Hrvatski sabor većinom glasova u petak je odbacio oporbeni prijedlog “Zakona o medicinskom postupku prekida trudnoće”.
Glasanju je prethodila osmosatna rasprava koja je okončana u petak u 4 ujutro. Tijekom te rasprave te stanki prije samog izglasavanja, zastupnici vladajućeg HDZ-a te desnih stranaka oštro su napadali zakonski prijedlog koji je u proceduru uputio SDP još u rujnu 2020., ali je njegovo stavljanje na dnevni red sjednice ishodio tek skupljanjem potpisa oporbenih zastupnika. Provjerili smo točnost najzapaženijih tvrdnji.
Branko Bačić (HDZ):
Prije svega, sam naziv zakona o medicinskom prekidu trudnoće jasno odražava stav predlagatelja da je osnovno i glavno uvjerenje zakona prekid trudnoće. To je u izravnoj suprotnosti s odlukom Ustavnog suda koji je naveo da zakon mora biti koncipiran tako da prekid trudnoće mora biti izuzetak, a ne pravilo. Iako prekid trudnoće prema odluci Ustavnog suda spada ili ulazi u sferu privatnosti žene, ono nikako, a što iz ovog zakona proizlazi, ne može biti mjera planiranja obitelji niti sredstvo kontracepcije.
Druga stvar koju također treba spomenuti je da zakon ne podrazumijeva i nigdje u zakonu nema takozvano razdoblje promišljanja u kojem bi se trudnici omogućilo da u susretu sa zdravstvenim sustavom, s državom, dozna sve o mogućnostima prekida trudnoće i života nakon toga.
Naslov SDP-ovog prijedloga zakona glasi “Zakon o medicinskom postupku prekida trudnoće”, a on ne odgovara samom sadržaju utoliko što ovaj zakonski prijedlog, koji nije dobio potporu u Saboru, regulira šire područje od pobačaja – bavi se i kontracepcijom, sterilizacijom, prizivom savjesti te edukacijom, odnosno pokušava pokriti šire područje od trenutno važećeg zakona. Taj zakon koji potječe iz 1978., a naknadno je samo oskudno mijenjan, nosi ipak progresivniji naziv “Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece”. Međutim, iako nije najsretnije odabran, ne može se konstatirati da je već i sam naslov suprotan odluci Ustavnog suda, kako je to ustvrdio Bačić.
Ustavni sud je, podsjetimo, u svojoj odluci iz 2017. godine u bitnome potvrdio kako je sada važeći zakon koji omogućuje pobačaj na zahtjev žene u skladu s Ustavom, ali je od zakonodavca zatražio njegovo “osuvremenjivanje” i za to dao rok od dvije godine koji nije ispoštovan, a premijer Andrej Plenković je potvrdio kako niti nema namjere baviti se tim zakonom.
Ono što je Ustavni sud zatražio jest da se u zakonu izmijene pravni instituti i pojmovi koji više ne postoje u ustavnom poretku kao što “zdravstvene zajednice udruženog rada” i “samoupravne interesne zajednice” te plaćanje kazni u dinarima. Naveo je kako je u međuvremenu izgrađen potpuno novi pravni i institucionalni okvir zdravstvenog, socijalnog, znanstvenog i obrazovnog sustava, koji se zasniva na “drugim vrijednosnim osnovama i načelima” te podsjeća na napredak znanosti i medicine.
Ustavni sud, međutim, nije u svojoj odluci naložio kako bi to “osuvremenjivanje” trebalo izgledati, već je to prepustio na odluku zakonodavcu. “Na zakonodavcu je da, uz nužne zakonodavne promjene iz naprijed navedenih razloga, u novom Zakonu odredi edukativne i preventivne mjere tako da prekid trunoće bude izuzetak”.
Ustavni sud ne propisuje kakve bi to mjere trebale biti, već samo iznosi primjere – od edukativnih i preventivnih programa poput reproduktivnog i spolnog obrazovanja do mogućeg ustanovljavanja “primjerenog razdoblja razmišljanja prije donošenja odluke o prekidu ili nastavku trudnoće u kojoj bi joj bile pružene sve informacije o trudnoći i uslugama koje joj stoje na raspolaganju (primjerice o savjetodavnim centrima i zdravstvenoj zaštiti za vrijeme trudnoće i poroda, o radnim pravima trudnica i majki, o dostupnosti jaslica, o centrima koji osiguravaju odgovarajuću kontracepciju i informacije o sigurnom seksu te o centrima u kojima se savjetovanje može obaviti prije i nakon trudnoće)”. Ustavni sud, pritom, dok nabraja moguće izmjene, pitanje priziva savjesti navodi tek kao primjer kojeg zakonodavac može uvrstiti u zakon, ali to ne nalaže, čime sugerira da nije riječ o pravu koje je propisano Ustavom.
SDP-ov prijedlog zalaže se za edukaciju u odgojno-obrazovnim te zdravstvenim ustanovama o spolno odgovornom ponašanju te regulira pitanje kontracepcije – što su mjere koje bi trebale, a u skladu s preporukom Ustavnog suda, smanjiti broj neželjenih trudnoća. On omogućuje i priziv savjesti liječnicima i regulira način plaćanja tako da se ne može konstatirati da je suprotan sugestijama Ustavnog suda kao što to implicira Bačić.
