Razotkriveno

Bivša zaposlenica DHMZ-a neutemeljeno propituje čovjekov utjecaj na klimu

Umirovljena zaposlenica DHMZ-a Sonja Vidič u videu koji se širi Facebookom minorizira opasnost koju predstavljaju klimatske promjene.
Foto:Pixabay

Na društvenim mrežama, među skepticima i poricateljima klimatskih promjena, širi se kratki intervju s fizičarkom Sonjom Vidič, dugogodišnjom zaposlenicom Državnog hidrometeorološkog zavoda (DHMZ), koja je prije umirovljenja bila i voditeljica Službe za praćenje kvalitete zraka.

Video intervju je, kako se navodi u snimci, napravljen za Facebook stranicu inicijative “Slobodni zajedno”. Radi se o inicijativi protivnika cijepljenja, formiranoj za vrijeme trajanja Covida-19. U svojoj kampanji protiv cijepljenja, pripadnici inicijative “Slobodni zajedno” obilno su se služili dezinformacijama.

Sonja Vidič, ukratko, tvrdi kako je ljudski utjecaj na klimu preuveličan i ne toliko značajan. Navodi i da je još uvijek otvoreno pitanje hoće li doći do zatopljenja ili zahlađenja planete te se pita provode li se zelene politike zbog toga što je klima u fokusu ili zbog promjene ekonomskog sustava.

Prijavite se na F-zin, Faktografov newsletter

Prijava

Prijavom pristajete na Uvjete korištenja i Politiku privatnosti.

Četiri linka umjesto literature

Prije nego se osvrnemo na njene tvrdnje, valja spomenuti da nam nakon dvosatnog razgovora i tri dana čekanja, Vidič nije dostavila literaturu koja je oblikovala njene stavove, odnosno svojevrstan agnosticizam u pogledu posljedica upumpavanja CO2 u atmosferu. S jedne strane, navodi Vidič, “istraživanja je puno premalo, a s druge strane, nemamo kapacitete za obradu informacija koje već posjedujemo”.

Umjesto literature, poslala nam je četiri linka na YouTube, o kojima ćemo kasnije. Napomenimo i da se u DHMZ-u, gdje je radila 40 godina, ograđuju od njenih izjava.

“Stavovi koje je gospođa Sonja Vidič iznijela u videu nisu službeni stavovi Državnog hidrometeorološkog zavoda, niti su kao takvi predstavljeni. Ističemo kako je zadaća DHMZ-a praćenje, analiziranje i istraživanje klime i njezinih prostorno-vremenskih varijabilnosti u skladu s najnovijim znanstvenim spoznajama na tom području”, odgovorili su nam iz DHMZ-a.

Zemlja se zagrijava

U snimljenom intervjuu koji se dijeli na mrežama, Sonja Vidič na pitanje o tome nalazimo li se u zatopljenju ili zahlađenju, odgovara da je to tricky, odnosno zeznuto pitanje, čak i za stručnjakinju poput nje. Podaci, dodaje, govore da smo u zadnjim dekadama u zatopljenju.

“Mi govorimo o površinskim efektima koji se vide na prvi pogled. Vidimo temperaturu, srednja temperatura zraka, vidimo povećanje maksimalnih temperatura, povišenje minimalne temperature, dakle mi vidimo da se s klimom nešto događa. Da li će u konačnici to biti zatopljenje, ili će to dovesti do puno jačih potresa u klimatskom sustavu planete pa onda negdje dovesti do zahlađenja, negdje do zatopljenja, to je još uvijek otvoreno pitanje”, tvrdi Vidič.

Međutim, za većinu klimatologa pitanje nije otvoreno. Globalno zatopljenje, što nam u razgovoru potvrđuje i Vidič, može mjestimično dovesti i do zahlađenja. Međutim, nema nikakve dvojbe da se Zemlja dugoročno zagrijava zbog povećavanja količine CO2 u atmosferi i da to ima vidljiv utjecaj na klimu.

Zemlja se ubrzano zagrijava jer se u atmosferi gomilaju staklenički plinovi koji su rezultat ljudskih aktivnosti, prvenstveno spaljivanja fosilnih goriva. Među znanstvenicima koji se bave istraživanjem klime i klimatskih promjena, oko toga praktički postoji konsenzus. Kako se može naći u objašnjenju objavljenom na stranici NASA-e, globalne površinske temperature uvijek variraju do određenog stupnja zbog stalnih interakcija između različitih komponenti Zemljinog sustava (npr. kopno, ocean, zrak, led), čije međudjelovanje utječe na vrijeme i klimu.

