Pod povećalom

Nakon dogovora s liječnicima slijedi navala zakonskih prijedloga drugih zaposlenih u zdravstvu

Liječnicima treba povećati plaće, ali posebnim zakonom o statusu jedne profesije nagriza se sustav socijalnog dijaloga.
foto HINA/ Edvard ŠUŠAK/ es

Zakon o radnopravnom statusu medicinskih sestara – medicinskih tehničara u javnoj službi, Zakon o radnopravnom statusu fizioterapeuta, Zakon o radnopravnom statusu inženjera radiologije, Zakon o radnopravnom statusu sanitarnih inženjera, Zakon o radnopravnom statusu primalja…. Dio je to zakonskih prijedloga koje su izradili sindikati koji djeluju u zdravstvenom sustavu i uputili nadležnim ministarstvima, tražeći da se za sve profesije u zdravstvu donesu posebni zakoni kojima će se regulirati njihov status. Svi ti zakonski prijedlozi svojevrsna su preslika prijedloga Zakona o radnopravnom statusu liječnika u javnoj službi o kojem se još raspravlja na radnoj skupini.

Što je dogovoreno s liječnicima?

„Navala“ zakonskih prijedloga posljedica je dogovora što su ga pod prijetnjom štrajkom postigle liječničke udruge s Vladom. Iako je sindikat jedina adresa koja može organizirati zakonit štrajk kako bi se izborio za prava onih koje zastupaju, u slučaju liječnika pritisak su, uz Hrvatski liječnički sindikat (HLS), odradile i udruge koje djeluju u toj djelatnosti, kao i Hrvatska liječnička komora (HLK).

S njima je dogovoreno da će do konca travnja Vlada Uredbom o koeficijentima izjednačiti određene koeficijente užih specijalizacija i specijalizacija u bolničkom zdravstvenom sustavu, kao i izjednačiti koeficijenti specijalista u bolničkom i izvanbolničkom sustavu. Tim bi se dokumentom, kojeg jednostrano donosi Vlada, za 10 posto trebali podići koeficijenti specijalizantima, doktorima medicine, doktorima dentalne medicine, kao i magistrima farmacije i biokemije koji nemaju specijalizaciju (1, 2, 3).

Osim toga, liječnicima je obećano donošenje Zakona o radnopravnom statusu liječnika u javnoj službi. Poseban zakon kojim će se regulirati njihov radnopravni status, liječnicima je obećan prije nekoliko godina, a iako je radna skupina koja je taj dokument trebala izraditi formirana 2020. godine, tek je sada na papir pretočeno što bi taj zakonski prijedlog trebao sadržavati (1, 2).

O tekstu obećanog Zakona o radnopravnom statusu liječnika još se razgovara, iako je njegov okvir tu. Tim se zakonom, kojeg smo dobili na uvid, „uređuje vrednovanje rada, radno vrijeme te druga pitanja koja se odnose na status liječnika u radnom odnosu u javnoj službi“.

Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja utvrđenu osnovicu za izračun plaća posebnim zakonom se uvećava. No, iznos uvećanja još nije dogovoren. Nadalje, zakonom se propisuje uvećanje plaće (iako postotak još nije utvrđen) u slučaju nedostatka liječnika u zdravstvenoj ustanovi. To uvećanje liječnik ili liječnici koji preuzimaju dodatni posao primali bi „najduže do zaposlenja potrebnog broja liječnika“.

Ako, pak, u ustanovi na određenom mjestu rada najmanje šest mjeseci nije zaposlen dovoljan broj liječnika, ministar bi na prijedlog Upravnog vijeća zdravstvene ustanove mogao odrediti da se liječniku koji se zaposli na tom mjestu rada plaća poveća.

Zakonom se propisuje i radno vrijeme, raspored radnog vremena, prekovremeni rad, pripravnost i rad po pozivu, ali i mogućnost da se uvećana liječnička osnovica dodatno uvećava u slučaju da dva mjeseca uzastopno dođe do rasta BDP-a.

Posebnim zakonom tako se određuju specifičnosti određene djelatnosti. Taj zakon, prema svom sadržaju, zapravo predstavlja kolektivni ugovor, odnosno u ovom slučaju strukovni kolektivni ugovor koji se odnosi samo na jednu djelatnost u zdravstvu.

Ponavljanje prošlosti?

Strukovni kolektivni ugovor dokument je kojeg liječnici godinama žele za svoju djelatnosti i to im je „ispod žita“ još 2004. godine nakratko osigurao Andrija Hebrang, tadašnji ministar zdravstva. Naime, tada je nakon što je potpisan granski kolektivni ugovor, Hebrang s Ivicom Babićem, tadašnjim predsjednikom HLS-a, potpisao i strukovni ugovor, tvrdeći da je riječ samo o dodatku već potpisanom kolektivnom ugovoru. Ostali zdravstveni sindikati su se pobunili, tužili poslodavca (Vladu) te je strukovni kolektivni ugovor poništen.

