Dio naših sugrađana trenutno ima značajno sniženu razinu kvalitete života. Dio njih ne može mirno spavati i osjeća se tjeskobno i anksiozno, a dio ih proživljava traume koje su isplivale u protekloj, poprilično neizvjesnoj godini.
Posljedice 2020. koja je donijela izolaciju, ograničavanje niza aktivnosti, fizičku distancu, a u slučaju kontinentalne Hrvatske i dva snažna potresa, reflektirale su se i na djecu i mlade. Tako se gotovo svaki sedmi zagrebački učenik srednje i osnovne škole suočava sa simptomima posttraumatskog stresnog poremećaja nastalog kao posljedica potresa, a gotovo 60 posto djece osjetilo je anksioznost u protekloj godini. Blizu polovice ih osjeća tugu te zabrinutost za sigurnost članova obitelji.
Navedena statistika proizašla je iz istraživanja koje su na uzorku od 22 000 učenika proveli Grad Zagreb i Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. Istraživanje je pokazalo da su mladi itekako pogođeni novonastalim okolnostima, dok je početna teza, o pogoršanju mentalnog zdravlja nacije u proteklih godinu dana, temeljena na iskustvima hrvatskih psihijatara koji već neko vrijeme, uz ostale stručnjake i nevladine organizacije, zagovaraju što hitnije donošenje Nacionalne strategije zaštite mentalnog zdravlja.
Kašnjenje strategije čije je donošenje najavljeno još za 2019. godinu samo pokazuje kako se problem pogoršanja mentalne slike nacije nije krenuo rješavati na institucionalnoj razini. Takvoj situaciji nije pridonijela ni činjenica da su mjere suzbijanja širenja zaraze utjecale na rad zdravstvenih ustanova. I to ne samo u Hrvatskoj – prema istraživanju Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), u 93 posto od 130 ispitanih zemalja pandemija je poremetila rad svih zdravstvenih službi, tako i onih koje su fokusirane na zaštitu mentalnog zdravlja.
Hrvatski kontekst pandemije
Ivana Kekin, psihijatrica iz zagrebačkog KBC-a koja se politički aktivirala kao predsjednica Nove ljevice (koalicijskog partnera platforme Možemo), na ovu temu upozorava već mjesecima. Kaže kako njeni pacijenti s potresom pogođenih područja imaju reaktivaciju ratnog PTSP-a kroz potrese koji su se dogodili krajem prosinca protekle godine. Situacija u kojoj nešto tutnji, grmi, ili kada se ruše kuće, kaže Kekin, vrlo je slična onoj koju su proživjeli u ratu. Strah, anksioznost i tjeskobu uočava i kod Zagrepčanki i Zagrepčana različite dobi. Kada takva stanja potraju duže od šest mjeseci, onda se, kaže, dijagnostički govori o PTSP-u.
Sve se to odražava i na mlađe osobe, za koje Kekin smatra da su posebno ranjiva skupina.
“Imali smo situaciju da imamo zatvorene škole, a otvorene kafiće. Kada se gleda korist i cijena toga što radimo, postavlja se pitanje jesmo li preplatili neke stvari mentalnim zdravljem djece i mladih. Ova kriza je među njima produbila nejednakosti jer nemaju svi istu infrastrukturu i mogućnosti, što se može odraziti na mentalno stanje. Osim toga, djeca su izgubila niz iskustava koje nas grade kao osobe, i izgubile su to na način da je nenadoknadivo. Primjer su maturalne večeri, ekskurzije, prve godine fakulteta”, ističe Kekin.
Kekin kaže kako se mentalne bolesti najčešće pojavljuju s delayom, odnosno, s odmakom. Razlog tome je taj što smo za vrijeme trajanja krize fokusirani na egzistencijalnu sigurnost, a kada se ona smiri, sav stres dođe na naplatu. U tom kontekstu, mentalnim bolestima treba vrijeme da se “razmašu”, stoga Kekin smatra da situacija ide na gore.
Iz Zagrebačkog psihološkog društva, koje je unazad nekoliko mjeseci uputilo apel Vladi u kojem traži usvajanje strategije koje bi pružila novi okvir za liječenje mentalnih poremećaja, kažu kako reakcije mogu biti različite kod djece i mladih, a ono što im je zajedničko jest to da krizna situacija nadilazi uobičajeno životno iskustvo pa kapaciteti koje inače koristimo da prevladamo stresne situacije nisu dovoljni.
