Na novinarsko pitanje je li nakon obilježavanja osnutka IX bojne HOS-a – na kojem se izvikivalo „Za dom spremni“ da bi skup zaključio Vladin izaslanik Matko Raos riječima kako „ne bi bilo današnje Hrvatske da nije bilo 10. travnja 1941.“ – vrijeme za zakonsku zabranu pokliča kojima se veliča ustaštvo, premijer Andrej Plenković je odgovorio:
„Riječ je o jednoj nepromišljenoj i neprimjerenoj izjavi od koje se ministarstvo još jučer ogradilo. To nije nikakav stav Vlade, niti bilo koga u Vladi. Što se tiče zabrane tog pokliča, on je već danas suprotan i hrvatskom Ustavu i hrvatskom zakonu, stvar je samo kako se to primjenjuje od strane pojedinih sudova. Na Vrhovnom sudu je da ujednačava praksu”.
Na dodatna inzistiranja novinara, premijer je samo ponavljao kako je to već zabranjeno te dodao kako je on to već „rekao nebrojeno puta“.
Točna je premijerova konstatacija kako je veličanje ustaštva već i sada suprotno Ustavu i zakonima, ali je neujednačena sudska praksa. Međutim, to je bilo točno i prije nekoliko godina u vrijeme kada su se vodile polemike o natpisu „Za dom spremni“ koji je osvanuo na ploči HOS-a u Jasenovcu, a kada je Plenković tvrdio kako “moramo tražiti zakonski put u koji će biti uključeni svi politički akteri i stručnjaci, kako bismo se jasno odredili prema simbolima totalitarnog sustava”. U međuvremenu između dvije premijerove izjave nikakvih značajnih izmjena zakona u tom smjeru nije bilo.
Poklič „Za dom spremni“ i pripadajući pozdravi nisu izrijekom zabranjeni u hrvatskom zakonu. Postojale su naznake da bi se nešto moglo dogoditi po pitanju izričitije zabrane ustaških simbola kada se prošle godine Vlada sastala s predstavnicima žrtava NDH kako bi razgovarali o mogućim izmjenama zakona. Ti pregovori su zastali, a premijerove jučerašnje izjave poruka su da Vlada više i ne razmišlja o tome.
Preporuke Vijeća
Nakon otkrivenog skandala s pločom u Jasenovcu, podsjetimo, Vlada je osnovala Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima koje je 28.veljače 2018. sačinilo „Dokument dijaloga“, odnosno „Temeljna polazišta i preporuke o posebnom normativnom uređenju simbola, znakovlja i drugih obilježja totalitarnih režima i pokreta“.
To Vijeće nije preporučilo izradu posebnog zakona, ali jest konstatiralo da „iako postojeće prekršajno i kazneno zakonodavstvo sadržava mehanizme za djelotvornu prevenciju i kažnjavanje svakoga tko javno upotrebljava sporna obilježja na način zabranjen člankom 39. Ustava, Vijeće – vodeći se načelima pravne sigurnosti, pravne izvjesnosti i pravne predvidljivosti – preporučuje jasnije normativno reguliranje njihove javne uporabe kako bi svatko tko pojedina konkretna sporna obilježja upotrebljava ili se njima koristi u javnom prostoru bio u prilici s izvjesnošću predvidjeti posljedice svojih postupaka u praksi“.
U dokumentu Vijeća podsjeća se kako preambula ustava spominje ZAVNOH te kako je veličanje NDH u suprotnosti s člankom 39. Ustava koji propisuje: „Zabranjeno je i kažnjivo svako pozivanje ili poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti“.
Podsjeća se i na niz međunarodnih konvencija te saborskih deklaracija, ali i na sadržaj Kaznenog zakona.
Novija inačica Kaznenog zakona u svom članku 324. sankcionira izazivanje nereda, a u članku 325. javno poticanje na nasilje i mržnju.
