Nakon što je optužen da je izdao nacionalne energetske interese dopuštanjem da se ugasi proizvodnja naftnih derivata u sisačkoj rafineriji, Andrej Plenković je reagirao optuživši svoje kritičare za pokušaje rušenje vlasti, i to uz potencijalnu podršku iz inozemstva. Za takvu tezu Plenković nije ponudio nikakve dokaze. No, činjenično utemeljenje ne nude ni oni koji Plenkovića i njegovu vladu optužuju za izdaju nacionalnih interesa u priči oko obustave proizvodnje u rafineriji u Sisku.
“Vidjeli ste te predstave koje su bile prošli tjedan. Dakle, dovedu tamo Uskokovog optuženika, onda u dogovoru s njim postavljaju pitanja koja su unaprijed dogovorili. Dakle, taj igrokaz gdje bi se stvorila nekakva slika i pretekst za rušenje Vlade. Tu uopće nema nikakve dileme, to je sve orkestrirana operacija i akcija točno i jasno vidljivih i prepoznatljivih aktera, samo još moramo vidjeti koliko je samo unutarnja, a koliko je vanjska”, izjavio je predsjednik Vlade i HDZ-a Andrej Plenković (Dnevnik.hr).
Citirana izjava predstavlja Plenkovićev odgovor na tezu da je izdao hrvatske nacionalne interese odlukama koje su dovele do gašenja rafinerije nafte u Sisku. Premijer za svoju tezu o uroti protiv njegove vlade nije izložio nikakve dokaze, niti je imenovao navodne aktere koji ga žele ukloniti s vlasti.
Kad ga je novinar televizije N1 naknadno tražio za pojašnjenje, Plenković je odgovorio: “Obratite pozornost što se zbiva u Europi […], vlade, demonstracije, narativi”. Na pitanje govori li o ruskim utjecajima, premijer odgovara: “Vi ste pametan dečko, vi ćete to sami zaključiti.”
Dodatno tumačenje premijerove izjave zatim je ponudio HDZ-ov saborski zastupnik Damir Habijan. On je 11. listopada sazvao press konferenciju na kojoj je kazao:
“Mislim da narod svakako ima pravo znati koristi li možda pojedini ili dio oporbe financijska sredstva iz centara moći s istoka. Ako pogledate narativ većeg dijela oporbe prije nego što je započela ruska agresija na Ukrajinu, sjetimo se da su postojale također određene izjave oko odbijanja da se prihvati u Hrvatskom saboru deklaracija o Ukrajini, isto tako i oko odugovlačenja ratifikacije i primanja Švedske i Finske u NATO. Moramo se sjetiti isto tako određenih izjava koje i dalje postoje u hrvatskom medijskom prostoru, a dolaze od dijela političkih čelnika, oko stava prema ruskoj agresiji na Ukrajinu.”
Na koncu se HDZ oglasio i putem svojih kanala na društvenim mrežama, gdje su eksplicitno prozvali dio oporbenih zastupnika kao “ruske igrače”. Za promoviranje ruskih interesa HDZ je optužio Nina Raspudića i Marina Miletića iz Mosta, Krešu Beljaka iz HSS-a i Katarinu Peović iz Radničke fronte, ali i predsjednika RH Zorana Milanovića. Takvu optužbu ilustrirali su isječcima njihovih javnih govora, iako političke pozicije koje zastupnici javno zauzimaju ne dokazuju da ih instrumentaliziraju inozemni “centri moći”.
U pitanju su izuzetno ozbiljne optužbe pa bi ih trebalo potkrijepiti jednako ozbiljnim dokazima; npr. razotkrivanjem traga novca ili nekog drugog kanala putem kojeg su zastupnici izloženi navodnom štetnom inozemnom utjecaju. Takvi dokazi trenutno ne postoje. Plenković je svojom izjavom u javni prostor, dakle, odaslao teoriju zavjere koju nije ničim potkrijepio. Međutim, istovremeno je točno da ni prozivke u kojima se Plenkovića i njegovu vladu optužuje za izdaju nacionalnih interesa zbog gašenja rafinerije nafte u Sisku također nemaju dostatno činjenično utemeljenje.