“Dakle, krizne situacije na neki način rastežu naše kapacitete za prilagodbu na nove, stresne okolnosti. Dodatna specifičnost krizne situacije i dalje aktualne pandemije jest to što traje dulje nego što je većina očekivala. Općenito, uobičajene reakcije u kriznoj situaciji kod djece i mladih mogu biti tjeskoba, napetost, sniženo raspoloženje, razdražljivost, bespomoćnost, ljutnja, otežano zadržavanje pažnje na zadacima i obavezama, promjene raspoloženja i druge”, objašnjavaju iz Zagrebačkog psihološkog društva.
Kaže nam to i Petrana Brečić, ravnateljica Klinike za psihijatriju Vrapče, koja napominje da su mladi izloženi brojnim društvenim seksualnim i akademskim pritiscima te da u tom periodu odrastanja proživljavaju različite frustracije. Usto, suočeni su s nizom izazova koji uključuju razvoj odgovornosti, samostalnosti i bliskih odnosa te oblikovanje novih životnih uloga.
“Mnoga istraživanja pokazuju kako je ova populacija i prije početka pandemije puno vremena provodila na društvenim mrežama, što je dovelo do gubitka prostora za razvoj važnih socijalnih i životnih kompetencija. Nažalost, upravo to predstavlja nesretnu osnovu za razvoj usamljenosti, nasuprot povezivanju. Stoga je populacija mladih i adolescenata jedna od najugroženijih tijekom ove pandemije jer gubitak socijalnih investicija i umreženosti predstavlja otegotnu okolnost sazrijevanja jer je emocionalni razvoj svake ličnosti naprosto nezamisliv bez socijalnih relacija”, govori Brečić.
Kaže kako se tijekom pandemije može govoriti o općenitom porastu anksioznih i depresivnih smetnji i problemu ovisnosti o psihoaktivnim tvarima i poremećaja spavanja. I ranije je, naglašava Brečić, jedan od neadekvatnih načina nošenja s tjeskobom i sniženim raspoloženjem bila uporaba alkohola i drugih psihoaktivnih tvari, a ova situacija, zbog svoje dugotrajnosti i iscrpljivanja naših psiholoških rezervi, povećava taj rizik.
Zbog toga su, kaže, u Klinici pokrenuli specifične programe liječenja i podrške za mladu populaciju, najviše kroz Dnevnu bolnicu za mlade s anksioznim smetnjama. Osim toga, tjedan dana nakon potresa u Zagrebu u Klinici je uspostavljena Jedinica za izvanbolničku telepsihijatrijsku skrb u okvirima Centra za izvanbolničko liječenje, rehabilitaciju i edukaciju.
Je li se povećao broj samoubojstava?
Zbog porasta depresije, anksioznosti i tjeskobe na globalnoj razini (1, 2, 3) u zadnje vrijeme internetom su kružile i tvrdnje da je broj samoubojstava u porastu.
Tim povodom obratili smo se i psihijatru Marku Ćurkoviću iz Klinike za psihijatriju Vrapče koji je s ravnateljicom Brečić sudjelovao u velikom istraživanju o samoubojstvima čiji su rezultati u travnju objavljeni u poznatom časopisu The Lancet. Studija koja obuhvaća 21 zemlju pokazuje kako broj samoubojstava, unatoč sve većem broju mentalnih oboljenja, nije znatno porastao.
Ćurković ipak napominje kako vrijedi istaknuti kako niti taj zaključak nije valjan u apsolutnom smislu, jer je u određenim regijama pojedinih zemalja (poput Njemačke ili Brazila) ipak zabilježen blagi porast stope suicida, pogotovo u određenim populacijama (primjerice mladih osoba).
“Doduše treba naglasiti kako se radi o ranom razdoblju pandemije, kada brojni čimbenici koji mogu nepovoljno djelovati na psihičko zdravlje nisu bili u potpunosti izraženi ili su pak naši obrambeni mehanizmi iste uspijevali savladavati. U tome smislu svakako treba izdvojiti samo trajanje pandemije, sve češću isprepletenost s brojnim drugim nevoljama i ugrozama, no i sve češća disonantna shvaćanja koja prožimaju medijski prostor oko toga kako pandemiji treba pristupati, što unosi poseban oblik nesigurnosti i neizvjesnosti jer zadire u temeljno pitanje svrhe svega skupa”, kaže Ćurković.
