Pod povećalom

Kakva je sudbina preostalih samačkih hotela?

Činjenica da se u Ustavu više ne navodi izričita obveza države da pomogne građanima u podmirenju stambenih potreba ima dalekosežne negativne utjecaje na razinu stambenih prava u Hrvatskoj.
Pixabay/Faktograf

“Stručnjaci su izračunali, da kad bi svako zagrebačko poduzeće sagradilo samo dvije sobe, grad Zagreb bi dobio nekoliko samačkih hotela. U Zagrebu je zaposleno više od 30000 ljudi mlađih od 25 godina. Većina njih stanuje u skupim podstanarskim sobama. U gradu godišnje svaki petstoti omladinac dobije stan. Ovaj problem traži radikalnije rješenje, i gradnja samačkih hotela bila bi najbolje rješenje”, navodi se u kratkom crtici o samačkim hotelima u Zagrebu u časopisu Građevinar 1965. godine.

Iako Građevinar dalje piše da je te godine od 800 anketiranih poduzeća u Zagrebu odgovor – i to negativan – oko izgradnje samačkih hotela dalo tek osam poduzeća, samački hoteli ipak su se gradili diljem Jugoslavije.

Prijavite se na F-zin, Faktografov newsletter

Prijava

Prijavom pristajete na Uvjete korištenja i Politiku privatnosti.

Od zagrebačke Sahare u Voltinom naselju gdje sada živi tek nekoliko stanara, hotela za samce u Gajnicama, bivšeg samačkog hotela u Dugom Ratu, povezanog s ondašnjom Tvornicom ferolegura Dalmacija, onoga u Vukovarskoj ulici u Splitu (a zapravo ‘obične’ stambene zgrade), oni su predstavljali – ili trebali predstavljati – kratkoročni i privremeni smještaj za radnike samce i migrantske radnice. Međutim, za neke prvo u Jugoslaviji, a onda i one koji si tijekom pretvorbe i privatizacije nisu uspjeli osigurati stan, samački je hotel postao trajni – i jedini – način da si riješe stambeno pitanje.

Neizvjesnost

Neizvjesnost koju godinama žive stanovnici pulskog samačkog hotela u vlasništvu Uljanik Standarda pojačana je početkom ove godine kada je to propalo poduzeće prodano lokalnom poduzetniku Iliji Lovriću. Uz Uljanik Standard Lovrić je postao i vlasnikom niza atraktivnih nekretnina te dva samačka hotela. Stoga je pitanje od životne važnosti za 100 ljudi smještenih u Samačkom hotelu bilo gdje će živjeti i što će biti s tim nekretninama?

Socijalna pedagoginja Irena Bilčić koja je inače iz Fažane, a u Ljubljani radi u organizaciji koja pomaže beskućnicima, smatra da bi u gradu poput Pule sto ljudi koji bi iz samačkog hotela završili na ulici predstavljali “socijalnu bombu”. “Pogotovo ako uzmemo u obzir kapacitete tržišnog najma u Puli te da ljudi [često] moraju ići vani iz stanova u petom mjesecu zbog turista”, dodaje Bilčić.

Kako su nam rekli iz Grada Pule, od 100 ljudi koji su trenutno ondje smješteni, radi se većinom o samcima te ukupno četiri obitelji – tri bračne zajednice te jedna majka s dvoje odrasle djece za koju je “Grad Pula u međuvremenu osigurao gradski stan koji se renovira i bit će useljiv kroz dva mjeseca”. Vlasnik Samačkog hotela je s 29 ljudi dogovorio da mogu ostati koristiti usluge smještaja i dalje – radi se većinom o radno aktivnoj populaciji – dok ostalima neće produživati ugovor nakon 1. svibnja ove godine. Radi se dakle o otprilike 47 ljudi koji će biti prepušteni sami sebi i koji imaju prihode niže od 3 000 kuna; uglavnom su to korisnici socijalnih potpora.

