Ocjena točnosti

Usprkos riječima premijera, u hrvatskoj povijesti postoje primjeri brze sanacije nakon potresa

Nakon potresa u Zagrebu 1880. glavnina radova na sanaciji završena je u mjesec dana. I primjer obnove Makarske 1962. demantira premijera.
HINA/ Lana SLIVAR DOMINIĆ/ lsd

“Intenzivno ćemo raditi bez ikakvih lažnih obećanja ili iluzija da se proces obnove, nakon ovako razornih šteta, može dovršiti u ekstremno kratkom roku. Nema tog područja gdje su bili veliki potresi poput ovoga gdje se sve obnovilo za mjesec, dva dana ili godinu dana. To nisu teze koje su ispravne“, kazao je premijer Andrej Plenković na sjednici Vlade nakon obilježavanja prve godišnjice velikog potresa koji je pogodio područje Banije.

Točno je da ne postoje veliki potresi nakon kojih se sve obnovilo za mjesec, dva ili godinu dana, ali u hrvatskoj povijesti postoje potresi nakon kojih se gotovo sve obnovilo u godinu dana nakon potresa, uključujući i veliki potres u Zagrebu 1880. godine.  Sanacija potresa prije 140 godina protekla je drugačije od sporog saniranja zadnjeg zagrebačkog potresa koji je bio manje magnitude, ali i nakon gotovo dvije godine s najsnažnije pogođenih zgrada i dalje otpadaju dijelovi prijeteći prolaznicima, a rušenja su još u najavi.

Jačina potresa koji je pogodio Zagreb 9. studenog 1880. godine u 7,30  procjenjuje se na 6,1 do 6,3 stupnja Richtera, što znači da je bio jačine poput onog koji je 2020. pogodio Sisačko-moslavačku županiju. Poginulo je dvoje ljudi, a 29 je ozlijeđeno. Gotovo sve građevine u gradu su bile oštećene, od kojih 12,6 % zgrada teško.

Povjesničar umjetnosti Dragan Damjanović ove je godine objavio iscrpan rad o organizaciji obnove Zagreba nakon potresa 9. 11. 1880. godine iz kojeg je vidljivo kako su već sljedeći dan nakon potresa sve ceste bile očišćene i prohodne i sve su službe nastavile rad, a mjesec dana nakon potresa grad je saniran u tolikoj mjeri da su popravljene škole mogle primiti učenike, a u svoje su se domove vratili oni koji su na dan potresa pobjegli iz grada.

Kako piše Damjanović, obnovu grada i okoline nadzirao je Građevni odsjek Unutarnjeg odjela hrvatske Zemaljske vlade, no bile su uključene i brojne druge institucije, na prvom mjestu Gradsko poglavarstvo Grada Zagreba tada na čelu s gradonačelnikom Matijom Mrazovićem (sa svojim Građevnim odjelom), zatim Zagrebačka županija te vlada tada još uvijek postojeće Vojne Krajine, na čelu s generalom barunom Franjom Filipovićem.

Iako je sustav javnih službi u Zagrebu bio vrlo složen, zahvaljujući čemu je velik broj građevinskih inženjera bio zaposlen u raznim institucijama i iako je u gradu djelovao cijeli niz raznih arhitekata, graditelja i drugih majstora, u cjelini gledajući Zagreb u tom trenutku nije raspolagao s dovoljno stručnoga osoblja niti s dovoljno radnika da se saniraju sve nastale štete. U pomoć Hrvatskoj pritekle su tako vrlo brzo nakon potresa središnje institucije iz Beča, na prvom mjestu Ministarstvo rata iz Beča, jedno od rijetkih ministarstava nadležnih za cijelo područje Monarhije nakon Austro-ugarske nagodbe 1867. Uz blagoslov vladara, u pomoć Zagrebu su stigle već 12. 11. dvije satnije – Inženjerska i Pionirska. Obnovu javnih zgrada vodile su javne institucije u čijemu su se vlasništvu nalazile. Obnovu stambenih i stambeno- poslovnih, dakle privatnih zgrada, najčešće su vodili sami vlasnici, no nadzirale su ih gradske vlasti.

Nakon što se neposredno nakon potresa u glavnim crtama dobila slika o razmjeru šteta, na sjednici Gradskog poglavarstva je 11. 11. 1880. formiran gradski Građevno-eksekutivni odbor na čelu s gradskim zastupnikom Josipom Siebenscheinom. Odbor je zasjedao u vijećnici, gdje je zaprimao molbe i raspoređivao povjerenstva za uviđaje, a vodio je računa i o osiguravanju potrebnih materijala za radove. Uz spomenuti Građevno-eksekutivni odbor, Grad je formirao i odbor za pomoć stradalnicima u potresu kojemu je predsjedao Ivan Buratti.

