Hoće li se nastaviti program “Zaželi” koji se u vrijeme ministra rada Marka Pavića isticao kao jedan od najvećih i ključnih projekata zapošljavanja u Hrvatskoj?
Na naš upit hoće li se i kada raspisati treća faza tog projekta iz Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike odgovorili su nam kako je trenutno u tijeku “intenzivan proces izrade programskih dokumenata za korištenje europskih strukturnih i investicijskih fondova iz nove financijske perspektive 2021. – 2027.”.
Ministarstvo je, navode, “u postupku pregovora s Europskom komisijom o aktivnostima koje će se moći financirati u navedenom razdoblju” te se, kako su nam kazali, “snažno zalaže da se u skladu sa strateškim ciljevima RH financiraju aktivnosti pružanja socijalnih usluga starijim i nemoćnim osobama”.
Faktograf je o projektu Zaželi već pisao u više navrata (1, 2, 3). Radi se o “programu zapošljavanja žena”, posebice onih koje su u nepovoljnom položaju na tržištu rada. Cilj projekta je i povećanje zapošljivosti žena nakon njegova završetka, kako se navodi na službenim stranicama.
Međutim, ‘Zaželi’ je tijekom svoje implementacije u više navrata bio kritiziran – zbog niske naknade koje su zaposlene žene dobivale, činjenice da žene opet gura u sferu ‘njege i brige’, pa i nedostatka kapaciteta za obradu projektnih prijedloga, zbog čega su provoditeljima kasnile isplate.
S obzirom na to da je zapošljavanje žena nakon projekta bio važan dio ishoda, Ministarstvo smo pitali imaju li podatke o tome koliko je žena koje su sudjelovale u projektu našlo drugo zaposlenje nakon njegova završetka. Uz ogradu da je “još uvijek velik broj projekata u provedbi, da se podaci prikupljaju tek po završetku sudjelovanja u aktivnosti projekta i s određenim vremenskim odmakom” te da podaci “nisu reprezentativni i sveobuhvatni”, saznali smo da su od ukupnog broja sudionica projekta kojim Ministarstvo trenutno raspolaže, a radi se o 5421 žena, njih 203 zaposlene ili samozaposlene.
Ministarstvu su dostupni i podaci iz baze Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i prema tim podacima, “od ukupnog broja sudionica s datumom izlaska iz projekata do 30. lipnja 2021. godine, a radi se o 4530 žena, njih 1724 je bilo zaposleno ili samozaposleno šest mjeseci nakon izlaska iz projektnih aktivnosti”.
Prema podacima koje smo dobili od Ministarstva, u okviru obje faze Poziva „Zaželi“ financirano je ukupno 747 projekata ukupne vrijednosti 1,8 milijardi kuna, kroz koje je ugovoreno zapošljavanje 14.299 žena koje će pružati uslugu potpore i podrške za 78.611 starijih i/ili nemoćnih osoba.
Pritisci okoline
Ženska udruga IZVOR iz Tenje primjer je dobre prakse pri zapošljavanju žena nakon završetka provedbe ‘Zaželi’. Od devet žena koje su bile zaposlene u sklopu projekta, tri su se odmah zaposlile, jedna je u procesu sklapanja ugovora o radu, a jedna je sudjelovanjem u projektu stekla uvjete za starosnu mirovinu, kako su nam kazali iz Udruge.
Mirjana Herceg iz te udruge je za Faktograf kazala da je za žene koje su u projektu sudjelovale taj projekt uistinu puno značio. Iako se udruga premišljala hoće li uopće ući u ‘Zaželi’ ili ne, budući da se radi “o slojevitim, odgovornim poslovima i da i dalje (time) guramo žene u slabo i potplaćene poslove”. Međutim, udruga se ipak, “naprosto zbog pritiska i zahtjeva sredine”, odlučila ući u provedbu.
Većina žena koja je zaposlena kroz projekt bile su “bez obrazovanja, bilo kakvih kvalifikacija, van tržišta i kapaciteta za približavanje tržištu rada”, kazala je Herceg za Faktograf, dodavši da su neke žene bile blizu ispunjavanju općih uvjeta za mirovinu, što je isto prevagnulo ježićak na stranu ulaska u projekt: “Sve su to bili elementi koji nas nužno tjeraju (u projekt), iako je protivan našim vrijednosnim sustavima”, rekla nam je Herceg.