S obzirom na to da su nam iz Grada odgovorili da su blizu rješenja te će pomoći u realizaciji adekvatnog smještaja za potrebite ljude u Samačkom domu, poslali smo dodatni upit o kakvim se točno rješenjima radi. Uz spomenutu samohranu majku koja će na korištenje dobiti gradski stan, Grad ostale korisnike koji su ujedno i korisnici pomoći za troškove stanovanja, sufinancira kroz jednokratne novčane naknade radi povećanja mjesečne cijene smještaja. Ističu i da prihvatilište za beskućnike koje može primiti maksimalno 20 ljudi nema dovoljno kapaciteta kako bi smjestili one koji su trenutno u potrebi, a korisnici su Samačkog doma. “Trenutno pokušavamo pomoći u pronalasku adekvatnog smještaja za sva 43 korisnika te smo u potrazi za takvim prostorom. Također, s obzirom na to da je u tijeku Javni poziv za podnošenje zahtjeva za davanje stanova u najam, uputili smo korisnike koji zadovoljavaju kriterije da podnesu zahtjev”, dodali su iz Grada Pule.

Gubitnici tranzicije

Kako u članku Stambene karijere u Hrvatskoj: od samoupravnog socijalizma do krize financijskog kapitalizma pišu Rodik, Matković i Pandžić u razdoblju od osamostaljenja Hrvatske stjecanje vlasništva nad nekretninom dominantan je način rješavanja stambenog pitanja; 1990. ukidaju se samoupravne interesne zajednice (SIZ) u stanovanju nakon čega se iduće godine osnivaju stambeno-komunalni fondovi. Međutim, veliki broj ‘gubitnika tranzicije’, poput stanara samačkih hotela, nije si mogao kupnjom nekretnine riješiti stambeno pitanje; od 1990. “stambeni programi u Hrvatskoj dominantno se bave demontažom naslijeđenoga stambenog sustava”.

Odvjetnik Ivan Mirošević pojedinačno je zastupao neke stanare dugoratskog hotela za samce. Taj slučaj (inače, bivši samački hotel u Dugom Ratu još se uvijek prodaje) završio je 2010. godine nakon nekoliko godina sudskih procesa i nekoliko pokušaja deložacije kada su na ulicu izbačeni i posljednji stanari. Većinom se radilo o bivšim radnicima tvornice Dalmacija koji nisu imali drugog načina da si riješe stambeno pitanje.

Mirošević opisuje kako je to izgledalo: “Samački hotel, koliko se ja mogu sjetiti, nikada nije bio pravno reguliran, u smislu vlasništva. Njih su gradile većinom firme za radnike samce, migrante. I onda vam je malo po malo došlo do toga da bi došla žena, pojavila bi se djeca. Ljudi su odlazili u mirovinu, pa bi ostali u tom stanu. Kada je došlo do pretvorbe i privatizacije, te zgrade su se prodavale kao zgrade, a status tih ljudi bio je neriješen”, kazao je.

Što se tiče konkretnog samačkog hotela u Dugom ratu, Mirošević kaže da je stanarima bila ponuđena određena novčana kompenzacija, međutim, oni su to odbili jer su htjeli riješiti stambeno pitanje. No, nisu ga riješili, već je sve “završilo deložacijom”.

No, ima i primjera gradova koju su uspjeli donekle riješiti pitanje samačkih hotela, a da oni barem donekle zadrže svoju namjenu – onaj Istarskih ugljenokopa Raša u Labinu 1994. godine prešao je u vlasništvo Grada. Kako su nam kazali iz Grada, od 1994. do 1998. godine samački hotel imao je isključivo tu namjenu (samačkog hotela), nakon čega 1998. Grad suteren, prizemlje i prvi kat počinje koristiti za poduzetnički inkubator, dok drugi i treći kat ostaje za namjene samačkog hotela, koji služi kao određeni oblik hitnog ili nužnog smještaja. Nužni smještaj u nadležnosti je Grada Labina koji zaprima upite, a trenutno je u samačkom hotelu 25 samaca, dvije obitelji s djecom i jedna obitelj supružnika, kako su nam kazali iz Grada.