Može li se vjerovati Uskokovom optuženiku?
Podsjetimo, tzv. Antikorupcijsko vijeće Hrvatskog sabora (pravim imenom Nacionalno vijeće za praćenje provedbe Strategije suzbijanja korupcije) održalo je 6. listopada 2022. sjednicu na kojoj je ugostilo Dragana Kovačevića, bivšeg predsjednika uprave Janafa smijenjenog nakon što je uhićen pod optužbom za primanje mita i nezakonito pogodovanje.
Antikorupcijsko vijeće odlučilo je da želi saslušati Kovačevićevo svjedočenje nakon što je tjednik Nacional objavio informaciju da je u kolovozu 2018. u Plenkovićevom kabinetu održan sastanak na kojem su naređeni gašenje sisačke rafinerije i izvoz INA-ine nafte iz Hrvatske u Mađarsku. Tom su sastanku, prema pisanju Nacionala, uz tadašnjeg šefa Janafa Kovačevića i premijera Plenkovića, nazočili još i bivša zamjenica predstojnika njegovog ureda Tena Mišetić te bivši ministar gospodarstva i energetike Tomislav Ćorić. Sudionici sastanka pozvani su da svjedoče pred Antikorupcijskim vijećem, ali Kovačević se jedini odazvao.
Kovačević je pred Antikorupcijskim vijećem kazao da je premijer Plenković na predmetnom sastanku naredio potpisivanje memoranduma između INA-e i Janafa, kojim je omogućeno da se nafta proizvedena u Hrvatskoj izvozi u Mađarsku i obrađuje u MOL-ovim rafinerijama. Kovačević kaže da je tim činom rafinerija u Sisku definitivno zatvorena. Tvrdi i da je upozorio premijera da je potpisivanje tog memoranduma dobro za poslovanje Janafa, ali loše za nacionalne i energetske interese Republike Hrvatske.
Kovačevićev nasljednik na mjestu šefa uprave Janafa, Stjepan Adanić, tvrdi da to nije točno. Prema njegovim riječima, pregovori Janafa i INA-e oko spoja koji bi omogućio da se nafta iz Siska izvozi u Mađarsku su krenuli još 2015. godine, dakle prije nego je Plenković osvojio vlast, a u tim pregovorima sudjelovao je i sam Kovačević. Štoviše, Adanić tvrdi da je izgradnja predmetnog spoja upravo Kovačevićeva zasluga.
Jasno je stoga da je tvrdnjama Dragana Kovačevića nužno pristupiti s određenom dozom skepse, i to ne samo zbog Adanićevih tvrdnji. Kovačević je Uskokov optuženik, a optužnica protiv njega je podignuta u srpnju ove godine, nedugo uoči objave Nacionalove priče o sastanku zbog kojega je Kovačević pozvan da svjedoči u Saboru. Informaciju o predmetnom sastanku Nacionalu je potvrdio anonimni izvor, moguće i sam Kovačević, kojem zbog Uskokove optužnice prijeti višegodišnja zatvorska kazna. Njegove tvrdnje stoga nije moguće promatrati odvojeno od obrane koju će iznositi u sudskom postupku; bivši šef Janafa zvuči kao čovjek koji se namjerava braniti uvjeravajući sud da je izložen političkom progonu.
U nastavku ovog teksta stoga ćemo pokušati odgovoriti na dva ključna pitanja koja je Kovačević svojim svjedočenjem otvorio. Tko je odgovoran za zatvaranje rafinerije nafte u Sisku? Jesu li zatvaranjem te rafinerije doista oštećeni energetski i nacionalni interesi Republike Hrvatske?
Kako je zatvorena rafinerija u Sisku
Da bi odgovorili na prvo pitanje, potrebno se vratiti skoro dva desetljeća u prošlost.