Pritom oceani imaju puno veći kapacitet skladištenja topline nego atmosfera, a relativno male izmjene topline između atmosfere i oceana mogu rezultirati značajnim promjenama globalnih površinskih temperatura. Oceanske oscilacije poput El Niña imaju značajan učinak na globalno vrijeme i mogu utjecati na globalne temperature godinu ili dvije jer se toplina prenosi između oceana i atmosfere.

Drugim riječima, navodi NASA, to znači da razumijevanje globalnih temperaturnih trendova zahtijeva dugoročnu perspektivu. Grafikoni koji prikazuju kretanje globalnih temperatura ne pokazuju savršeno ravne linije, postoje usponi i padovi te je lako pronaći razdoblja u kojima nije bilo zagrijavanja ili kada su se globalne temperature smanjile. Međutim, dugoročni trend pokazuje porast temperature.

Akumuliranje topline

“Ono što je možda najvažnije zapamtiti o globalnim fluktuacijama površinske temperature jest da, unatoč kratkotrajnim usponima i padovima, dokazi pokazuju da naš planet postojano akumulira toplinu. Znanstvenici koji procjenjuju globalno zagrijavanje proučavaju cjelokupni sadržaj topline na Zemlji, a ne samo ono što se događa u jednom dijelu atmosfere ili jednoj komponenti Zemljinog sustava. Ono što su otkrili je da ravnoteža energije u Zemljinom sustavu nije u redu: naša donja atmosfera se zagrijava, ocean akumulira više energije, kopnene površine apsorbiraju energiju, a Zemljin led se topi”, stoji na stranici NASA-e.

Kada smo u telefonskom razgovoru Vidič upitali nije li klimatska znanost također prepoznala da zbog globalnog zagrijavanja neke regije mogu iskusiti i niže temperature od uobičajenih, odgovara potvrdno.

“Da, zagrijavanje može dovesti do promjena u Golfskoj struji, što za dijelove svijeta može značiti niže temperature. Da li je taj doprinos dovoljan da naruši cijeli klimatski sustav? Negdje će se manifestirati kao poplava, negdje će biti suše, a negdje uragan, negdje hladnije vrijeme. Sve su opcije otvorene, čak i za Hrvatsku”, kaže nam Sonja Vidič.

Golfska struja, jedan od važnijih regulatora klime, prema pojedinim mjerenjima usporava zadnjih desetljeća. O uzrocima, među kojima se navodi i topljenje arktičkog leda te posljedicama, koje bi mogle uključivati hlađenje sjeverozapada Europe, još uvijek se raspravlja.

Utjecaj od 1%

Vidič u nastavku videa koji se širi mrežama tvrdi kako se zadnjih desetak godina svi uzroci globalnog zatopljenja “svaljuju na čovjeka te na emisije ugljikovog dioksida i stakleničkih plinova”.

“Međutim, u planetarnom balansu ugljika u atmosferu, vidi se da je utjecaj svih emisija koje zbrojimo, uključujući Kinu koja emitira jako puno i SAD, vidimo da je taj utjecaj samo 1 posto u ukupnom budžetu, 99 [posto] je prirodnog podrijetla”, kaže Sonja Vidič.

“Najjači energetski izvor svih procesa u atmosferi su oceani”, podcrtava i zaključuje kako je utjecaj čovjeka “malo politički obojan”.

Upitana da komentira mogućnost nametanja poreza na emisije, bivša zaposlenica DHMZ-a govori da to podrazumijeva da je čovjek odgovoran za sve što se događa s klimom.

“To pitanje je otvoreno i ne treba uzimati zdravo za gotovo. Bila bi spremna založiti se za to da se to preispita, jer jedan posto čovjekovih emisija ne može biti tako jako iskorišteno, korišten kao jedini mogući izvor svega što vidimo da se događa s klimom”, ponovila je.

Upitali smo Vidič da nam pojasni na koji način je došla do čovjekova utjecaja od samo jedan posto, budući da se udio ljudskih emisija u atmosferi kreće oko 4 posto.

“Radi se o energiji – nisu bitne same emisije već njihov energetski učinak u atmosferi. Energetski učinak čovjekovih emisija u odnosu na sve emisije i razmjenu plinova u atmosferi je 1 posto. To se isto računa, a izražava se u wattima po kvadratnom centimetru Zemljine površine”, kazala nam je. Upitali smo je i što, po njoj, znači taj jedan posto. Na to nam Vidić odvraća usporedbom s drugim složenim prirodnim sustavom, a to su geni.
“S jedne strane, činjenica je da se ljudska vrsta od majmuna razlikuje u 1 posto DNA, a razlika u pojavnosti i u kognitivnim sposobnostima je golema. Međutim, hoće li taj jedan posto značiti istu stvar i na primjeru klime, upitno je”, navodi Vidič.