Bogaćenje jednog dijela stanara

Iz Ustava RH 1990. godine se izbacuje institut društvenog vlasništva, stambena opskrba se marketizira te se liberaliziraju tržišta vlasništva i najma. Kako piše Gojko Bežovan u članku Stambena prava u Hrvatskoj i problemi njihova ostvarenja činjenica da se u Ustavu RH više ne navodi izričita obveza države da pomogne građanima u podmirenju stambenih potreba “ima dalekosežne negativne utjecaje na razinu stambenih prava i stambenu politiku u Hrvatskoj”.

Suvremena stambena politika sa svim problemima naslijeđenima iz Jugoslavije dodatno produbljuje stambenu nejednakost. Kako je za Faktograf pojasnio Josip Pandžić s Katedre za socijalnu politiku Pravnog fakulteta u Zagrebu, “najvažniji proces tranzicije stambenog sustava i politika u Hrvatskoj bila je privatizacija stanovanja putem otkupa i denacionalizacije stanova u društvenom vlasništvu. Negativne posljedice privatizacije javljaju se uglavnom po pitanju bogaćenja jednog dijela stanara zbog niskih cijena otkupa stanova ‘zasluženih’ u socijalizmu, drastičnog povećanja cijena stanova i troškova stanovanja u uvjetima općeg smanjenja dohotka kućanstava, te problema neadekvatnog upravljanja loše održavanim stambenim fondom”.

Pandžić dodaje da je “sustav stambene opskrbe, sukladno privatizaciji stanova te imperativu prijelaza na tržišno gospodarstvo, postupno marketiziran čime se ujedno dogodio odmak stambenog zbrinjavanja od korpusa zadaća socijalne države.”

Stambena kriza naslijeđena iz socijalizma

Stambena kriza naslijeđena iz socijalizma ovim se slijedom događanja drastično zaoštrila, smatra Pandžić. Tome je doprinijelo razaranje stambenog fonda u Domovinskom ratu, kao i rast potražnje za socijalnim stanovanjem zbog priljeva izbjeglica i prognanika u gradove te kasnijeg stambenog zbrinjavanja braniteljske i stradalničke populacije kao novonastalog momenta.

“K tome, naslijeđene su političke (varijabilni utjecaj odnosa moći u poduzeću) i gospodarske (razlike u stambenoj zbrinutosti radnika među poduzećima) nejednakosti značajno utjecale na stanovanje: pojedinci s boljim dohocima koji umnogome odgovaraju količini političke moći postali su tranzicijski pobjednici u svakom, pa tako i u stambenom smislu zbog mogućnosti kapitalizacije ranijih zasluga”, pojašnjava.

Gospodarska tranzicija generirala je novu podjelu na pobjednike i gubitnike, a stambena tranzicija je “osim ove podjele, proizvela i njihovu simbiozu u obliku dohodovno siromašnih, ali imovinski bogatih kućanstava. Vizija nacionalnog/narodnog kapitalizma u kojem su svi vlasnici nekretnina u kojima žive nakalemljena je na familističku, tradicionalnu kulturu stanovanja neovisno o dugoročnim razvojnim potrebama društva dok su svi drugi stambeni statusi, posebice najamni – i to prilično neovisno o podjeli na socijalne i privatne – postali nepoželjni izrazi životnog ili poslovnog neuspjeha”, zaključuje Pandžić.

 

Napomena: Nakon objave ovog teksta Grad Pula objavio je na svojim službenim stranicama da je nađeno rješenje za smještaj za dio stanara samačkih domova.

Facebook
Twitter

Uočili ste objavu na društvenim mrežama i želite da provjerimo je li točna? Želite nas upozoriti na netočnu ili manipulativnu izjavu političara? Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Pišite nam na [email protected] ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.