Kad je koalicijska vlada predvođena SDP-ovim Ivicom Račanom 2003. godine prodala MOL-u 25 posto plus jednu dionicu INA-e, mađarski se partner ugovorom obvezao da će modernizirati INA-ine rafinerije u Rijeci i Sisku. U narednim godinama MOL će te obaveze dosljedno izbjegavati, čime je sisačka rafinerija osuđena na polagano propadanje.
Da MOL nema namjeru modernizirati rafineriju u Sisku, poznato je barem od 2006. godine. Tada su hrvatski mediji izvijestili o dokumentu objavljenom na MOL-ovim službenim stranicama, a u kojem je izložen plan za potpunu integraciju INA-e u MOL, praćen obnovom rafinerije u Rijeci i gašenjem rafinerije u Sisku. Iz MOL-a su tada tvrdili da nije u pitanju stvaran plan, ali povijest ih je demantirala. Mađarski suvlasnik u INA-i je napravio sve što je planirao prije više od 15 godina; INA je danas doista integrirana u MOL-ov sustav, njome se upravlja iz Mađarske, a konkretniji radovi na modernizaciji rafinerije u Rijeci konačno su krenuli tek nakon što je MOL 2018. od hrvatske vlade dobio pristanak za gašenje rafinerije u Sisku.
Iz perspektive MOL-a, u pitanju su logične poslovne odluke. Mađarska naftna kompanija već posjeduje dvije moderne rafinerije, u Budimpešti i Bratislavi, pa joj dvije dodatne rafinerije u Hrvatskoj doista nisu potrebne, posebno kad se u obzir uzme činjenica da će kapaciteti riječke rafinerije po završetku njene modernizacije biti dovoljni da u cijelosti pokriju domaće potrebe za naftnim derivatima. Da MOL-u rafinerija u Sisku nije potrebna, potvrđuje i studija koju je 2017. napravila međunarodna konzultantska kuća Deloitte, a kojom je zaključeno da bi sisačku rafineriju najbolje bilo transformirati u logistički centar i biorafineriju, tj. postrojenje koje bi obradom energetskih biljaka proizvodilo biogoriva. Vlada RH je taj projekt odlučila podržati kroz Nacionalni plan oporavka i otpornosti.
Svoju namjeru gašenja rafinerije u Sisku je MOL prvi put eksplicitno potvrdio 2014. godine (1, 2), iako su identične ambicije pokazivali i ranije. Hrvatski članovi uprave odbili su dati suglasnost za gašenje rafinerije, a otpor takvoj namjeri pružili su i radnici te zainteresirana javnost pa su Mađari privremeno reterirali. MOL se nije morao žuriti, znali su da je vrijeme na njihovoj strani, tj. da s protokom vremena tehnologija u sisačkoj rafineriji sve više zastarijeva, čineći to postrojenje neupotrebljivim.
O tome je pred Antikorupcijskim vijećem svjedočio i bivši član uprave INA-e Davor Mayer, kazavši da MOL nije htio krenuti u modernizaciju rafinerije u Rijeci prije nego dobije odobrenje za gašenje proizvodnje u sisačkoj rafineriji. Mayer je sugerirao da je pitanje upravljanja INA-om bilo i predmetom šire političke trgovine između Hrvatske i Mađarske. Rekao je kako je hrvatskim članovima uprave iz Vlade dano do znanja da moraju imati na umu i druge nacionalne interese, vezane za ulazak Hrvatske u Organizaciju za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) i šengensku zonu, a za što je Hrvatskoj bila potrebna podrška Mađarske.
Drugim riječima, točno je da je rafinerija u Sisku s proizvodnjom prestala u mandatu Plenkovićeve vlade. Međutim, isto tako je točno da su svim hrvatskim vladama još od 2006. trebale biti poznate MOL-ove namjere. Mađarski suvlasnik u INA-i je duže od desetljeća ignorirao preuzetu ugovornu obvezu o modernizaciji rafinerije nafte u Sisku, pustivši je da polagano propada, u čemu MOL nisu onemogućile ni prethodne vlade, predvođene Ivom Sanaderom (HDZ), Jadrankom Kosor (HDZ), Zoranom Milanovićem (SDP) i Tihomirom Oreškovićem (HDZ/Most). Odgovornost za gašenje rafinerije je, dakle, i na prethodnim vladama, a ne samo na Plenkovićevoj.
