Razotkriveno

Klimatske dezinformacije u najstarijem poljoprivrednom časopisu

Meteorolog Dušan Bižić iznosi tvrdnje za koje nema nikakav relevantan dokaz, a kojima umanjuje utjecaj stakleničkih plinova na globalno zatopljenje.

Koliki je zapravo utjecaj stakleničkih plinova na globalno zatopljenje?

Ako je suditi prema tekstu objavljenom na portalu Gospodarski list na kojeg nas je uputio čitatelj Faktografa sa zamolbom da provjerimo iznesene navode, utjecaj CO2 i ostalih plinova jest zapravo minoran. Gospodarski list na svojoj se internetskoj stranici predstavlja kao “najstariji hrvatski časopis za poljoprivredu i selo”, koji baštini tradiciju izlaženja još od 1842. godine.

Autor teksta, meteorolog Dušan Bižić, ujedno i autor bloga “Klima i energija”, tekst započinje s točnim tvrdnjama –  “staklenički plinovi su propusni za ultraljubičasto i vidljivo Sunčevo zračenje i omogućuju Suncu zagrijavanje Zemlje, a istovremeno zadržavaju infracrveno zračenje koje Zemlja povratno emitira u prostor“. Bez njih bi, navodi,  “Zemlja u svemir isijavala puno više energije, a naš planet bio hladan i bez života kakvog poznajemo“.

Međutim, u nastavku teksta Bižić iznosi tvrdnje za koje nema nikakav relevantan dokaz, a kojima umanjuje utjecaj stakleničkih plinova na globalno zatopljenje, navodeći kako su stočari neopravdano na udaru zbog emisija metana.

Klimatski skeptici

Inače, autor teksta ujedno je i potpisnik deklaracije CLINTEL o kojoj je Faktograf i ranije pisao, a koja u suštini negira čovjekov utjecaj na klimu.

CLINTEL  je organizacija koju je osnovao Nizozemac Guus Berkhout s novinarom Marcelom Crokom. Berkhout je inače vodio Delphi Consortium, tvrtku koja razvija tehnologiju geo-slikanja za industriju nafte i plina, i kojoj su nekoliko fosilnih kompanija, među kojima su Shell, BP i Chevron, plaćale desetke tisuća eura godišnje kako bi imale pristup istraživanjima.

Bekhout je 2014. godine pokrenuo i projekt naziva Centar za globalne socio-ekonomske promjene (CFGSEC), financiran sredstvima Delphi Consortiuma. S mrežom koju je izgradio iz ovog projekta, Berkhout je osnovao CLINTEL, iako je on sam zanijekao da iza te organizacije stoji financiranje industrije nafte i plina (DeSmog).

Među znanstvenicima koji su potpisnici deklaracije, najmanje ima klimatologa. Mnogi potpisnici deklaracije uopće nisu znanstvenici.

Nevjerodostojan graf

Dijelove teksta objavljenog u Gospodarskom listu, inače najstarijem hrvatskom časopisu za poljoprivredu, uspjeli smo pronaći i na autorovom blogu, kao i na stranici CLINTEL-a.

Bižić iznosi tezu kako pretpostavka da će zbog povećane koncentracije CO2 Zemlja postati toplija nema osnovu u ponašanju prirode te da se može reći da se zapravo nalazimo u siromašnom razdoblju, navodeći kako su ovako niske koncentracije tog stakleničkog plina posljednji put zabilježene u dijelu paleozoika.

“Može zvučati nevjerojatno, ali prvih dvadeset dijelova na milijun (ppm) ugljikovog dioksida zaslužno je za pola ukupnog efekta staklenika koji proizvodi ugljikovog dioksida. Dakle, samo prvih pet posto plina je odgovorno za pola ukupno sačuvane energije”

U prilog toj tvrdnji Bižić navodi graf iz kojeg je vidljivo kako daljnje dodavanje “većih količina ugljikovog dioksida dodaje vrlo malo topline izražene preko globalne temperature”. Pritom se ne poziva na nikakve vjerodostojne znanstvene izvore, a kao izvor za graf navodi se autor “von Biezen, 2018”.