U studiji se navode neka od nagađanja zbog čega broj samoubojstava nije naglo skočio. Ljudi su proveli puno više vremena s obiteljima te doživljavali manje stresova koje inače doživljavaju u uobičajenom životu, a k tome su imali osjećaj da su svi zajedno u takvoj situaciji. Nadalje, zajednica se solidarizirala te samoorganizirala u slučajevima pomaganja onima koji nisu mogli pobrinuti se za sebe, a oni koji su ostali bez posla mogli su se prijaviti na mjere pomoći koje su organizirale vlade. Osim toga, povećala se dostupnost kriznih linija za psihološku pomoć te usluga zaštite mentalnog zdravlja.
Brojke u Hrvatskoj
Istraživanje objavljeno u Lancetu pokazuje kako je broj samoubojstava u Hrvatskoj tijekom prošle godine blago porastao – u razdoblju od 1. travnja do 31. srpnja imali smo 190 samoubojstava prema 178 očekivanih.
Prema podacima MUP-a, od ukupnog broja samoubojstava u 2019. godini, njih 566, šest je osoba bilo mlađe od 18 godina, a od ukupnog broja u 2020. godini, također njih 566, 10 osoba je bilo mlađe od 18 godina.
Promatrajući evidentirane pokušaje samoubojstava, na prvi pogled bi se moglo zaključiti kako je tijekom 2020. godine došlo do značajnog povećanja broja pokušanih samoubojstava. Međutim, tvrde u MUP-u, tomu nije tako.
“Naime, točno je da su tijekom 2020. godine evidentirana 762 pokušaja samoubojstva, a što u odnosu na 690 pokušaja samoubojstava u 2019. godini, predstavlja povećanje. Međutim, promatrajući petogodišnje razdoblje zapravo je vidljivo da je upravo tijekom 2019. godine evidentiran iznimno mali broj pokušanih kao i dovršenih samoubojstava te ta godina predstavlja odstupanje od trenda”, odgovorili su nam iz MUP-a.
U odnosu na pokušaje samoubojstava petogodišnji prosjek, s izuzetom 2019. godinom, je 755 pokušaja samoubojstava prosječno godišnje, sukladno čemu je 2020. godina sa 762 pokušaja samoubojstva blago iznadprosječna godina. U 2019. godini, od 690 pokušaja samoubojstava, 36 osoba je bilo mlađe od 18 godina, a u 2020. godini, od 762 pokušaja samoubojstava, 52 osobe su bile mlađe od 18.
Ćurković kaže kako su u Hrvatskoj su već niz godina, zapravo od 2004. godine, prosječne stope suicida podjednake onima u drugim zemljama Europske Unije.
“One su isto tako, kako i u drugim razvijenim zemljama, relativno stalne unazad 20-ak godina. No istovremeno bilježimo rast stopa suicida u zemljama u razvoju i nerazvijenim zemljama. Treba naglasiti i kako na otprilike na svaki počinjeni suicid dolazi oko 20-ak pokušaja suicida, a kod muškaraca je taj omjer značajno manji. Drugim riječima, kod žena se bilježi veći broj pokušaja suicida, a kod muškaraca veći broj izvršenih suicida”, kaže Ćurković.
Ranjiva skupina
Ivona Eterović iz Mreže mladih Hrvatska kaže kako je zdravlje mladih više uvjetovano nepogodama nego zdravlje odraslih što se objašnjava činjenicom da je to populacija koja tek pronalazi svoje mjesto u društvu i u procesu je razvoja te je zbog toga puno osjetljivija na promjene koje se u njemu i događaju.
Dodaje kako su upravo mladi najčešće zaposleni na najnižim pozicijama i na nesigurnim poslovima pa je tako logično zaključiti da će višak radne snage biti upravo oni i da će cijelo iskustvo pandemije još dodatno zakomplicirati pronalazak posla za skupinu koja se i prije pandemije nalazila u nepovoljnom položaju na tržištu rada.
A to se već događa – Gallupovo istraživanje provedeno na 300.000 ljudi iz 117 zemalja pokazuje kako su se prihodi svake druge osobe na svijetu od početka epidemije smanjili te kako je svaka treća osoba ostala bez posla ili svog privatnog biznisa (Telegram). The Conversation piše kako je pandemija nepovoljno utjecala i na studentsku populaciju koja se zbog online nastave i učenja od doma nije osjećala dobro, što pokazuju brojna istraživanja provedena na toj populaciji. Ostanak doma i online školovanje bila je prepreka i za djevojčice iz nekih afričkih zemalja gdje je rodno uvjetovano nasilje široko rašireno.