Međutim, isto tako je važno naglasiti da je Andrej Plenković u kampanji 2016. godine, prije nego što će prvi put biti izabran za premijera, eksplicitno obećavao da neće biti zatvaranja rafinerije u Sisku. Tvrdio je da će inzistirati da MOL ispuni sve obaveze preuzete međudioničarskim ugovorima, što bi uključivalo i modernizaciju sisačke rafinerije. To je obećanje hrvatski premijer vrlo brzo iznevjerio.
Rafinerijsko poslovanje i nacionalni interesi
Da bismo mogli odgovoriti na pitanje je li gašenje rafinerije u Sisku naštetilo nacionalnim energetskim interesima RH, najprije moramo definirati te interese. Svoje interese u sektoru energetike države definiraju dugoročnim energetskim strategijama. Hrvatska je u svojoj povijesti donijela tri takve strategije: 2002, 2009. i 2020. godine.
Prve dvije strategije uglavnom su bile mrtvo slovo na papiru, tj. nitko ih nije ni pokušavao provoditi. U strategiji iz 2002. stajalo je da Hrvatska treba zadržati sve postojeće energetske objekte, uključujući i rafinerije. U strategiji iz 2009. kao jedan od ciljeva naveden je “ubrzani dovršetak modernizacije rafinerija nafte”. Obje navedene strategije su, dakle, smatrale da je u nacionalnom energetskom interesu RH zadržati i modernizirati rafineriju u Sisku.
Usprkos tako definiranim ciljevima, rafinerija u Sisku nikad nije modernizirana, a 2018. je prestala proizvoditi naftne derivate. Strategija donesena 2020. godine stoga postavlja nešto drugačije formulirani cilj: “Kada je u pitanju proizvodnja naftnih derivata, od ključnog je značaja ubrzati dovršetak modernizacije rafinerijskog sektora radi povećanja konkurentnosti na domaćem i stranim tržištima, kao i razvoj biorafinerija”. Trenutno važećom strategijom je, dakle, odlučeno da postrojenje u Sisku treba prenamijeniti u biorafineriju, što će se kroz Nacionalni plan otpornosti i oporavka financirati EU sredstvima.
Međutim, činjenica je da takva strateška odluka nije postojala u vrijeme kad je rafinerija u Sisku doista i ugašena. Tada je na snazi još uvijek bila strategija kojom je predviđena njezina modernizacija. Pristankom na gašenje proizvodnje u Sisku je Plenkovićeva vlada tako doista donijela odluku koja nije bila u skladu sa strateškim interesima domaćeg energetskog sektora definiranih strategijom iz 2009. godine.
Stručnjaci se, međutim, uglavnom slažu da je ta strategija oduvijek bila mrtvo slovo na papiru. U stvarnosti, sisačka rafinerija je ugašena zbog oronulosti i tehnološke zastarjelosti, a s obzirom da ni MOL ni Vlada RH nisu htjeli ulagati u njenu modernizaciju, jer za nastavak proizvodnje naftnih derivata u Sisku zapravo nije bio zainteresiran nitko osim radnika rafinerije.
Hrvatska energetska infrastruktura je, naime, mahom nastala još u Jugoslaviji, a kasnije je samo nadograđivana i održavana. U tom vremenu su na području Hrvatske izgrađene dvije rafinerije: u Rijeci, jer je rafineriju na obali lako opskrbljivati naftom uvezenom tankerima, te u Sisku, da bi prerađivala naftu iz domaćih naftnih polja, smještenih uglavnom u okolici tog grada. U to doba izgrađen je i Jadranski naftovod, kojim su logično povezani postojeći rafinerijski kapaciteti; osim dvije rafinerije u Hrvatskoj, na ruti Jadranskog naftovoda su i srpske rafinerije u Novom Sadu i Pančevu.