Nepuna dva desetljeća od tog pokušaja ugovaranja, za domaću socijalnu scenu nepoznatog, strukovnog kolektivnog ugovora, ponovo se u slučaju liječnika ide u tom smjeru. No, ovaj put, strukovni kolektivni ugovor naziva se “zakonom”. A taj bi zakon, primjerice, omogućio postojanje dvije različite osnovice u javnim službama što bi, zasigurno, izazvalo val tužbi.

Neobična situacija

Da je slučaj liječnika, kojima nitko ne osporava problem nedostatnih primanja, specifičan te da će pokrenuti lavinu zahtjeva za donošenjem zakona za svaku pojedinu struku koja je regulirana, slaže se cijeli niz naših sugovornika.

„Ovo je neobična situacija za naš sustav i pitanje je što ona dalje može pokrenuti u javnom sektoru“, ističe Mario Vinković, profesor na Katedri radnopravnih i socijalnih znanosti i socijalnog rada Pravnog fakulteta u Osijeku. Podsjeća kako je pitanje reprezentativnosti liječnika kao nositelja djelatnosti zdravstva trebalo riješiti. Kako je to pitanje riješeno, ono liječnicima otvara mogućnost daljnjih razgovora o specifičnim pitanjima jer su priznati kao socijalni partneri. No, pritom je neobično za domaći sustav socijalnog dijaloga da se zakonom regulira radnopravni status određene djelatosti.

Liječnici su, podsjetimo, reprezentativnost za kolektivno pregovaranje na granskoj razini izgubili 2013. godine s donošenjem tadašnjeg Zakona kojim se utvrđivala reprezentativnost za kolektivno pregovaranje. Zbog manjka članstva u odnosu na druge zdravstvene sindikate ostali su bez mogućnosti pregovaranja za kolektivni ugovor u zdravstvu, ali istodobno su ispunjavali uvjete za pregovore na razini temeljnog kolektivnog ugovora za sve javne službe. Reprezentativnost im je lani osigurana „umjetno“ kroz Zakon o zdravstvenoj zaštiti.

Reprezentativnost

Iako nisu bili reprezentativni za kolektivno pregovaranje na granskoj razini, u pregovorima su aktivno sudjelovali, ali (jer nisu reprezentativni) nisu bili potpisnici kolektivnog ugovora. Danas, kada im je ta reprezentativnost osigurana (iako su sindikalne centrale zatražile ocjenu ustavnosti tog rješenja) i dalje pregovaraju na granskoj razini, s tim da dogovor mogu i potpisati.

Zakonsko rješenje radnopravnog statusa liječnika, a sam naziv zakona govori kako je riječ o pravima koja se reguliraju kolektivnim pregovorima, narušava postojeći sustav socijalnog dijaloga. Evidentno je to već iz prvih zahtjeva za donošenjem posebnih zakonskih rješenja za pojedine djelatnosti u zdravstvu što su ih, potaknuti dogovorom liječnika i Vlade, resornim ministarstvima i Vladi uputili Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi te Strukovni sindikat medicinskih sestara – medicinskih tehničara. Oni su, kao dio sustava zdravstvene skrbi, prvi reagirali. No, za očekivati je da će posebne zakone za svoje djelatnosti zatražiti i primjerice učitelji, profesori, policajci….

„Neosporno je da problemi s plaćama kod liječnika postoje. No, pitanje je je li najbolje rješenje raditi poseban zakon u trenutku kada se radi na novom zakonskom rješenju o plaćama u javnim i državnim službama. Dakle, radi se novi zakon o plaćama, a i prije no što će se on donijeti imamo izuzetak“, ističe Krešimir Rožman, urednik časopisa Radno pravo, ističući kako se pitanja koja se prema sadašnjim podacima namjeravaju regulirati posebnim zakonom „daleko lakše mogu riješiti kroz kolektivni ugovor“.

Jedinstveni zakon o plaćama

Do kraja lipnja Vlada kani izaći s prijedlogom jedinstvenog zakona o plaćama u državnim i javnim službama. Radna skupina radi na tom zakonskom prijedlogu koji se pokušava donijeti zadnjih deset godina i koji bi trebao  promovirati princip „jednake plaće za jednak rad“. Paralelno donošenje posebnog zakona za samo jednu djelatnost tu proklamiranu namjeru ujednačavanja sustava plaća razbija.