Gradsko poglavarstvo je, nadalje, već dan nakon potresa, kako bi pomoglo kućevlasnicima čije su zgrade bile oštećene i kako bi spriječilo špekulacije koje su se javile neposredno nakon potresa donijelo odredbu o ograničenju cijena građevinskog materijala i građevinskih radova.

Glavnina sanacije završena u mjesec dana

Već prve odredbe Zemaljske vlade o popravcima nakon potresa pokazuju kako se kao ključan problem javio nedostatak sredstava. Ban je privremeno odlučio da će se troškovi sanacije podmirivati iz zaklada koje javnim institucijama stoje na raspolaganju s tim da je napomenuto da „što veću štednju pred očima imati valja.“

Ukupna šteta nastala potresom bila je procijenjena na 3, 275.544 forinti, od čega se na Zagreb odnosilo 2, 153.108 forinti. Kako je u tim godinama proračun Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije tek počeo prelaziti 3, 5 milijuna forinti, dok je proračun grada Zagreba u 1880. godini iznosio 586.453 forinti, hrvatske autonomne i zagrebačke gradske vlasti suočile su se s golemim izazovom s kojim sredstvima pokriti obnovu Zagreba i okolice. Štete na građevinama u Zagrebu procjenjivale su se prema tadašnjoj metodologiji obzirom na njihov udio u ukupnim prihodima koje su zgrade godišnje donosile. Najveći dio stambeno- poslovnih građevina u Zagrebu činile su, naime, najamne zgrade, podignute kao investicija pojedinaca, obitelji ili tvrtki, koje su se potom donosile prihode od najamnina.

Prema procjenama Građevnog odsjeka Gradskog poglavarstva u potresu je 845 zgrada u Zagrebu bilo toliko oštećeno da šteta nadmašuje njihov godišnji dohodak, preko 400 je bilo oštećeno preko 40% bruto godišnjega dohotka, dok je procijenjeno da na 400 kuća ima samo manjih šteta. Obnovu Zagreba pomogla je financijski i Zemaljska vlada i ugarska vlada u Budimpešti. Ban je dodijelio iz hrvatskih autonomnih sredstava 50.000 forinti beskamatnog kredita, a toliko je dao i ministar predsjednik Ugarske István Tisza. Nadalje, Ugarski sabor je četiri mjeseca nakon potresa, sredinom ožujka 1881. godine, na osnovi zakonskog članka IX. odobrio milijun forinti zajma. Od toga je iznosa dodijeljeno 100.000 forinti u vidu beskamatnih zajmova, a ostatak su bili krediti s kamatama od 4% na različite rokove otplate (15, 20 i 30 godina).

Spisi Predsjedništva Zemaljske vlade otkrivaju da su u pomoć Zagrebu nakon potresa pritekli brojni građani gotovo svih dijelova Austro- Ugarske Monarhije, ali i ostatka Europe. Ukupno je bilo skupljeno nešto više od 235.000 forinti, što je bio golem iznos za onodobni Zagreb i Hrvatsku. Riječ je o gotovo 40% godišnjega proračuna grada Zagreba iz 1880., te o 7% iznosa na koji je procijenjena ukupna šteta od potresa. Osim donacijama i kreditima, građanima Zagreba nakon potresa država je pomogla i kroz porezne olakšice. Kućevlasnici su dobili oslobođenje od plaćanja poreza od 3 do 12 mjeseci u postotku ovisnom o stupnju oštećenja zgrada, a ban je uspio ishoditi od Ministarstva financija i da se oni zagrebački investitori koji se odluče na izgradnju novih zgrada 16 godina oslobode od poreza.

Usprkos nedostatku sredstava, u samo mjesec dana od potresa završena je nužna obnova gotovo svih javnih zgrada, tako da su sve škole, zavodi i druge javne institucije mogle započeti s radom. I velik dio stambenih zgrada saniran je u dovoljnoj mjeri da se mogao koristiti za stanovanje, pa su inženjerijske trupe mogle napustiti grad i vratiti se u Beč još prije Božića 1880.

Predstojali su samo još neki radovi na obnovi crkava, od kojih će neki biti završeni već tijekom 1881. (na crkvi svete Katarine), dok će na pojedinim građevinama trajati nekoliko desetljeća (na katedrali, franjevačkoj crkvi).

Svjesne važnosti normalizacije života za budući razvoj grada, i gradske su vlasti već početkom prosinca 1880., nepunih mjesec dana nakon potresa, nastavile s izvođenjem radova planiranih otprije, a usmjerenih estetizaciji grada. Tek što su bile raščišćene ruševine s ulica, počelo je sađenje drvoreda kestena u Kukovićevoj (danas Hebrangovoj) ulici, a završena je i gradnja stuba i potpornog zida na Vrazovu šetalištu. U proljeće 1881. uređena je cesta prema kolodvoru. Život se vraćao u normalu i grad se priprema za snažan uzlet građevinske djelatnosti koji će uslijediti već u prvoj godini nakon potresa, da bi se prema kraju 19. stoljeća dodatno ubrzao, zaključuje Damjanović u svom radu.