Pokušali smo doznati u kojem istraživanju je objavljen graf te na temelju kojih podataka i mjerenja je nastao, ali nismo uspjeli.

Internetska pretraga grafa pokazala je da se on pojavljuje tek na nekoliko mjesta – na Bižićevom blogu, na stranici CLINTEL-a, te u sklopu video zapisa objavljenog na YouTube kanalu “Ilectureonline” fizičara Michaela von Biezena.

Von Biezen je 2018. godine objavio kratki video u kojem iznosi tezu da je prvih dvadeset dijelova na milijun (ppm) ugljikovog dioksida zaslužno je za pola ukupnog efekta staklenika. U svom video predavanju prikazao je i navedeni graf.

Međutim, kada su ga gledatelji upitali za konkretne brojke i mjerenja kojima se služio za izradu grafa, Von Biezen nije dao precizan odgovor.

Napisao je samo kako se podaci nalaze na internetu, ali “da ih je sve teže naći jer su cenzurirani”.

Poslali smo e-mail i samom Bižiću jer nas je zanimalo je li on možda upoznat s podacima i mjerenjima na kojima se temelji graf. Odgovor još nismo dobili, objavit ćemo ga ako stigne.

Podaci i mjerenja koji su pak vjerodostojni dokazuju suprotno od autorove tvrdnje, a to je da je količina atmosferskog CO2 povezana s globalnom temperaturom.  Graf koji se nalazi ispod prikazuje promjenu globalne površinske temperature u usporedbi prosjekom za period od 1951. do 1980.

Iako se tijekom svakog desetljeća mogu pronaći tople i hladne godine, uglavnom kada se događaju vremenski fenomeni poput El Niña i La Niñe, globalna temperatura, gledajući period od kada se provode mjerenja, raste, i povezana je s količinom atmosferskog CO2.

Koncentracije CO2

Netočno je da su koncentracije ovako niske količine CO2 posljednji put zabilježene u paleozoiku, geološkoj eri u razvoju Zemlje koja je počela otprilike prije oko 541, a trajala je do prije oko 252 milijuna godina.

“Ako je istina da je, kao što je Ciceron rekao, povijest učiteljica života, onda se zaista ne moramo bojati takvog scenarija budući da je Zemlja već puno puta bila u situacijama kad je razina ugljikovog dioksida bila i do petnaest puta veća od sadašnje”, navodi se u tekstu.

Količina CO2 koji se nalazi u atmosferi veća je nego ikad u zadnjih 800.000 godina.

Otkrivaju to podaci koji se dobivaju mjerenjima mjehurića zraka koji je zarobljen u polarnom ledu, što je jedna od preciznijih procjena koju paleoklimatolozi mogu dati.  Postoje i one koje sežu još dublje u prošlost. Međutim, što se više gleda unatrag, to su podaci o koncentraciji CO2 u atmosferi neizvjesniji.

Naime, tijekom ledenih doba razine CO2 bile su oko 200 ppm, a tijekom toplijih međuledenih razdoblja kretale su se oko 280 ppm.

Prije deset godina, preciznije 2023. godine, razina CO2 premašila je 400 ppm prvi put u zabilježenoj povijesti. Nagli skok događa se paralelno sa sve većim korištenjem fosilnih goriva.

Iako u povijesti čovječanstva nikad nisu zabilježene ovako visoke razine CO2, u geološkoj prošlosti Zemlje uistinu postoje razdoblja u kojima je količina CO2 u atmosferi bila puno više od današnje.

Najudaljenije razdoblje za koje su znanstvenici donosili procjene jest ono prije 400 do 500 milijuna godina. Pretpostavlja se da je u to vrijeme koncentracija CO2 u atmosferi bila 3000 do 9000 ppm.

Međutim, Zemljom su tada vladali potpuno drugačiji uvjeti.

Razine ugljičnog dioksida kroz povijest su se mijenjale uglavnom sporo, što je organizmima i njihovim ekosustavima dalo dovoljno vremena da se prilagode klimatskim promjenama kroz evoluciju i migraciju.

