Nakon što je prošlog mjeseca Europsko vijeće donijelo niz zakonodavnih akata u cilju reforme upravljanja migracijama i azilom, društvenim mrežama počele su se širiti njihova netočna tumačenja, s ciljem zastrašivanja publike dolaskom i primanjem većeg broja migranata.
“Dok se mi bavimo bolesnicima, ‘naboranom kožom žene koja je rodila’ 🙈, to je u prijevodu umjetničko ime tog ‘dečeca’ od 29 godina, stiže, usvojen je dokument Europske komisije o planu s ilegalnim migrantima. I naši vlastodršci pristali su da Hrvatska bude jedna od pet država Europe koja će primati 30.000 ilegalnih migranata koje drugi neće, koje drugi odbiju. Koja ološ, izdajnici. Pristali su na ugovor da za svakog imigranta kojeg odbijemo plaćamo 20.000 eura (po svakom čovjeku) u zajedničku blagajnu EU unije.
Jesmo li mi dali suglasnost za ovo?
E pa ljudi samo šutite i divite se sotonjarama. Zbogom pameti!”, statusi su nekoliko Facebook korisnika (arhivirani ovdje, ovdje i ovdje).
Kao što smo ranije pisali, netočna tumačenja tih paketa zakona, odnosno Pakta EU-a o migracijama i azilu, na društvenim mrežama širio je saborski zastupnik Mosta, Marin Miletić. On je u svom TikTok videu iznio tvrdnju kako su “vladajući pristali biti jedna od pet država Europe koja će primati 30 000 ilegalnih migranata koje drugi neće”. Rekao je i da ćemo “mi primati” 30 tisuća migranata “u kampu negdje na Banovini”. Miletić je te tvrdnje iznio 15. svibnja 2024. godine, a već sljedećeg dana su ih, u veoma sličnom obliku, prenijeli gore citirani korisnici Facebooka.
U Paktu se kvota od 30 tisuća spominje u dva slučaja, ali oba se odnose na cijelu EU
Potreba za reformiranjem pravila Europske unije o migracijama i azilu pojavila se 2015. godine kao odgovor na intenzivnije dolaske tražitelja azila iz ratom i konfliktom zahvaćenih trećih država (primarno Sirija, Afganistan, Libija i Eritreja). Zemlje na vanjskim granicama bloka (primjerice Grčka, Italija ili Španjolska) zahtijevale su pravedniju raspodjelu odgovornosti za pristigle tražitelje azila pa su se godinama vodili pregovori kako da im se olakša. S druge strane, glasne su bile i zemlje poput Poljske i Mađarske čije vlade odbijaju bilo kakvu varijantu prihvata migranata i izbjeglica.
EU je novim Paktom pokušala pomiriti sve strane i osmisliti model po kojem će se raspodijeliti odgovornosti u primanju tražitelja azila i obrađivanju njihovih zahtjeva. Postoje dvije odrednice Pakta u kojima se u kontekstu prihvata migranata i izbjeglica spominje kvota od 30 tisuća. Radi se o različitim situacijama, ali niti u jednoj se 30 tisuća migranata ne odnosi na pojedinu državu članicu, odnosno Hrvatsku.
Jedna se tiče obveznih postupaka na granici koji bi se provodili na vanjskim granicama EU-a. Taj se postupak primjenjuje na posebne kategorije podnositelja zahtjeva (primjerice osobe koje predstavljaju sigurnosni rizik ili osobe koje dolaze iz zemalja s niskom stopom priznavanja azila) kako bi se brzo donijelo procjenu može li osoba uopće ući u proceduru traženja azila ili će odmah biti deportirana. Za taj postupak EU predviđa posebne prihvatne objekte (kampove) u kojima će boraviti pristigle osobe dok traje dvomjesečna provjera. Ti objekti trebaju biti na granici ili uz nju, a potencijalnim tražiteljima azila neće biti dozvoljen ulazak na državno područje.
Europska će komisija odrediti kapacitet svake države članice i najveći mogući godišnji broj zahtjeva koje bi ona trebala razmotriti u okviru postupka na granici. Na razini EU-a taj je odgovarajući kapacitet 30 000. U travnju je Jutarnji list “neslužbeno saznao” da bi Hrvatskoj bila dodijeljena kvota od 1 500 migranata (1, 2).