Od potresa do 1890. u Zagrebu je izgrađeno oko 700 novih zgrada, krenulo se u obnovu katedrale i izgradnju Hrvatskoga narodnog kazališta, Glavnog kolodvora, Umjetničkoga paviljona, oblikovanje Lenucijeve potkove. Proširena je vodovodna mreža i uvodi se kanalizacija.

Zagreb je 1880. bio mali

Točnosti radi treba napomenuti kako se između obnove nakon potresa 1880. godine u Zagrebu i obnove nakon zadnjeg potresa u Zagrebu ili na Baniji ne mogu raditi direktne usporedbe već i zbog dimenzija.

U Zagrebu je tada, krajem 19. stoljeća, živjelo tek 30 tisuća ljudi. Kada se govori da su oštećene gotovo sve zgrade, treba također napomenuti da je tada u Zagrebu bilo ukupno oko 3670 objekata – 2483 stambenih i 1187 poslovnih zgrada.

Nakon potresa na Baniji u tri pogođene županije zaprimljeno je 41. 676 prijava štete. Za život nije pogodno 4833 objekata s crvenim naljepnicama, uz koje još treba pribrojiti 8626 objekata sa žutom naljepnicom, dok je 26223 objekta dobilo zelenu naljepnicu.

To, naravno, ne opravdava Vladu koja je u godinu uspjela organizirati samo nekonstrukcijsku obnovu (saniranje dimnjaka i zabata) na 1108 obiteljskih kuća, dok oni najpogođeniji još uvijek čekaju.

Direktne usporedbe ne stoje ni kada se uzmu u obzir standardi protupotresne izgradnje koji tada nisu bili propisani na način kakav se propisuje danas.

“Stari Zagrepčani, naime, nisu znali za protupotresnu gradnju čime je sanacija objekata bila znatno jednostavnija, a time i brža, a ne treba zanemariti niti da su gabariti grada bili znatno manji nego što su danas. Pa ipak, obnova je i u tim okvirima bila vrlo efikasna i organizirana te je na kraju potaknula gospodarstvo obzirom da su građani, zahvaljujući zajmovima za obnovu, u doba u kojem nije bilo dovoljno gotovog novca, uspjeli doći do gotovine pa se taj novac ulio u tadašnje ekonomiju i pomogao njezinom rastu”,  prenosi izjavu Damjanovića Jutarnji list.

Današnjoj Vladi značajna (iako ne dovoljna za podmirenje svih šteta) pomoć stiže iz Europskih fondova i programa, ali  pitanje je hoće li ih prespora hrvatska administracija uspjeti povući u predviđenom vremenu.

Brzina obnove Makarskog primorja nakon potresa 1962.

Sljedeći primjer brze obnove stiže iz vremena druge države, bivše Jugoslavije, kada je na samom početku 1962. Makarsko primorje pogodila serija potresa od kojih su najsnažniji bili potresi 7. siječnja (5,9 stupnja po Richteru) i 11. siječnja (6,1 po Richteru).

Potres je na području makarskog kotara nepopravljivo oštetio 2819 stambenih objekata, a teže i lakše još 9023 stambena objekta. Na području same općine Makarska potresom je ukupno potpuno srušeno 285 stambenih objekata, dok ih je 557 bilo toliko oštećeno da su morali biti srušeni. veći popravak zahtijevala su 573 stambena objekta, manji popravak njih 500, a useljivih je bilo 837. Uz štete na stambenim objektima oštećeno je i 130 javnih objekata.

Već do srpnja iste godine obnovljeno je više od 700 stanova, 631 se još obnavljao, 500 novih nalazilo se u izgradnji, a pripremala se izgradnja još tisuću novih. Potres je imao i dugoročne posljedice jer se veći dio zaselaka uopće nije obnavljao, već se stanovništvo usmjerilo u Makarsku i na pojas uz more, što je rezultiralo udvostručenjem stanovništva Makarske u razdoblju između popisa stanovništva 1961. i 1971. godine. O brzoj i uspješnoj obnovi makarskog primorja opširnije se može čitati u radu Zbivanja na Makarskom primorju tijekom i nakon potresa 1962. godine znanstvenika Ivana Hrstića s Instituta Ivo Pilar.

 

 

Facebook
Twitter

Uočili ste objavu na društvenim mrežama i želite da provjerimo je li točna? Želite nas upozoriti na netočnu ili manipulativnu izjavu političara? Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Pišite nam na [email protected] ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.