Ova udruga je projekt Zaželi provodila od 18. lipnja 2019. do 18. prosinca 2021. i u okviru projekta je zaposleno devet žena na pružanju usluge pomoći u kući i podrške u mobilnosti starijim i nemoćnim osobama u tri lokalne zajednice (Osijek, Tenja i Sarvaš), a ‘pomoć u kući’ ostvarile su 82 starije osobe.
Svih devet žena su prethodno bile nezaposlene – više od polovice i dugotrajno nezaposlene, duže od 12 mjeseci – ali i marginalizirane i po drugim osnovama (žrtve nasilja u obitelji, pripadnice nacionalnih manjina i drugo). Svih devet je steklo obrazovnu kvalifikaciju kao polaznice aktivnosti verificiranog osposobljavanja u okviru projekta (njegovateljice i gerontodomaćice) u “svrhu jačanja kapaciteta za približavanje tržištu rada”.
Iz udruge kao posebno zabrinjavajuće ističu da je više od trećine krajnjih korisnika, odnosno korisnica – a riječ je o starijim osobama – u završnim evaluacijama naznačilo kako u periodu nakon završetka projekta nema osiguranu nikakvu sličnu pomoć i podršku, čime je njihov status izrazito nepovoljan i neizvjestan.
Razvoj ‘pomoći u kući’
Anka Kekez Koštro, docentica na Fakultetu političkih znanosti koja se bavi javnom upravom, kaže da je usluga ‘pomoći u kući’, koja se suradnički u udrugama i jedinicama lokalne samouprave pruža i preko projekta “Zaželi” imala nekoliko etapa razvoja. Njen razvoj započeo je početkom 2000-ih s pilot-projektom međugeneracijske solidarnosti i izvaninstitucionalnim oblicima skrbi kojima se starijim sugrađanima osiguravala pomoć u njihovim domovima ili u prostorijama ‘dnevnih boravaka’.
“Sve je započelo s idejom da će usluge međugeneracijske solidarnosti, s naglaskom na pomoć u kući, funkcionirati kao dodatak na uslugu pomoći u kući koja se već otprije pruža u okviru sustava socijalne skrbi. Problem s uslugom koja funkcionira kroz sustav socijalne skrbi jesu usko definirani i restriktivni uvjeti (imovina, primanja, mogućnost dobivanja pomoći od strane obitelji, i sl.) koje korisnici trebaju ostvariti [kako bi dobili pristup usluzi] i značajna količina dokumentacije koju trebaju prikupiti. Stoga u sustavu socijalne skrbi usluga nije izdašno korištena”, kazala nam je Kekez Koštro.
Ona razvoj usluge utemeljen na suradnji države s udrugama i jedinicama lokalne samouprave vidi kao pozitivni razvoj, jer kada udruge koordiniraju i provode uslugu “one će biti proaktivnije i fleksibilnije, nego što će to biti centri za socijalnu skrb kao koordinatori i javne ustanove kao provoditelji”.
“Proaktivnije dolaze do građana i fleksibilnije su u načinu rada, što su pozitivni aspekti uključivanja udruga. Izazovi se vežu uz činjenicu da je u takvim oblicima pružanja usluga financiranje primarno projektne naravi i nisu osigurana sredstva za dug rok”, kazala je Kekez Koštro, dodavši da se onda naglasak stavlja na udruge da iznalaze rješenja kada projekt istekne, a prije isteka se na razini države ne osmisli novi program ili ne raspiše natječaj za projekte.
Raspisivanje natječaja se često događa nakon završetka implementacije projekata, što dovodi do ‘rupa’ u radu i gubitaka, kako za osobe koje su zaposlene putem projekata udruga, tako i za korisnike.
Kekez Koštro ukazuje na slučaj programa međugeneracijske solidarnosti “koji je 2010. brojio čak 15.000 korisnika usluge pomoći u kući i koji je nakon 2014. godine, zbog tadašnje politiziranosti načina uključivanja jedinica lokalne samouprave u program, ukinut kao zaseban program i ugrađen u sustav socijalne skrbi. Nakon ugradnje u sustav vrlo brzo se smanjio broj korisnika, jer se smanjila uloga jedinica lokalne samouprave i udruga, a korisnici su trebali dokazati ispunjenje niza uvjeta za ostvarenje prava na uslugu.”
Izazov nastaje, ističe ona, i kada se koriste sredstva Europske unije bez da se ista djelotvorno upotrijebe za stvaranje uvjeta za održivost jer “EU rijetko na dugi rok financira samo pružanje usluge, već sredstva uvelike uvjetuje idejom izgradnje kapaciteta pomoću kojih nacionalna i lokalne vlasti mogu preuzeti razvoj i financirati pružanja usluge. Ako potonje ne ostvari, teško je očekivati dugoročno financiranje i od EU”.
