Hrana nikada ne smije biti luksuz, ona je elementarno ljudsko pravo. Međutim, agresija Rusije na Ukrajinu vrlo brzo bi se mogla pretvoriti u globalnu prehrambenu katastrofu. Ruska invazija na Ukrajinu, kako su ustvrdili Ujedinjeni narodi (UN) jedna je od globalnih kriza koje su izazvale najveći porast troškova života u jednoj generaciji. Svijet se, rekao je Antonio Guterres, glavni tajnik UN-a, suočava s “novom stvarnošću” tri mjeseca od početka ukrajinskoga rata koji se nadovezuje na posljedice klimatskih promjena, COVID-a i krize nejednakosti u svijetu.
Oko 1,6 milijardi ljudi u 94 države teško je izloženo najmanje jednoj dimenziji krize, prema najnovijem UN-ovom izvješću Globalne skupine za odgovor na krize (GCRG) o ukrajinskoj krizi.
Prijavite se na F-zin, Faktografov newsletter
Prijavom pristajete na Uvjete korištenja i Politiku privatnosti.
Kako je kazao Guterres, rat, zajedno s drugim krizama, prijeti da će pokrenuti neviđeni val gladi i siromaštva, ostavljajući društveni i ekonomski kaos za sobom. Kriza potaknuta rastom troškova života neće zaobići nijednu zemlju, a širom svijeta ljudi će se suočiti s glađu, troškovi energije će naglo porasti, dok će se prihodi mnogih radnika smanjiti.
Prema podacima UN-a, u dvije godine udvostručen je broj ljudi kojima je ugrožena opskrba hranom – sa 135 milijuna prije pandemije Covida-19 na 276 milijuna. No, posljedice rata u Ukrajini mogle bi tu brojku povećati na 323 milijuna ljudi.
Trenutna prehrambena kriza, prema predviđanjima UN-a, mogla bi se 2023. godine, dakle vrlo brzo, pretvoriti u prehrambenu katastrofu globalnih razmjera.
Ovisnost o Ukrajini i Rusiji
Ruski i ukrajinski izvoz, kao što smo ranije pisali, predstavljaju čak 30 posto svjetske trgovine pšenicom, 32 posto trgovine ječmom, 40 posto svjetske trgovine kukuruzom te više od 50 posto svjetske trgovine suncokretovim uljem. Pritom, Rusija je uz Bjelorusiju vodeći izvoznik gnojiva, a njegove rastuće cijene odrazit će se na poljoprivrednu proizvodnju. Već sada mnogi poljoprivrednici u svijetu pate zbog nedostatka gnojiva. Prema podacima GCRG-a, afričkim zemljama nedostaje zaliha gnojiva te im je ono hitno potrebno.
Zbog ruskog razaranja Ukrajine upitno je i koliko će poljoprivrednih površina u toj zemlji biti obrađeno. Još su ranije ukrajinski dužnosnici najavljivali kako će se zbog ruske agresije prepoloviti broj zasijanih površina u Ukrajini i to s 15 milijuna hektara prije početka rata na oko sedam milijuna hektara. Sada je Denis Šmihal, ukrajinski premijer, izjavio kako su poljoprivrednici uspjeli zasaditi tri četvrtine poljoprivrednog zemljišta ove godine. Europski dužnosnici istodobno upozoravaju da bi nadolazeća žetva mogla pasti i do 50 posto.
Koliko će ratna zbivanja na teritoriju Ukrajine trajati, nitko ne može predvidjeti. A o njima i te kako ovisi i buduća proizvodnja kao i isporuka poljoprivrednih proizvoda iz „žitnice Europe“ koja mahom hrani zemlje Afrike i Azije (1, 2, 3, 4, 5, 6).
U ukrajinskim lukama zarobljeno je oko 20 milijuna tona žitarica. Ukupno je u silosima pod kontrolom Ukrajine oko 30 milijuna tona žitarica, a njihov ukupni kapacitet je 55 milijuna tona. Na teritoriju koji kontroliraju ruske snage još je 13 do 15 milijuna tona skladišnih kapaciteta. Pregovori o deblokadi crnomorskih luka traju, ali je pitanje kada će žitarice morskim putem krenuti prema zemljama naručiteljicama.