Radijativno forsiranje

Kako nam ni nakon tri dana nije dostavila literaturu koja o tome govori, obratili samo se za pojašnjenje klimatologu DHMZ-a Ivanu Güttleru.
“Koncept kojim se opisuje koliko energije, izražene u džulima (J) u jedinici vremena (s) djeluje po jedinici površine (m2, rijetko vidim cm2), pa to onda vodi u jedinicu W/m2, zove se radijativno forsiranje”, odgovara Güttler.

“Kod kolegice Vidič vidim da ne razumije da su i tokovi CO2 i tokovi energije u ravnoteži te da do klimatskih promjena dolazi zbog neravnoteže u oba smisla… Ovisno o porastu koncentracija CO2, dodatno radijativno forsiranje će porasti za nekoliko W/m2, no problem je u tome što, kada zbrojimo sve m2 na Zemlji, dolazimo do velikih količina energije koja ulazi u klimatski sustav, umjesto da izrači u Svemir”, navodi Güttler.

IPCC-jev izvještaj

To je lani potanko objasnio Međuvladin panel o klimatskim promjenama u svom izvještaju. Güttler upućuje na sliku 7.1, koja adresira energetsku ravnotežu, odnosno neravnotežu uslijed povećanih koncentracija stakleničkih plinova:

Nadalje, navodi da u sljedećoj slici IPCC procjenjuje i koliki je temperaturni doprinos pojedinog procesa od 1750. godine do nedavne 2019.

Nadalje, slika 7.6 opisuje iste procese izražene u wattima po metru kvadratnome.

Kretanje ugljikovog dioksida u atmosferi od 1850. naovamo

Koncentracija ugljikovog dioksida u atmosferi dosegnula je gotovo 421 ppm u svibnju 2022. godine, a 2021. godine emisije su iznosile ukupno 36,3 milijarde tona. U atmosferi sada ima više ugljičnog dioksida nego u bilo kojem trenutku u najmanje 4 milijuna godina (The New York Times). Prije industrijske revolucije količina CO2 kretala se ispod 300 čestica na milijun (1, 2).

U usporedbi s prirodnim emisijama CO2 koje iznose oko 750 gigatona godišnje, ljudske emisije od 29 gigatona mogu se činiti malenima i nebitnima, ali svega 40 posto tog dodatnog CO2 koji u atmosferu unosi čovjek Zemlja uspije apsorbirati, više od polovice se zadržava u atmosferi. Kako vrijeme odmiče, tako se CO2 koji je nastao ljudskim djelovanjem gomila u atmosferi i doprinosi “efektu staklenika”, zagrijavajući Zemlju (1, 2). Ugljični dioksid se u atmosferi može zadržati stoljećima.

Güttler nam za razumijevanje brzine “upucavanja” antropogenih emisija CO2 i njihovu apsorpciju preporučuje vizualizaciju koju je načinio Robert Rohde, fizičar i analitičar projekta Berkeley Earth.

“Vizualizacija je vrlo poučna jer znanstveno točno razlikuje prirodne spremnike i tokove ugljika od onih antropogenih. Kod bivše kolegice nažalost ne vidim ispravno razumijevanje problematike”, navodi u odgovoru Faktografu.

Više faktora, naravno, utječe na klimu

Na promjenu klime, dakako, može utjecati više faktora; promjene u Zemljinoj orbiti te količina sunčevog zračenja koja dopire do Zemljine površine, vulkanske erupcije, industrijski aerosoli. Međutim, u znanstvenoj zajednici postoji konsenzus da su recentno zatopljenje uzrokovale emisije stakleničkih plinova koje ispušta čovjek.

I ovo nije spekulacija koja se pojavila 1980-ih, koje Sonja Vidič spominje kao vrijeme raskola između poklonika konsenzusa i otpadnika od konsenzusa. Radi se o zbroju mase ugljika i kisika koji završavaju u atmosferi, što je zabrinjavalo znanstvenike prije 110 godina. Tada smo u atmosferu slali tek sedam milijardi tona godišnje.

Kad se preslik ovog novinskog članka iz 1912. nedavno proširio društvenim mrežama, mnogi su pomislili da se radi o dezinformaciji. Međutim, fact-checkeri Snopesa još su 2016. potvrdili autentičnost novinskog članka u kojem se još početkom stoljeća upozoravalo na globalno zagrijavanje uzrokovano povećanim emisijama CO2.