Stjepo Bartulica (Domovinski pokret):
U svom izlaganju ste spomenuli napretke u medicini, da sve treba biti u skladu sa suvremenim spoznajama. Međutim, u odnosu na zakon koji je na snazi iz ’78. godine termin, dakle rok do kada vi predlažete da se pobačaj smije zatražiti ostaje 10, odnosno 12 tjedana života. Medicina danas, moderna znanost, bez sumnje, to nije sporno, zna da djetetovo srce kuca u šestom tjednu. To znamo, znamo da život počinje začećem. Međutim, čuli smo neke teze s ove lijeve strane sabora da postaje ljudsko biće osobom porodom, nakon rođenja. Ne prije. Pa me zanima zašto ograničavati na 10-12 tjedana, zašto ne omogućiti ovo pravo do poroda?
Za razliku od onoga što Bartulica tvrdi, u široj znanstvenoj javnosti, kao što je Faktograf već pisao, ne postoji unisoni stav kada počinje život. Treba, također, napomenuti kako je Ustavni sud prije nego je donio svoju odluku 2017. pribavio mišljenja medicinskih fakulteta i klinika u Hrvatskoj – koje su se većinski, ali ne i unisono, složili da s medicinskog stajališta gledano život počinje začećem. Pa i poslije takvog razmišljanja Ustavni se sud nije priklonio ideji o zabrani pobačaja.
Nino Raspudić (Klub zastupnika Mosta):
Znači ne znate artikulirati stajališta i vrijednosti za koje se vi zalažete. I ono što je ključno, navodite da se medikamentozni pobačaj mora napraviti do devetog tjedna gestacijske dobi što je starinski protokol, tzv. francuski iz ranih 90-tih, a protokol Svjetske zdravstvene organizacije iz 2018. godine ostavlja do 12 tjedana. Dakle, ili ste vi konzervativniji od svjetskog trenda ili ni u ovome niste konzultirali struku.
Nino Raspudić, kao i njegova supruga Marija Selak Raspudić, u nekoliko su navrata konstatirali kako su pojedini dijelovi oporbenog prijedloga zakona konzervativniji nego su to očekivali, a ponegdje idu i ispod postojećih prava. Te su njihove riječi djelomično točne. Prijedlog preferira medikamentozni pobačaj, a vrijeme do kada se to može obaviti propisuje do 9 gestacijskih tjedana, iako Svjetska zdravstvena organizacija dopušta da se radi do 12 tjedna gastacije. Primjer prakse klinike u Rijeci pokazuje kako se veći uspjeh bilježi kada se pobačaj radi ranije i oni ga najčešće provode do 9. tjedna gestacije. Međutim, to jest kraći rok od sada dozvoljenih 10 tjedana od začeća za pobačaj na zahtjev žene.
Također, SDP-ov prijedlog navodi kako želi produžiti rok za pobačaj na zahtjev na 12 gestacijskih tjedana, zanemarujući da u tom slučaju rok kreće od dana posljednje menstruacije, a ne od datuma začeća pa se taj rok svodi na jednaki koji je sada na snazi.
Također, u prijedlogu se predviđa pravo na priziv savjesti, ali se proširuje i na ljekarnike koji imaju pravo na priziv savjesti pri izdavanju kontracepcije, što do sada nije bilo omogućeno zakonom.
Stipo Mlinarić (Domovinski pokret):
„Nikad ja državu Hrvatsku neću usporediti sa četnicima, ali usporediti zakon koji je nakaradno napisan, i to je vaša partija napisala ’78. godine, vrlo rado ću ga usporediti i reći da je to za mene jednako četniku. Zakon, ne država Hrvatska“.
Ustvrdio je to Mlinarić u raspravi, nakon što ga je predsjednik SDP-a Peđa Grbin prozvao zbog njegovih ranijih riječi, rekavši da je govoriti o ratnom zločinu i povlačiti paralelu između ratnog zločina i Zakona kojeg je ustavnim potvrdio Ustavni sud, ispod svake razine.
No, Sanader u Mlinarićevom istupu nije vidio ništa sporno.
„Vi sada dobivate opomenu jer gospodin nije usporedio Republiku Hrvatsku sa četnicima. On je hrvatski branitelj i nije korektno da vi tako govorite o njemu“, poručio je Sanader Grbinu.
Međutim, točno je da je Mlinarić hrvatsku državu usporedio s četnicima. U nastavku je doslovni prijepis njegovih riječi:
„Gospođi Ružici Markobašić gurnuli su 20.11. 1991. godine cijev puške u vaginu i opalili su. Što su ubili u njoj – bila je u sedmom mjesecu trudnoće – nakupinu stanica, bjelančevine ili dijete? Recite mi koja je razlika između države koja to radi legalno i tog četnika koji je napravio stravičan zločin? Koja je razlika između države i četnika? Za mene je nema. Isti su“.
Iz tog njegovog istupa nedvojbeno proizlazi da je državu u kojoj je pobačaj legalizira, u ovom slučaju Hrvatsku, usporedio s četnicima i njihovim zločinima.
Što se, pak, tiče Mlinarićeve poruke Grbinu da je aktualni zakon kojim se regulira pitanje prekida trudnoće napisala njegova partija 1978. godine, nije naodmet napomenuti kako Peđa Grbin tada još nije bio ni rođen. Naime, Grbin je rođen 1979. godine.