„Može Vlada liječnicima povećati plaće, ali ako ne riješi probleme u zdravstvu, od organizacijskih problema pa sve do politizacije vodećih pozicija u sustavu, nije ništa napravljeno“, ističe Rožman, navodeći kako rješavanje problema plaća liječnika bez rješavanja problema koji opterećuju zdravstveni sustav, nalikuje kupovini socijalnog mira.

„Vladi je lakše da se ne talasa. Izdvojit će novac za plaće i time je dobila socijalni mir“, navodi Rožman.

Aktualna situacija tako podsjeća na neka davna vremena kada se nezadovoljstvo liječnika pokušalo sanirati aneksom kolektivnog ugovora koji je, zapravo, predstavljao poseban strukovni kolektivni ugovor. No, on nije dugo potrajao.

Pregovori za kolektivni ugovor

Pregovori za kolektivni ugovor u zdravstvu traju. U tim pregovorima, kao reprezentativni pregovarači, sudjeluju i liječnici. To znači i da se kroz kolektivno pregovaranje mogu izboriti za specifičnosti svoje djelatnosti.

„Liječnici su reprezentativni i svi zajedno pregovaramo za granski kolektivni ugovor i nema smisla da se vode zasebni pregovori“, ističe Anica Prašnjak iz Strukovnog sindikata medicinskih sestara i medicinskih tehničara. I ona i Stjepan Topolnjak iz Samostalnog sindikata zdravstva i socijalne skrbi smatraju da je reguliranje radnih prava liječnika kroz poseban zakon diskriminirajuće u odnosu na sva ostala zanimanja u zdravstvu, ali i u ostatku javnih službi.

„Mi ne možemo dopustiti zanemarivanje drugih profesija, pa u zdravstvu smo ‘švicarski sat’ od čistačice, kuharice preko medicinske sestre do liječnika“, slikovita je Prašnjak. Posebno je ljuti odnos prema sestrama koje su jedine uz pacijente 24 sata na dan, ali one nemaju pravo na prekovremene.

„Medicinske sestre ne smiju imati prekovremene“, navodi Topolnjak dok Prašnjak objašnjava da se sestre poziva i na svega nekoliko sati rada kako ne bi imale prekovremenih sati. A i sestara, kao i liječnika nedostaje.

Ostalih 80 posto tko šiša?

„Već su počeli s urušavanjem sustava kojeg još nisu donijeli. Ovo što se događa s liječnicima, jasno pokazuje da je Viliju Berošu, ministru zdravstva stalo samo do 20 posto zaposlenih u jednom sustavu, a ostalih 80 posto ‘tko šiša’“, navodi Topolnjak objašnjavajući kako je zdravstvo dovedeno u situaciju da sindikati pregovaraju oko prava zaposlenih, a onda ministar može donijeti odluku prema kojoj će se za liječnike vrijediti drugačiji uvjeti, počevši od osnovice za izračun plaća.

„To što se predlaže čisti je strukovni ugovor, a njega ne može donijeti Sabor“, poručuje Topolnjak. Ni on ni Prašnjak liječnicima ne odriču pravo da se izbore za veće  plaće.

„Nemamo ništa protiv toga da liječnici imaju veće plaće, uostalom i sada imamo različite koeficijente. Ali ne treba zaboraviti da liječnici bez ostalih radnika u zdravstvu ne mogu, a i ti radnici odlaze zbog malih plaća“, navodi Topolnjak, slikovito podsjećajući kako sindikalnu članarinu plaća i čistačica i sindikati se kroz kolektivne pregovore bore za sve svoje članove.

U zdravstvenom sustavu nisu nezadovoljni samo liječnici. Bolje plaće traže i ostali zdravstveni radnici, ali i nezdravstveno osoblje koje nerijetko radi za jedva minimalnu plaću. Stoga bi se vrlo lako moglo dogoditi da Vlada gašenjem jednog rasplamsa drugi požar. Liječnike je najavom rasta koeficijenata i specijalnim zakonom za sada primirila. Ostali radnici u zdravstvu također traže veće koeficijente, a za to su se prema sindikalnim porukama spremni izboriti i na ulici.

Posebnim zakonom o radnopravnom statusu jedne profesije nagriza se sustav socijalnog dijaloga, odnosno kolektivnih pregovora. Nejasno je pritom zbog čega se pribjegava zakonskom rješenju koje predlaže Vlada, a donosi Sabor. Kao što vladajuća većina zakon može donijeti, tako ga može i dokinuti. Kolektivni ugovor je, s druge strane, produkt pregovora i dogovora dvije strane i  njega je puno teže promijeniti nego neko zakonsko rješenje.

Facebook
Twitter

Uočili ste objavu na društvenim mrežama i želite da provjerimo je li točna? Želite nas upozoriti na netočnu ili manipulativnu izjavu političara? Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Pišite nam na [email protected] ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.