Rusija je Ukrajinu u cijelosti odsjekla od Azovskog mora. Istodobno je Ukrajina minirala prilaze svojim crnomorskim lukama i potopila neke brodove kako bi spriječila mogući ruski desant s mora. Za deblokadu luka i izvoz žitarica morskim putem, što je višestruko jeftinije nego prijevoz cestama i željeznicom, založio se UN. Turska se „nametnula“ kao posrednik u pregovorima.
Blokirane luke
Zadnjih dana u javnost izlaze informacije o postignutom dogovoru prema kojem bi turska vojska uklonila ukrajinske mine iz mora pred Odesom (najvećom izvoznom lukom Ukrajine) te bi brodovi sa žitom luku napustili uz pratnju turskih brodova do neutralne točke u Crnom moru. Potom bi brodove do Bospora čuvali ruski ratni brodovi koji ih neće napadati i koji će im osigurati siguran prolaz kroz Crno more. Taj mogući dogovor trebaju potvrditi obje strane, Ukrajina i Rusija, nakon čega bi se precizirala točna ruta kretanja brodova. Međutim, pitanje je hoće li i kada taj dogovor biti realiziran.
Deblokada ukrajinskih luka važna je ne samo zbog opskrbe zemalja koje ovise o ukrajinskim žitaricama poput primjerice Čada, Egipta, Somalije, Libanona. Isporuka ranijih prinosa oslobodila bi skladišne kapacitete za predstojeću žetvu. Naime, ljetna žetva zalihe ukrajinskih žitarica povećala bi za 23,5 milijuna tona i s obzirom da su silosi puni ranijeg uroda, Ukrajinci razmišljaju o formiranju „mobilnih skladišta“ na farmama. U cijeloj toj krizi ne treba zanemariti ni činjenicu da kvaliteta skladištene hrane s vremenom pada.
U sezoni 2020/2021. Ukrajina je izvezla 44,7 milijuna tona žitarica. Bez pristupa svojim lukama na Crnom moru, prema riječima Mykole Gorbačova, predsjednika Ukrajinskog udruženja za žito, ta će zemlja sljedeće godine, u najboljem slučaju, moći izvesti 20 milijuna tona žitarica, vjerojatno većim dijelom suncokretovih sjemenki, a manje kukuruza i pšenice.
Sve se to već odražava i još će se više odražavati na globalnu potražnju za hranom, rast cijena, porast broja ljudi kojima je hrana nedostupna.
Na početku agresije na Ukrajinu procjenjivalo se kako bi se svijet mogao suočiti s nedostatkom od šest milijuna tona ukrajinske pšenice i 15 milijuna tona kukuruza. Kako je obustavljen i izvoz iz Rusije, iz nje neće biti isporučeno oko osam milijuna tona žitarica. Svemu tome treba pridodati nedostatak gnojiva, zbog čega njegove cijene divljaju i za sobom povlače i rekordni rast cijene hrane.
Egipat, Turska, Bangladeš, Pakistan, Sudan polovicu ili više od polovice pšenice za svoje potrebe uvoze iz Rusije ili Ukrajine, a posljedice ratnih zbivanja i te kako osjećaju jer im zbog blokade ukrajinskih luka hrana nije dostavljena. Egipat je, podsjetimo, prvi put od 1988. godine podigao cijene kruha, a uvedene su i subvencije za kruh.
Zabrane izvoza
Mnoge zemlje su zbog krize s hranom uvele zabrane izvoza. Spomenuti Egipat do kraja godine je zabranio izvoz biljnih ulja, krupice, kukuruza, šećera, leće, tjestenine, graha.
Prema podacima International Food Policy Research Institute (IFPRI, Međunarodni institut za istraživanje prehrambene politike), još je niz zemalja uveo privremene zabrane izvoza. do jeseni ili do kraja godine, Primjerice, Alžir je tako zabranio izvoz tjestenine, prerađevina od pšenice, povrća; Burkina Faso prosenog, kukuruznog i sirkova brašna; Kamerun žitarica i biljnih ulja; Gana riže i kukuruza; Iran krumpira, patlidžana, rajčica, luka. Malezija je zabranila izvoz piletine, Kuvajt je piletini pridodao i biljna ulja, Pakistan ne izvozi šećer, Tunis voće i povrće… Indija je nakon početka rata u Ukrajini zabranila izvoz kukuruza, a strahuje se kako bi u skoroj budućnosti, iako se to za sada demantira, mogla zabraniti i izvoz riže.