Danas to, zbog ljudskog faktora, nije slučaj.

Tijekom posljednjih 60 godina, godišnja stopa porasta atmosferskog CO2 bila je 100 puta brža od prirodnog porasta koji se dogodio prije otprilike 17.000 godina na kraju posljednjeg ledenog doba. Rekonstrukcije temperature kroz povijest otkrivaju da se nekoliko događaja masovnog izumiranja dogodilo otprilike u isto vrijeme kad i brze promjene u razinama CO2.

Na primjer, znanstvenici masovno izumiranje brojnih vrsta na kraju trijasa (prije 252 do 201 milijuna godina) povezuju upravo s povećanim količinama CO2 uslijed brojnih vulkanskih erupcija koje su se dogodile. Visoke razine ugljičnog dioksida prije otprilike 202 milijuna godina tako su, među ostalima, rezultirale i zakiseljavanjem oceana i anoksijom, odnosno gubitkom kisika pod vodom (Columbia Climate School).

Pozivanje na dezinformatora

U nastavku teksta, autor se poziva i na Williama Happera, profesora fizike s Princetona koji navodi da je povećanje stakleničkih plinova zaista maleno, ali se napuhava do veličine prijetnje koja u stvarnosti ne postoji.

Happer je inače poznat kao širitelj najrasprostranjenijih klimatskih mitova, a svojedobno je bio savjetnik još jednom poznatom poricatelju klimatske krize, bivšem američkom predsjedniku Donaldu Trumpu. Tada je The Guardian pisao da Happer ima istaknutu karijeru atomskog fizičara, ali da jednostavno nije klimatolog te da je njegove teze o klimatskim promjenama odavno opovrgnula znanost.

Portal Sceptical Science navodi neke od najrasprostranjenijih Happerovih dezinformacija.  Neke od njih su da je srednjovjekovno razdoblje bilo toplije od današnjice, da su klimatski modeli nepouzdani, da zakiseljavanje oceana nije ozbiljno te da ulaganje u obnovljive izvore energije uništava radna mjesta.

Kako navodi portal Desmog, Happer je ranije za svoje teze primao i sredstva iz industrije fosilnih goriva. Tajna istraga organizacije Greenpeace otkrila je da je Happer priznao da mu je tvrtka Peabody Energy platila 8000 dolara za saslušanje o utjecaju ugljičnog dioksida u američkoj saveznoj državi Minnesoti 2015. godine.

Staklenički plinovi i poljoprivreda

Autor teksta navodi i kako zahtijevanje smanjenja emisija stakleničkih plinova neće značajno doprinijeti zagrijavanju planeta, ali će pogoditi proizvodnju hrane te da je stočarstvo na udaru zbog emisija metana.

“Pri tome se ne radi o proizvodnji bilo koje robe, nego o pritisku na osnovni faktor čovjekovog preživljavanja, pri čemu se poljoprivrednici, koji su najviše zaslužni za održavanje naših života, potpuno neopravdano prikazuju kao neprijatelji planeta na kojem živimo”, navodi se u tekstu.

Jednim dijelom ove tvrdnje jesu točne.

Metan je staklenički plin s potencijalom zagrijavanja 80 puta većim od CO2 kroz 20-godišnji period te su njegove emisije zaslužne za 25 posto zagrijavanja koje se danas događa. Kako bi se ostvarili ciljevi zacrtani Pariškim sporazumom, potrebno je smanjiti emisije metana za 40 do 45 posto do 2030. godine, a takvo smanjenje značilo bi ujedno i smanjenje zagrijavanja od 0,3 stupnja.

Točno je da se agrikultura smatra najvećim pojedinačnim izvorom ljudskih emisija metana; ona zauzima oko 40 posto antropogenih ljudskih emisija tog plina. Međutim, većina emisija koju pokriva sektor agrikulture dolazi od stočarstva koje “drži” oko 15 posto emisija svih stakleničkih plinova (UN).