“Zbog toga što je pandemija dugoročna i raširena katastrofa koja je poremetila dnevnu rutinu na neodređeno, mladi su suočeni s velikim osjećajem neizvjesnosti prema svojoj sadašnjosti i budućnosti s kojom je veoma teško raditi dugoročne planove. Pandemija je značajno utjecala na pojedince, obitelji, zajednice, države i ekonomske sustave stvarajući dugoročne posljedice na mikro, mezo i makrosisteme što dodatno produbljuje problematiku pronalaska svog mjesta u društvu”, kaže Eterović.
Napominje kako je veliko istraživanje Filozofskog fakulteta Kako smo? pokazalo da se, u usporedbi s ostalim zemljama u Europi, Hrvatska nalazi među onima koji najmanje vode brigu o mentalnom zdravlju građana te da su rezultati na generalnoj populaciji poražavajući.
“Briga o mentalnom zdravlju cijelog društva svedena je na pojedince i nevladin sektor koji su i prije bili potkapacitirani, a kamoli sada. Naš javnozdravstveni sustav već dugo nema dovoljno kapaciteta za sve usluge oko mentalnog zdravlja gdje se i prije pandemija trebalo čekati između 3 i 6 mjeseci do dolaska na red”, kaže Eterović.
Pričamo li dovoljno o mentalnom zdravlju?
Je li se u hrvatskom javnom diskursu ovo pitanje dovoljno nametnulo? Neki znanstvenici, poput Vlatke Zoldoš s PMF-a koja u tekstu objavljenom na portalu “Žene i mediji” tvrdi da se o problemima mentalnog zdravlja mladih ne govori dovoljno, smatraju da je tema mentalnog zdravlja nedovoljno zastupljena.
Drugi pak smatraju da se o temi svakako govori više nego prije, ali i dalje nedovoljno.
“Potrebno je da ta tema postane političko pitanje kako bi se unutar našeg sustava dogodile promjene koje bi dugoročno dovele do pružanja adekvatne psihološke podrške svim razinama”, kaže Ivona Eterović iz Mreže mladih Hrvatska.
“Ne može se kroz jednu godinu, a sve se svodilo na volju medija da o tome pišu, skinuti stigma koja prati ljude oboljelih od mentalnih bolesti i psihijatriju u cjelini. Tu je potreban jedan opsežniji plan, ta se stigma mora napasti iz različitih kuteva jer ona i dalje jest tabu iako se o tome dosta govorilo”, kaže Ivana Kekin.
U Zagrebačkom psihološkom društvu naglašavaju u Hrvatskoj mentalnim zdravljem bavimo prigodno, usputno, površno i neplanski.
“Nedostaje nam odgovarajuća prevencija problema mentalnog zdravlja, usluge su nedovoljno dostupne, njihovo financiranje neodrživo, nedovoljno je stručnjaka mentalnog zdravlja u zdravstvenim, obrazovnim i ustanovama socijalne skrbi, a osobe s problemima mentalnog zdravlja često su izložene stigmi”.
Mentalno zdravlje kao globalni problem
U Hrvatskoj prema procjenama pola milijuna ljudi boluje od depresije, a na globalnoj razini ta brojka iznosi 264 milijuna. Procjena je da anksioznost i depresija globalnu ekonomiju godišnje koštaju oko bilijun dolara. WHO navodi kako depresija u najgorem slučaju može dovesti do samoubojstva, što je drugi najčešći uzrok smrti osoba u dobi od 18 do 29. WHO također upozorava da, iako su poznati učinkoviti načini liječenja mentalnih poremećaja, između 76% i 85% ljudi u zemljama s niskim i srednjim dohotkom ne prima nikakav tretman za svoj poremećaj.
Prepreke za učinkovitu skrb uključuju nedostatak sredstava i školovanih pružatelja zdravstvene zaštite i socijalnu stigmu povezanu s mentalnim poremećajima. Još jedna prepreka je netočna procjena bolesti. U zemljama svih razina dohotka ljudima koji su depresivni često se ne postavlja ispravno dijagnoza, a drugima koji nemaju taj poremećaj prečesto se postavlja pogrešna dijagnoza i propisuju antidepresivi.
Osim ta dva stanja, ljudi sve češće proživljavaju opću mentalnu malaksalost.