Članak 325 navodi: „Tko putem tiska, radija, televizija, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način javno promiče ili javnosti učini dostupnim letke, slike ili druge materijale kojima se poziva na nasilje ili mržnju usmjerenu na skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, jezika, podrijetla, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, rodnog identiteta, invaliditeta ili kakvih drugih osobina kaznit će se kaznom zatvora do tri godine“. Isti članak potom navodi i kako će se istom kaznom kazniti i svatko “tko javno odobrava, poriče, ili znatno umanjuje kazneno djelo genocida, zločina agresije, zločina protiv čovječnosti ili ratnoga zločina, usmjereno prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla ili boje kože, na način koji je prikladan potaknuti nasilje ili mržnju protiv takve skupine ili pripadnika te skupine”.
„Kompleks postojećega hrvatskog zakonodavnog stanja, koji uz Kazneni zakon uključuje i niz zakona iz prekršajnoga prava također u vezi sa sportskim događajima, a koji je vezan uz suočavanje i posebno reflekse suočavanja s prošlošću, može se ocijeniti kao principijelno zadovoljavajući. Međutim, za razliku od npr. njemačkoga zakonodavstva, koje preciznije utvrđuje kao kaznena djela i upotrebu simbola (osobito zastava, znakovlja, uniformi i njihovih dijelova, slogana i načina pozdravljanja) političkih stranaka koje su odlukom Ustavnoga suda proglašene protuustavnima te zabranjene, kao i drugih organizacija čiji je rad zabranjen zbog protivljenja ustavnom poretku, ali i simbola vlada, organizacija ili institucija izvan Njemačke koje aktivno nastoje postići ciljeve onih stranaka ili organizacija koje su u Njemačkoj zabranjene, hrvatska zakonodavna i sudska praksa nalazi se na otvorenijem prostoru u kojem su mogući i samovoljna tumačenja pravnih normi i arbitrarne odluke, pa i one donesene pod pritiskom ideoloških uvjerenja i oportunosti političke klime“, konstatiralo je i Plenkovićevo povjerenstvo 2018.
“Ne smatraju neprihvatljivim izričitu zabranu”
Oni su, dakle, zaključili kako „u hrvatskom ustavnom poretku te kaznenom i prekršajnom zakonodavstvu već postoji generalna (kvalificirana) zabrana javne uporabe svih spornih obilježja. Postojeće prekršajno i kazneno zakonodavstvo u tom smislu sadržava mehanizme za djelotvornu prevenciju i kažnjavanje svakoga tko javno upotrebljava sporna obilježja na način zabranjen člankom 39. Ustava. Prema tome, kada je riječ o normativnom okviru, u hrvatskom pravnom poretku u osnovi je otvoreno još samo pitanje dopustivosti propisivanja blanketnih zabrana javne uporabe tih obilježja“.
Vijeće, nastavili su, ne smatra neprihvatljivom izričitu zabranu javne uporabe svih prima facie spornih obilježja mržnje, to jest jednoznačenjskih spornih obilježja koja se identificiraju s idejama totalitarizma, pa su sama po sebi njihovi noseći simboli. Primjeri takvih prima facie spornih obilježja mržnje su, kako su nabrojali, fašistički rimski pozdrav, tzv. hitlerov pozdrav uz riječi Sieg heil, nacistički znak kukastog križa, nacistički znak “SS”, četnička kokarda, ustaško “U”, ustaški pozdravi “Za dom i poglavnika” i “Za dom spremni”.
Od blanketne zabrane ZDS to je Vijeće, kao što je poznato i oko čega je bilo rasprava, izuzelo HOS i to u slučajevima kada „prvo, ako su pojedine hrvatske vojne formacije, prvotno osnovane izvan regularnih obrambeno-redarstvenih postrojbi Republike Hrvatske, nesmetano koristile taj pozdrav kao ‘službenu’ oznaku na svojim zastavama, grbovima, itd. u razdoblju od 1991. do 1995. godine, ne bi postojala obveza uklanjanja spornog pozdrava s tih insignija; – drugo, buduća dopustivost javne uporabe spornih vojnih insignija morala bi se striktno vezati uz događaje na kojima se, na javnim mjestima (uključujući groblja), odaje poštovanje braniteljima koji su poginuli za Republiku Hrvatsku boreći se pod tim insignijama. Izvan navedene iznimke, uređenje tog pozdrava i dalje bi bilo istovjetno uređenju svih ostalih prima facie spornih obilježja mržnje“.
Vlada, kao što smo već konstatirali, nije poduzimala nikakve daljnje zakonske radnje.