Stoga, javne politike koje idu u smjeru smanjenja CO2 ne osmišljavaju se kako bi se reorganizirao ekonomski sustav planete, već kako bi se umanjila neravnoteža koju čovjek uzrokuje svojim djelovanjem. Nepobitna je, međutim, činjenica da emisije stakleničkih plinova u velikoj mjeri jesu rezultat gospodarskih aktivnosti pa će “zelena tranzicija” nužno imati utjecaj i na ekonomske sustave.

Skepsa Vidič, koliko smo mogli zaključiti iz razgovora, proizlazi upravo iz njenog nepovjerenja prema mogućim (korporativnim) profiterima zelene tranzicije. Međutim, argumentirajući svoje sumnje, Vidič upada u kontradikcije, što se možda najbolje vidi na primjeru geoinženjeringa, ali i u pogledu političko-ekonomske pozadine osporavanja klimatske znanosti.

Geoinženjering

Naime, Sonja Vidič u viralnom intervjuu navodi da ljudi utječu na klimu geoinženjeringom, ali da to nije u domeni “normalne” znanosti, već u domeni koja je skrivena od očiju javnosti.

“Ne znamo što se tu događa, ali znamo da je moguće”, kaže.

Geoinženjering je kompleksna i kontroverzna tema koja obuhvaća namjernu intervenciju u klimu pomoću tehnologije, o čemu smo više pisali u ovom tekstu. Vidič ispravno navodi i da se geoinženjering doista primjenjuje, ali ne po pitanju klime, već vremena. Dakle, ne u formi kondenzacijskih tragova aviona koji bi trebali zasjeniti Sunce, već u sklopu protugradne obrane te pokušaja da se izazove kiša u sušnim razdobljima. Uspjeh tih operacija je upitan.

Pritom, ljudski pokušaji da utječu na vrijeme nisu ni izbliza kontroverzni kao pokušaji da se utječe na klimu. Ne uključuju samo zaprašivanje aerosola, već i fertilizaciju oceana kojom bi se poboljšala apsorpcija CO2.

Možda najpoznatiji projekt manipuliranja klimom je SCoPEx, kojega vode znanstvenici s Harvarda. Oni istražuju mogućnost proizvodnje umjetnih oblaka napravljenih upumpavanjem sulfata u atmosferu, po uzoru na vulkanski oblak, i/ili kalcijevog karbonata. Stvaranje ovih umjetnih oblaka, pretpostavlja se, moglo bi samo privremeno smanjiti temperaturu s velikim posljedicama. Primjerice, mogle bi se nenamjerno izazvati suše i osiromašiti ozonski omotač. Nadalje, ako se ne bi smanjivao udio CO2 u atmosferi, operacije zasjenjivanja Sunca bilo bi opasno prekinuti, jer bi izazvale nagli skok globalne temperature.

Lani je – i to ne prvi puta – u zadnji čas otkazano testiranje SCoPEx-a u Švedskoj, zbog same mogućnosti da se tu tehnologiju zbog eksperimenta nazove testiranom. Odgođeno je za ovu godinu, ali nema najava da će se zbilja dogoditi.

Upravo su tzv. klimatski alarmisti među najglasnijim protivnicima toga projekta. Jedan od brojnih primjera je njemačka fondacija Heinrich Böll, vezana za stranku Zelenih, možda i najglasniju u Bundestagu po pitanju klimatskih promjena. Još 2017. godine u brifingu o SCoPEx-u, fondacija navodi zašto je testiranje disperzije i minornih količina aerosola problematično, bez obzira na rezultate eksperimenta i njegove učinke.

Političke učinke projekta je lakše predvidjeti. Kako vlade nastavljaju zaostajati za klimatskim ciljevima, David Keith i drugi geoinženjeri će moći ukazati na nalaze istraživanja kako bi pojačali argumentaciju za veće geoinženjering eksperimente. Međutim, ovo nisu nepristrani znanstvenici, već poduzetnici iza kojih stoje fondovi rizičnog kapitala koji će postati basnoslovno bogati ako vlade odluče krenuti naprijed sa SRM projektima u budućnosti.

I ovdje dolazimo do linkova na koje nas je uputila Vidič.

Chemtrails

Prvi je na dokumentarac The Dimming, kojim se tvrdi da se geoinženjering već provodi i da se manifestira kroz tzv. chemtrails. Autor dokumentarca je , koji vodi portal .

Napomenimo da se na njihovim stranicama može pronaći i da je portal u sporu sa znanstvenikom Douglasom MacMartinom koji je doista angažiran na geoinženjerskim projektima. Za Climate Feedback MacMartin je ustvrdio da nema empirijskih dokaza da se u svijetu već provodi upravljanje Sunčevim zračenjem (Solar Radiation Management ili SRM).