Libanon, zemlja koja zadnjih godina 70 do 90 posto pšenice nabavlja iz Ukrajine i Rusije, zabranila je izvoz prerađenog voća i povrća, šećera, kruha, proizvoda od žitarica. Libanon je desetljećima doživljavao krizu za krizom, a rat u Ukrajini krizu u toj zemlji dodatno bi mogao produbiti. Predviđa se da bi mogao dodatno porasti broj stanovnika kojima je hrana teško dostupna. Do 2020. u Libanonu je 41 posto stanovnika imao otežan pristup hrani i ostalim osnovnim životnim potrebama, da bi do kraja prošle godine taj udio skočio na 61 posto. Rat u Ukrajini, kako predviđa IFPRI, taj broj sigurno povećava.
Posebno je osjetljiva situacija i u Nigeriji, također jednoj od zemalja ovisnih o žitaricama iz Ukrajine i Rusije. Prema podacima UN-a, u toj zemlji 4,4 milijuna stanovnika očekuje da će se suočiti s krizom, a u odnosu na 2021. taj je broj porastao za 1,8 milijuna. Istodobno, u zemlji je gotovo utrostručen broj ljudi kojima je potrebna hitna pomoć.
Nigerija uz Etiopiju, Južni Sudan i Jemen, i prema zadnjem izvješću Svjetskog programa za hranu (WFP) i Organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO) i dalje je žarište gladi. U svibnju su navedenim zemljama pridodani Afganistan i Somalija koja se suočava s ekstremnom razinom gladi. Već sada se u tim zemljama s gladovanjem i prijetnjom smrću zbog pothranjenosti suočava 750 tisuća ljudi. Katastrofalnu glad s kojom se dijelovi svijeta godinama suočavaju dodatno je pogoršala agresija Rusije na Ukrajinu – jer ovise o žitaricama iz tih zemalja.
Prema WFP i FAO, Demokratska Republika Kongo, Haiti, Sudan, Sirija i regija Sahel (stepsko-savanski pojas u sjevernoj Africi između sušne Sahare na sjeveru i vlažnih savana na jugu, obuhvaća dijelove Senegala, Mauretanije, Malija, Burkine Faso, Nigera, Nigerije, Čada i Sudana) i dalje su zemlje koje „izazivaju veliku zabrinutost“. Sada je tim zemljama kojima prijeti pogoršanje situacije s nedostatkom hrane pridodana i Kenija.
Klimatski šokovi
Uz ratni sukob u Ukrajini, klimatski šokovi nastavit će poticati akutnu glad u narednim mjesecima. WFP i FAO navode kako smo ušli u „novu normalu“ u kojoj česte i ponavljajuće suše, poplave, uragani, cikloni desetkuju poljoprivredu, potiču raseljavanje i guraju milijune ljudi na rub.
Od 2020. godine stope siromaštva u svijetu rastu. Raste i broj ljudi koji se suočavaju s nedostatkom hrane. WFP i FAO podsjećaju na upozorenje Svjetske banke prema kojem svaki postotni bod rasta globalnih cijena hrane u ekstremno siromaštvo gura dodatnih 10 milijuna ljudi u svijetu. Prema projekcijama WFP-a, rast cijena kao posljedica ratnih zbivanja u Ukrajini mogao bi broj ljudi koji se suočavaju s prehrambenom nesigurnosti povećati za 47 milijuna u ovoj godini. Najveći rast bi bio u podsaharskoj Africi.
Prema simulacijama FAO-a, broj pothranjenih ljudi na globalnoj razini mogao bi se povećati za 7,6 do 13,1 milijun ljudi u 2022./23. godini. O kolikim je razmjerima katastrofe riječ, svjedoči podatak prema kojem se s glađu u 2020. godini u svijetu suočilo 720 do 811 milijuna ljudi.
WFP i FAO istodobno upozoravaju i na sve veće probleme koje imaju humanitarne organizacije koje djeluju u zemljama koje se već suočavaju s velikim humanitarnim krizama. Te organizacije bilježe rast troškova svojih operacija te se istodobno suočavaju sa smanjenom globalnom pozornošću. Sve to bi moglo dovesti do preusmjeravanja međunarodne pomoći, ali i do sve većeg nedostatka sredstava za brojne humanitarne akcije u svijetu.