Ocjena točnosti

Uoči vukovarske obljetnice, Karolina Vidović Krišto u Saboru napala Borisa Dežulovića

Saborska zastupnica u raspravi o hrvatskom jeziku sasula je niz neutemeljenih objeda na račun novinara Borisa Dežulovića.
Karolina Vidović Krišto.

„Stanje u medijima kojima se upravlja iz Ministarstva kulture jest antihrvatsko, kao što je i antieuropsko. To je politika koja, primjerice, financira Pupovčeve Novosti za koje piše izvjesni Boris Dežulović koji je prostački nekoliko puta vrijeđao žrtve Vukovara. Ta bi osoba u svakoj civiliziranoj državi zbog toga kazneno odgovarala. Dežulović se čak hvalio da je u transporteru JNA ulazio u okupirani Vukovar. Dakle, Dežulović se divi srpskim zločinima koji su osuđeni od cijelog demokratskog svijeta. On se divi pjesmi koju su u Vukovaru pjevale četničke horde, a koja glasi „Slobodane, šalji nam salate, bit će mesa klaćemo Hrvate“ (…) Neki dan je Dežulović, kojeg financirate, usporedio Hrvatsku vojsku s Hamasom (…) Boris Dežulović vrijeđa silovane Vukovarke i majke ubijene djece u Vukovaru. To je kazneno djelo što on radi“, ustvrdila je Karolina Vidović Krišto u četvrtak u saborskoj raspravi o zakonu o hrvatskom jeziku.

Bez obzira o kojoj se temi radi, istaknuti političari s hrvatske desnice nekako se u ovo vrijeme prije obljetnice pada Vukovara prisjete Borisa Dežulovića zbog njegovog stava da Vukovar ne treba svoditi na pijetet, već mu je potreban normalan život, da postane grad iz kojeg njegovi stanovnici neće bježati.

Prije dvije godine našao se na meti HVIDRA-e i Ministarstva hrvatskih branitelja zbog kolumne „Jebo vas Vukovar“ objavljene na N1, a u kojoj je naveo: „Punih je, eto, trideset godina kako ga ne vade iz pozlaćenih usta, trideset nam godina njime mjere domoljublje, da bi nakon trideset godina hipnotičkog domobojaznog mrmorenja Vukovar – kao, uostalom, svaka riječ kad se trideset godina bez prestanka ponavlja – bio do kraja ispražnjen od svakog pojedinačnog značenja, svrhe i smisla, tek konfekcijski grobljanski lampion kao šuplji plastični totem za raspirivanje domovinskog zajedništva i utjerivanje domoljublja u kosti“.

Kolumna se bavi normom koja zabranjuje bilo kakva kulturna događanja u tjednu kada se obilježava Dan sjećanja te podsjeća kako istovremeno: „U cijeloj Hrvatskoj niti iz jednog grada nije otišlo više ljudi: čak ni iz poslovično zapuštene, umiruće, odustale i potresom sjebane Petrinje nije otišlo više ljudi nego iz Vukovara. Cijela jedna dupke ispunjena dvorana mladih Vukovaraca otišla je iz Grada Mrtvih, kojega se – više nego što su ga se ikad bojali četnici – danas boje Hrvati, što ucijenjeni državnim pijetetom žure staviti crveni lampion na prozor i provjeravaju jesu li slučajno za Dan, Tjedan ili Mjesec sjećanja slučajno, gluho bilo, planirali kakav ljudski život“.

Na kraju Dežulović zaključuje: „Jebo vas posebni domovinski pijetet. Jebale vas kolone sjećanja, posmrtni marševi i počasni plotuni. Jebali vas plastični lampioni, plastični vijenci i plastične krizanteme. Jebale vas komemoracije, rekvijemi i mise zadušnice. Jebale vas minute šutnje, dani žalosti i noći svijeća. Jebali vas nogometni memorijali, domoljubni recitali, vukovarski arzuhali i navijački murali. Jebo vas Vukovar“.

Nagrađivani novinar

Sasvim je jasno, bez obzira na korišteni rječnik, da Dežulović osuđuje licemjerje vladajuće politike te da u tom, kao niti u jednom drugom njegovom objavljenom tekstu, nema naznake da je Dežulović „prostački nekoliko puta vrijeđao žrtve Vukovara“, ili da „vrijeđa silovane Vukovarke i majke ubijene djece u Vukovaru“, kao što to Vidović Krišto implicira.