Činjenica je da proizvodnja mesa, čija se konzumacija na globalnoj razini udvostručila u odnosu na 60-te godine 20. stoljeća (i koje se puno više konzumira u industrijaliziranim zemljama), ostavlja veliki ugljični otisak.

Studija objavljena 2021. godine u časopisu Nature zaključuje kako je prehrana bazirana na biljkama zaslužna za 29 posto emisija stakleničkih plinova koje emitira globalna industrija hrane. S druge strane, stočarstvo je zaslužno za 57 posto emisija stakleničkih plinova u proizvodnji hrane.

Pritom najveći ugljični otisak (99.48 kilograma CO2 po kilogramu mesa) ostavlja proizvodnja govedine. Kod proizvodnje nekih drugih vrsta mesa taj je postotak manji – npr. proizvodnja janjetine ispušta 39.7 kilograma CO2 po kilogramu mesa.

Sve su to razlozi zašto se kao, kao savjet za ekološkiji način života, navodi upravo smanjivanje konzumacije mesa.

Smanjivanje ugljičnog otiska industrije hrane

Međutim, to ne znači ujedno da su poljoprivrednici proglašeni neprijateljima planeta ili da će im se u skoroj budućnosti zabraniti poljoprivredne ili stočarske prakse.

Takav prijedlog, u kontekstu prilagodbe klimatskoj krizi, dosad nije došao niti s jedne relevantne instance.

Na klimatskoj konferenciji COP26 koja se 2021. godine održala u Glasgowu više od sto zemalja potpisalo je sporazum Global Methane Pledge kojim su se obvezale da će smanjiti globalne emisije metana za najmanje 30 posto u 2030. u odnosu na razine iz 2020. godine.

U tom dokumentu nigdje se kao mjera ne navodi zatvaranje stočarski farmi, niti su poljoprivrednici etiketirani kao neprijatelji planete.

Međutim, dokument navodi neke od aktivnosti u poljoprivrednom sektoru koje bi se trebale poduzeti, a koje uključuju promjene u hranidbi i dodacima prehrani za smanjenje crijevne fermentacije kod stoke, kao i bolje upravljanje gnojem ugradnjom bioplinskog digestora i smanjenjem vremena skladištenja stajnjaka.

Nekoliko je drugih rješenja pomoću kojih bi mogli smanjiti ugljični otisak globalne industrije hrane, a koja se odnose i na proizvođače, ali i na same konzumente hrane.

Poljoprivrednici bi mogli povećati prinose poboljšanom genetikom usjeva te boljim agrikulturnim praksama, budući da postoje velike razlike u emisijama hrane za određeni prehrambeni proizvod ovisno o tome gdje i kako je proizveden, što vrijedi i za usjeve i stoku.

Potrošači bi, pak, mogli smanjiti bacanje hrane jer oko šest posto globalnih emisija stakleničkih plinova dolazi od bačene hrane.

Osim toga, puno ljudi jede više hrane nego što im je uistinu potrebno za održavanje tjelesne težine. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), pretilost u svijetu se utrostručila od 1970. godina. U 2016. više od 1,9 milijardi odraslih osoba u dobi od 18 godina i više imalo je prekomjernu tjelesnu težinu.

Kako bi se smanjile emisije sektoru agrikulture potrebno je smanjiti konzumaciju mesa i mliječnih proizvoda, što se najviše odnosi na stanovništvo bogatih i srednje razvijenih zemalja.

Zaključno, Bižić manipulativno izvještava da smanjenje emisija stakleničkih plinova predstavlja udar na poljoprivrednike te pritisak na “osnovni faktor” čovjekova preživljavanja. Kako bi potkrijepio svoje teze, Bižić se služi nevjerodostnojim grafom koji je nastao na temelju podataka kojima se ne može naći izvor. Sukladno tome, ocjenjujemo njegov članak na portalu Gospodarskog lista djelomično netočnim.

Facebook
Twitter

Uočili ste objavu na društvenim mrežama i želite da provjerimo je li točna? Želite nas upozoriti na netočnu ili manipulativnu izjavu političara? Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Pišite nam na [email protected] ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.