Tako postavljena energetska infrastruktura u Jugoslaviji je imala smisla. U pitanju je bila zemlja u kojoj je živjelo više od 20 milijuna ljudi i na čijem teritoriju se vršila energetski intenzivna industrijska proizvodnja. Hrvatska danas ima manje od četiri milijuna ljudi, a gospodarstvo je u velikoj mjeri deindustrijalizirano kroz kriminalni proces pretvorbe i privatizacije. Istovremeno se proizvodnja iz domaćih naftnih polja znatno smanjila, INA-ine rezerve fosilnih goriva skoro su presušile, a nove bušotine nisu razvijane. Tome treba pridodati i činjenicu da je danas poznato kako je crpljenje energije iz fosilnih goriva u najvećoj mjeri zaslužno za destruktivnu klimatsku krizu pa postoji barem nominalni međunarodni konsenzus o nužnosti što skorijeg napuštanja fosilnih energenata.
U takvom društvenom i ekonomskom kontekstu, Hrvatskoj doista nije potrebno zadržati proizvodnju u sisačkoj rafineriji. Rafinerija nafte u Rijeci dovoljna je za zadovoljavanje potreba hrvatskog tržišta, a naftni derivati dostupni su i putem uvoza s međunarodnih tržišta. Ako mora birati koju će rafineriju zadržati, logično je da će to biti rafinerija u Rijeci, koja se zbog svog priobalnog položaja može lako snabdijevati uvezenom sirovom naftom.
Međutim, isto je tako potrebno uvažiti i činjenicu da izvorni motiv izgradnje sisačke rafinerije nije nestao: nafta se u Hrvatskoj, u okolici Siska, i dalje proizvodi. Dio te nafte, prema tvrdnjama iz INA-e, željeznicom ide na preradu u riječku rafineriju, ali većina se putem Jadranskog naftovoda šalje u Mađarsku, gdje se prerađuje u MOL-ovoj rafineriji u Budimpešti. Radi se, međutim, o relativno malim količinama.
Godišnji izvještaj “Energija u Hrvatskoj”, koji objavljuje Ministarstvo gospodarstva, otkriva da je 2020. u Hrvatskoj proizvedeno 632 tisuće tona sirove nafte, od čega je 555 tisuća otišlo u izvoz. Istovremeno je uvezeno 1944 tisuće tona sirove nafte.
Ono što hrvatskoj javnosti nije poznato je cijena po kojoj se nafta s domaćih nalazišta izvozi u Mađarsku. Ako je izvozna cijena hrvatske nafte niža od referentnih tržišnih cijena, onda je jasno da je Republika Hrvatska takvim poslom oštećena na više razina: državna blagajna je u tom slučaju zakinuta za dio poreznih prihoda, INA je zakinuta za dio prihoda, dok su naftni derivati za hrvatske građane i gospodarstvo skuplji nego što bi realno mogli biti (jer uvoznu naftu INA sigurno ne nabavlja po povlaštenoj cijeni).
Drugim riječima, ne postoji jednostavan odgovor na pitanje je li gašenje rafinerije u Sisku bilo suprotno hrvatskim nacionalnim energetskim interesima. S jedne strane, takva odluka je donesena u vrijeme dok je na snazi bila nacionalna strategija koja je predviđala zadržavanje i modernizaciju rafinerije u Sisku. S druge strane, Hrvatska nema objektivnu potrebu za održavanjem pogona u obje domaće rafinerije nafte.
Međutim, neosporno je kako je u nacionalnom energetskom interesu da građani i gospodarstvo plaćaju što nižu cijenu energije, uključujući i naftne derivate. Problem je što cjenovne učinke nije moguće procijeniti bez podatka o cijeni po kojoj se nafta iz Hrvatske izvozi u Mađarsku i podatka o cijeni po kojoj INA istovremeno uvozi naftu. Te podatke INA i MOL čuvaju kao poslovnu tajnu.