Odgovarajući kapacitet svake države članice utvrdit će se na temelju formule kojom se uzima u obzir “broj nezakonitih prelazaka granice, dolasci nakon operacija traganja i spašavanja, zabrane ulaska tijekom trogodišnjeg razdoblja”. U novoj Uredbi EU-a o utvrđivanju zajedničkog postupka za međunarodnu zaštitu u Uniji stoji i da bi “pri određivanju opsega obveze države članice da uspostavi odgovarajuće kapacitete, trebalo na primjeren način uzeti u obzir zabrinutost država članica u pogledu nacionalne sigurnosti i javnog poretka”.
Kad se odredi smještajni kapacitet prihvatnih objekata pojedine članice, odredit će se najveći mogući godišnji broj provjera koje bi država članica trebala obaviti u postupku na granici, “koji bi bio četiri puta veći od odgovarajućeg kapaciteta te države članice”. Ukoliko bi Hrvatska imala dodijeljeni kapacitet 1 500, kao što to navodi Jutarnji list, tada bi godišnje procjenjivala (a ne primala) 6 000 migranata.
U dokumentima koje je Faktograf pregledao nigdje se izričito ne navodi koje će države provoditi obavezne postupke na granicama, dok neki mediji navode njih šest: Grčku, Italiju, Maltu, Španjolsku, Cipar i Hrvatsku. Navodi o 30 tisuća migranata u gornjem statusu, a i u tvrdnjama koje je iznosio Miletić, netočno interpretirani te kao takvi iskorišteni kako bi se stvorio dojam da će Hrvatska “primiti” baš toliko ljudi.
30 tisuća relokacija godišnje unutar cijele EU
Druga se situacija tiče tražitelja azila, odnosno migranata i izbjeglica kojima je odobreno pokretanje zahtjeva za azilom. Tu se primjenjuje mehanizam obvezujuće solidarnosti. Taj će se mehanizam uspostaviti “radi postizanja ravnoteže u postojećem sustavu, u kojem je nekoliko država članica odgovorno za veliku većinu zahtjeva za azil”.
Prema njemu će “rasterećenije” države članice pomagati članicama koje su jače izložene migracijskom pritisku tako što će tražitelje azila premještati na svoje državno područje, davati financijski doprinos u zajednički fond (“pričuvu za solidarnost”) ili pružati operativnu i tehničku potporu. Moguća je i kombinacija navedenih mjera.
Koliko će tražitelja azila godišnje neka država trebati primiti određivat će se na temelju broja stanovnika i BDP-a države članice. Trenutno se ne zna kolika kvota će biti dodijeljena Hrvatskoj jer do primjene Pakta proći će dvije godine. Kada jednom bude na snazi, odluke o kvotama donosit će se na godišnjoj razini.
Zasad se zna da će minimum premještanja na razini cijele EU iznositi 30 tisuća, a da će se u godišnju pričuvu morati skupiti barem 600 milijuna eura.
Iznos od 20 tisuća eura kojima će država članica kompenzirati neprihvaćanje svakog pojedinog migranta nije naveden niti u jednom dokumentu EU-a. Navodili su ga uglavnom mediji. Kako je objasnio Demagog, poljski portal za provjeru činjenica, do te se cifre došlo dijeljenjem 600 milijuna (godišnja pričuva cijele Unije za solidarnost) s 30 tisuća (godišnji broj premještanja). No, ti brojevi nisu konačni.
Komisija može utvrditi veće brojčane vrijednosti (u iznimnim slučajevima i manje) za premještanja i financijske doprinose, kao i druge oblike solidarnosti, “ovisno o potrebi za takvim mjerama koja proizlazi iz specifičnih izazova u području migracija u dotičnoj državi članici”.
Dakle, radi se o 30 tisuća ljudi (ako Komisija ne odredi drugačije) koje godišnje treba “rasporediti” po teritoriju od 4 milijuna kilometara kvadratnih i zajednici država koja broji preko 448 milijuna stanovnika. Valja naglasiti da će se uglavnom raditi o obradi zahtjeva tražitelja azila, a ne definitivnom “prihvaćanju”, što ostavlja mogućnost da će broj konačno “primljenih” migranata i izbjeglica biti i puno manji (jednom kad se zahtjevi konačno obrade).
Možemo stoga zaključiti kako su se korisnici društvenih mreža fokusirali na nekoliko brojčanih podataka koje su izvukli iz konteksta. Niti u jednom dokumentu EU Pakta ne stoji da će pojedina članica (ili konkretna skupina nekoliko članica) morati primiti 30 000 migranata. Također, nigdje se ne navodi da će se za svakog odbijenog migranta morati platiti točno 20 tisuća eura. Ti će se iznosi saznati tek kad Pakt stupi na snagu, a mogu se mijenjati svake godine.