Što dalje?
Međutim, pitanje je koliko je projekt Zaželi uspio u svojoj namjeri izgradnje kapaciteta. Faktograf je kontaktirao nekoliko jedinica lokalne samouprave s upitom koliko su žena zaposlili preko projekta, imaju li podatke o tome koliko je žena zaposleno i nakon njegova završetka te hoće li možda gradovi i općine sami financirati nastavak projekta.
Grad Hrvatska Kostajnica je kroz projekt Zaželi zaposlio 10 žena, a krajnji korisnici bili su 40 osoba starije životne dobi i osobe u nepovoljnom položaju s područja grada. Nemaju informacije o tome koliko je žena uspjelo naći posao nakon završetka projekta, a kazali su nam i da “nažalost do raspisivanja druge faze nismo u mogućnosti našim korisnicima pružiti neki drugi oblik pomoći te se nadamo da će se Projekt ipak nastaviti budući da se u gradu Hrvatska Kostajnica nalazi veći broj starijeg stanovništva kojima je taj projekt bio od značajne pomoći”.
Grad Slatina također neće nastaviti s financiranjem projekta koji je završen, do potencijalnog raspisivanja treće faze. “Projekt ‘Slatino, zaželi’ ocijenjen je odličnom ocjenom te se pokazao kao vrlo pozitivan među starijom populacijom kojoj je i namijenjen. Projektom je ukupno zaposlena 21 žena te su se kroz 24 mjeseca skrbile za ukupno 170 krajnjih korisnika kroz projekt, a završna brojka krajnjih korisnika bila je 140. Korisnici kojima su gerontodomaćice pomagale prebačeni su u druge projekte ‘Zaželi’ koji provode ostale udruge na lokalnom području. Pojedine korisnike volonterski obilaze žene koje su bile zaposlene u Gradu Slatini kao gerontodomaćice”, kazali su iz grada za Faktograf.
Ni Općina Čepin nije trenutno u mogućnosti samostalno financirati projekt ‘Zaželi’ i projekt je trenutno završen, također do potencijalnog raspisivanja treće faze. “Općina Čepin, kao i sami korisnici projekta su izrazito zadovoljni provedenim projektom. Ukupno je bilo zaposleno 20 žena koje su se skrbile za 154 korisnika. Nažalost, ne raspolažemo podacima o broju žena koje su nakon prestanka uspjele naći zaposlenje. Jedan dio korisnika prešao je u projekt Crvenog križa. Ostatak korisnika čeka potencijalno raspisivanje novog projekta”, kazali su za Faktograf.
Iznimna potreba
Na području Grada Novalje, pak, se “provodi postupak osnivanja udruge koja će se baviti socijalnim uslugama, odnosno pružat će uslugu pomoći u kući starijim i nemoćnim osobama koji su bili dio projekta ‘Zaželimo, možemo'”. Novalja projekt ocjenjuje kao “iznimno uspješan” te “iznimno potreban za starije i nemoćne osobe”. Upravo je iz tog razloga Grad odlučio osnovati udrugu kako bi se ta usluga i dalje kontinuirana obavljala, a dok se udruga ne formira i ne zaposle gerontodomaćice, osobe koje su bile u projektu i dalje, na volonterskoj osnovi, posjećuju starije i nemoćne osobe, kazali su nam iz Grada.
“Projekt Zaželi bio je prvenstveno projekt aktivne politike zapošljavanja, ne socijalne usluge, a na kraju je postao i značajan za razvoj socijalne usluge toliko potrebne starijim građanima”, kaže Kekez Koštro, komentirajući činjenicu da je veliki broj korisnika sada ostao bez nužne im pomoći u kući.
“Mi trenutno imamo krizu sustava skrbi za starije osobe, posebice usluga smještaja, i pomoć u kući umanjuje pritisak na taj sustav. Država nema kapaciteta za direktno pružanje usluge pomoći u kući kroz svoje ustanove i logično rješenje iz perspektive izvedivosti i provedivosti ovakvih projekata je da udruge budu provoditelji, a jedinice lokalne samouprave partneri. Međutim, to naglasak stavlja na pitanje kontinuiranosti financiranja. Nužno je da se razviju strukture i alati održivosti te da se pravovremeno na nacionalnoj i lokalnoj razini predvide sredstva za obuhvatno pružanje ove usluge”, zaključuje Kekez Koštro.