U nedavnom tekstu objavljenom u The New York Timesu autor Adam Grant istaknuo je riječ languishing kao termin koji označava dominantnu emociju 2021. godine. U prijevodu, riječ bi označavala stanje nalik čamljenju, osjećaj stajanja na mjestu bez ikakvog progresa. Smislio ju je sociolog Corey Keyes kako bi opisao stanje između depresije i zadovoljstva. Iako zbog tog čamljenja ljudi osjećaju odsustvo životnog veselja, takvo stanje ipak ne spada u kategoriju mentalnog stanja. Zbog pandemijskog zamora koji se već proteže u drugu godinu, pretpostavlja se da se sve više ljudi nalazi u ovom stanju. Kako upozoravaju sugovornici u tekstu, osobe koje se ne uspiju prilagoditi “novom normalnom” sklone su razvoju psihičkih tegoba.
Što smo naučili?
Kako piše časopis Nature, iz pandemijskog perioda niknut će niz znanstvenih istraživanja koja će obogatiti znanje o mentalnom zdravlju u doba epidemije. Znanstvenici diljem svijeta skupljaju podatke i istražuju utjecaj mjera protiv širenja koronavirusa na mentalno zdravlje. Tako, na primjer, projekt Covid Minds okuplja znanstvenike iz 70 zemalja koji provode 140 longitudalnih studija na velikom broju ljudi, putem standardiziranih upitnika radi lakše usporedbe podataka. Dio njih upozorava da ćemo posljedice pandemije osjećati dugo nakon što ona završi, stoga znanje proizašlo iz studija koje se danas provode može pomoći kod nekih budućih pandemija.
U sklopu projekta Covid-19 studije zdravstvenih radnika u 21 zemlji prati se njihovo stanje. U projekt su uključene i neke afričke i latinoameričke zemlje u kojima je puno manje liječnika koji se bave ovim pitanjem nego u razvijenijim zemljama. Cilj je istražiti kako različiti uvjeti socijalnih usluga u različitim zemljama mogu imati drugačiji utjecaj na mentalno zdravlje.
Portal VeryWellMind piše kako nas je protekla godina naučila nekoliko stvari. Prije svega, u situaciji izolacije i poremećene dnevne rutine koju je donio Covid-19, može se reći da je okolina u kojoj provodimo dane uvelike zaslužna za naše stanje. Odlazak na posao, druženje s prijateljima i širom obitelji, sportske aktivnosti i sve što se reduciralo u pandemiji utjecalo je na to kako se osjećamo. Osim toga, mentalno zdravlje je kontinuitet, široki spektar stanja u koja upadamo i koja često variraju iz dana u dan, i tome je svatko podložan.
Nadalje, u stresnom i neizvjesnom vremenu važno je imati odgovarajuće načine suočavanja s preprekama koje ono donosi. Velikom broju ljudi u tome su pomogle aktivnosti i hobiji za koje, u normalnim okolnostima, nisu imali vremena. VeryWellMind navodi još kako je online terapija postala sve prihvatljiviji oblik pomoći, naročito zbog toga što omogućava fleksibilnost u dogovoru termina. Napominju također da je mentalno zdravlje proces, a pandemija pokazuje da gotovo pa nikad ne možemo biti dovoljno snažni i otporni na vanjske faktore. U konačnici, ako smo preživjeli pandemiju, sigurno je negdje ostalo snage i za preživjeti emocionalni teret koji je ona donijela.
Iz Zagrebačkog psihološkog društva naglašavaju da, iako posljedice trenutnog stanja nisu još u potpunosti poznate, u potpunosti je sigurno da je nakon svake krizne situacije moguć oporavak, pri čemu je naročito bitno fokusirati se na djecu i mlade.
“Prilika za oporavak uvelike ovisi o tome kako se mi odrasli odnosimo prema djeci i mladima i mogućnost oporavka nas ne lišava odgovornosti da razvojne potrebe djece i mladih stavimo visoko na listu prioriteta u upravljanju pandemijom. Važno je usmjeriti se na ono što sada i u bliskoj budućnosti možemo učiniti za djecu i mlade kako bi se minimizirale posljedice na njihov razvoj”, kažu iz Zagrebačkog psihološkog društva.
Gdje potražiti pomoć?
Kako smo već pisali, zaštitom mentalnog zdravlja bave se nastavni zavodi za javno zdravstvo, gdje građani bez uputnice mogu potražiti pomoć. U 21 zavodu radi 48 timova koji su zaduženi za zaštitu mentalnog zdravlja. Najviše je timova u zagrebačkoj Službi za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti pri Nastavnom zavodu za javno zdravstvo “dr. Andrija Štampar”.
Osim zavoda, uslugu psihološke pomoći pruža i niz udruga. Ako vam je potrebno savjetovanje, popis mjesta na kojima možete dobiti pomoć možete naći na ovom i ovom linku.
*Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