U dokumentarcu se tvrdi suprotno, no dokazi su na krajnje klimavim nogama. Tim znanstvenika pod vodstvom neimenovanog geomikrobiologa je tijekom tri leta prikupio uzorke zraka iz tragova iz aviona u kojima su otkrivene čestice aluminijevog oksida, barij sulfata te drugih navodno problematičnih nanočestica. Međutim, ovo istraživanje nije objavljeno, a time ni provjerljivo, niti je poznato o kojim se količinama spomenutih tvari radi.

Dokumentarcem se tvrdi da te nevidljive čestice uzrokuju ekocid i tihi genocid, ali i da je oporavak ozona laž.

Patrick Moore

Što se konzultanta i biologa Patricka Moorea tiče, nema nikakve dvojbe: ozon se oporavio, baš kao što su riješeni i svi ostali ekološki problemi svijeta. Upravo na njegovo predavanje vodi drugi od ukupno četiri linka na koji nas Sonja Vidič upućuje, a i sljedeća dva vode na govornike proslavljene na ekonomskoj desnici i polju klimatskog skepticizma.

U Mooreovom slučaju, radi se o YouTube predstavljanju knjige “Lažne nevidljive katastrofe i prijetnje propašću”, gdje on navodi da ljudsko djelovanje obogaćuje atmosferu ugljičnim dioksidom. Moore je davno bio predsjednik kanadskog Greenpeacea, sve do ogorčenog razlaza 1989. povodom njihove kampanje da se obustavi široka proizvodnja i potrošnja klora.

Tada odlazi u konzultantske vode i savjetuje brojne industrije od kojih se traži poštivanje ekoloških standarda. I od tada optužuje Greenpeace za politikantstvo i guranje lijevih ideja u političkoj ekonomiji. Greenpeace i njegovi aktualni članovi, kada ne koriste daleko oštriji jezik, Mooreu uzvraćaju optužbom da je već 30 godina “plaćeni glasnogovornik za razne industrije koje zagađuju, uključujući drvnu, rudarsku, kemijsku industriju i industriju akvakulture” te zagovornik atomske energije, kojoj se ranije protivio.

Šire je poznat i po tome što je izjavio da se čovjeku ne bi dogodilo ništa kada bi popio više od litre Monsantovog herbicida RoundUp. Kada mu je odmah zatim novinar ponudio da popije čašu RoundUpa, napušta intervju uz riječi da nije idiot. Suradnik je kontroverznog Heartland Instituta, koji zagovara konzervativne i libertarijanske ideje, i skriva donatore. Međutim, poznato je da su Heartland godinama financirale krupne korporacije, uključujući Microsoft, ali i perjanice duhanske, farmaceutske i naftne industrije, poput ExxonMobila.

Lomborg i Koonin

Sonja Vidič nam je dostavila i link na predavanje Bjørna Lomborga, danskog politologa i još jednog istaknutog klimatskog skeptika. Predavač je, među ostalim, Hoover Institutiona, još jednog primatelja korporativnih, naftnih donacija koji zagovara ideju da je zagrijavanje svijeta odlična vijest [1, 2].

Lomborg također smatra da će u mnogome, zagrijavanje klime biti dobra stvar i često je na meti kritika klimatskih znanstvenika oko manipulacije podacima [1, 2, 3]. Protiv rasta temperature nikako se ne treba boriti smanjenjem emisija i energetskom tranzicijom, već prilagodbom, smatra Lomborg.

Slično je i sa Stevenom Kooninom [1], eksperimentalnim fizičarem koji je godinama radio za British Petroleum. Njegovo nam je predavanje Sonja Vidič također preporučila.

Cjepiva

Za kraj, Sonja Vidič zaključuje kako se struke generalno polariziraju te navodi slučaj cjepiva protiv Covida-19 za koje tvrdi da mu se ne zna točan sastav. Riječ je o staroj dezinformaciji – informacije o sastavu svih korištenih cjepiva su javne, o čemu je Faktograf pisao više puta [1, 2, 3]. Također, nije točno niti da unutar struke postoji bilo kakva polarizacija vezano za sigurnost i učinkovitost cjepiva protiv Covida-19, zahvaljujući kojima su spašeni milijuni života.

Facebook
Twitter

Uočili ste objavu na društvenim mrežama i želite da provjerimo je li točna? Želite nas upozoriti na netočnu ili manipulativnu izjavu političara? Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Pišite nam na [email protected] ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.