Općinsko državno odvjetništvo odbacilo je prošle godine u ovo vrijeme kaznenu prijavu koja je protiv Dežulovića bila pokrenuta zbog te kolumne, uz obrazloženje kako „nema osnovane sumnje da bi osumnjičenik počinio kazneno djelo javnog poticanja na nasilje i mržnju ili neko drugo djelo za koje se progon provodi po službenoj dužnosti“, ustvrdivši i kako „nisu utvrđena niti obilježja prekršaja iz Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira“.

Suprotno poimanju saborske zastupnice kako bi u svakoj „civiliziranoj državi takva osoba zbog toga kazneno odgovarala“, odvjetništvo se u obrazloženju pozvalo i na praksu Europskog suda za ljudska prava u odnosu na članak 10. Europske konvencije o ljudskim pravima o slobodi izražavanja.

Godine 2014. Boris Dežulović je dobio novinarsku nagradu European Press Prize u kategoriji najboljeg komentara. Nagradu je dobio za tekst „Vukovar: spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini“ koji je objavljen u tjedniku Globus 19. studenoga 2013. godine – i tada povodom godišnjice pada Vukovara.

„Dvadeset dvije godine kasnije, Vukovar je tek konzervirana ruševina grada iz devedeset prve, preparirani leš, odlagalište svijeća i vijenaca bez ijedne druge svrhe osim protokolarnog pijeteta i utjerivanja domoljublja u kosti, na koje se – u strahu od simboličke snage Grada Heroja – pristaje bez suvišnih potpitanja“, pisao je još i tada Dežulović.

Prijavite se na F-zin, Faktografov newsletter

Prijava

Prijavom pristajete na Uvjete korištenja i Politiku privatnosti.

Upravo je Dežulović je, međutim, prvi hrvatski novinar koji je uspio ući u Vukovar nakon pada o čemu je 1991. godine za Slobodnu Dalmaciju napisao jednu od najboljih i najmučnijih ratnih reportaža na ovom području uopće.  Uspio je tako da je došao sa srpske strane, pritom riskirajući vlastiti život, a o čemu detaljno piše u reportaži.

Te 1991. godine Dežulović je, između ostalog, pisao: „Bio je Vukovar. Bio je grad. Imao je svoju Vuku i svoju obalu Dunava. Imao je svoje barokne palače i svoje trgove. Svoje ulice i mostove, drvorede i parkove. Imao je svoje dvorce i tvornice, predgrađa i nebodere. Imao je sedamsto godina i osamdeset tisuća stanovnika. Bio je Vukovar. Bio je grad.

Danas zapadnim Srijemom, pomiješan s jutarnjom maglom, pliva zadah deset dana starog leša grada na Vuki. Leži na kraju našeg svijeta, kao naneseno Dunavom, beživotno tijelo Vukovara. Hladna kišica ispire krv i smrad s njega. Ranjenog su ga silovali i masakrirali. Izvadili mu oči i razvalili utrobu. Ubijali ga polako, kuću po kuću, prozor po prozor, ciglu po ciglu.

Oderali mu asfaltnu kožu i zapalili ga. I vuku njegov izmrcvareni leš po novinama i pokazuju svijetu. A sakatim i ukočenim mrtvim tijelom Vukovara poput mušica i crva lunjaju danas vojnici i rezervisti, liječnici i promatrači, gladni psi i svinje, traktori i oklopni transporteri, jedan džip i jedan novinar… I tek pokoji sijedi Vukovarčanin koji je došao da potraži svoju kuću i obitelj, da identificira leš grada na dnu Panonskoga mora“.

Dežulović je, dakle, napisao reportažu, a nije se „čak hvalio da je u transporteru JNA ulazio u okupirani Vukovar“, niti se „divio srpskim zločinima“ i četničkim pjesmama, što se može uvjeriti svatko tko pročita tekst koji je na gornjem linku.

Usporedba s Hamasom

U svom napadu Vidović Krišto spomenula je i kako je Dežulović usporedio Hrvatsku vojsku s Hamasom. Nismo pronašli takav tekst pa pretpostavljamo da je mislila na kolumnu „O hrvatskoj empatologiji“ koja je objavljena nedavno u Novostima, a u kojem se Dežulović izruguje podijeljenosti i iskazivanju empatije samo za jednu od strana u sukobu na Bliskom istoku i to od istih onih koji, smatra, nisu pokazivali jednaku razinu empatije prema žrtvama na ovim prostorima, a kao primjer navodi zločin kojeg su pripadnici Hrvatske vojske počinili nad civilima u Kijanima 1995. godine.

Facebook
Twitter

Uočili ste objavu na društvenim mrežama i želite da provjerimo je li točna? Želite nas upozoriti na netočnu ili manipulativnu izjavu političara? Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Pišite nam na [email protected] ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.