Jedna čitateljica Faktografa skrenula nam je pažnju na projekt kojega provodi Caritas Belgija (International) i u kojem sudjeluju hrvatski Caritas i Isusovačka služba za izbjeglice (JRS). Radi se o poboljšanju kapaciteta organizacija civilnog društva (OCD) iz i van Europske unije (EU) za savjetovanja o povratku i reintegraciji migranata.
Pomoć u povratku
Kako su nam kazali u zajedničkom odgovoru Caritasa i JRS-a, projekt koji traje od ožujka 2024. do rujna 2025. godine ugovoren je u okviru Olakšavanja partnerstva za migraciju (Migration Partnership Facility, MPF) kojega financira EU i provodi Međunarodni centar za razvoj migracijske politike (ICMPD) “kao potpora vanjskoj dimenziji migracijske politike EU-a”.
U njemu sudjeluju organizacije iz osam zemalja: Albanije, Belgije, Moldove, Slovenije, Bugarske, Hrvatske, Poljske i s Kosova.
Riječ je o jednom od brojnih projekata u sklopu onoga što se šire naziva pomoć za dragovoljni povratak (eng. voluntary return assistance) ili pomoć u povratku (eng. assisted return, AR). Radi se o mehanizmu kojega države članice EU-a već dugi niz godina koriste kako bi migrantima iz ne-europskih zemalja “pomogle” da se vrate u države iz kojih su došli.
Ovakve projekte provode i organizacije poput Međunarodne organizacije za migracije (International Organization for Migration, IOM) Ujedinjenih naroda (UN) i cilj im je edukacija ili asistencija u povratku u matične zemlje.
Pomoć u povratku svoje korijenje vuče iz Njemačke i Belgije. Njemački IOM je od 1979. godine pa do sada “pomogao u povratku” 725 000 migranata, a belgijski to radi od 1984. godine.
Albanija, Moldova, Kosovo
Organizacije u Hrvatskoj dosad nisu provodile direktna savjetovanja s migrantima, već se radilo na “prijenosu znanja” i “praktičnog iskustva partnerskih organizacija”.
Na naše pitanje je li projektom definiran minimum koji bi trebao biti ostvaren kako bi država bila dobar cilj povratka, iz Caritasa odgovaraju kako takav minimum nije definiran, već su kao dobri ciljevi povratka istaknute one države “koje mogu osigurati osnovne uvjete za reintegraciju– sigurnosnu stabilnost, pristup zdravstvenim i obrazovnim uslugama te mogućnosti za ekonomsko osamostaljenje”.
Među najčešće spominjanim zemljama u kontekstu povratka nalaze se Albanija, Moldova i Kosovo, gdje “partnerske organizacije imaju dugogodišnje iskustvo u podršci povratnicima”.
Nizozemska, Njemačka i Belgija su, pak, države ih kojih se puno može naučiti, sudeći prema brošuri o projektu.
Ovakvi projekti nisu ništa novo
Istraživačica u Institutu za razvoj i međunarodne odnose (IRMO) Emina Bužinkić, koja se dugi niz godina bavi pitanjima migracija, ističe da ovakvi projekti nisu novina.
Ona je kritična prema ovakvom tipu programa te ih naziva, koristeći termin istraživača Jean-Pierra Gaucija, “prerušenim deportacijama” (eng. disguised deportation). Uz ovaj postojeći projekt Caritasa i JRS-a, Bužinkić nam pažnju skreće na još jedan – Syria is Home kojega provodi UHNCR.
“Radi se zapravo o smjeranim izmještanjima ljudi s globalnog juga na prostore iz kojih su došli, bez obzira na to jesu li ti prostori doista sigurni za njih”, kazala je Bužinkić u razgovoru za Faktograf.
Ona smatra da se radi o “ozbiljnoj vrsti dehumanizacije” te podcrtava da Europa pušbeka i deportira, pogotovo kroz pripreme za novi Pakt o migracijama i azilu, ali i naslijeđenu Dublinsku uredbu, prema kojoj je nadležnost za postupke azila na državi članici u koju je tražitelj azila prvu ušao.
Kooptirani OCD-ovi
Ine Lietaert, profesorica na Fakultetu socijalnog rada i socijalne pedagogije na Sveučilištu u Ghentu koja se u svom radu posebno fokusira na tražitelje azila, migrante povratnike i maloljetnike bez pratnje, za Faktograf je kazala kako je kritična prema ovakvim projektima, ali njena kritika nadilazi, kako nam je napisala, “okvire ovog partikularnog projekta”.
“Moja kritika ide u smjeru toga kako je pomoć u povratku organizirana u različitim državama EU-a i u smjeru toga kako se predstavlja unutar širih narativa pojedinih politika”, navodi.
Lietaert smatra kako je važno biti kritički nastrojen prema načinu kako su organizacije civilnog društva kooptirane unutar raznih alata za upravljanje migracijama ako OCD-ovi pritom u ovakvim praksama sudjeluju pod uvjetima koje su postavile vlade država članica EU-a.
Dodaje i kako se kroz brojne politike EU-a zapravo potkopava povratak migranata, kao i njihova reintegracija. U isto vrijeme je, ističe Lietaert, “sva odgovornost na migrantima da sve rade oni sami”.
Lietaer: Nisam nužno protiv
Brojni kritiziraju i OCD-ove za koje često smatraju da samo preuzimaju narative država članica, bez da se adresiraju problemi zbog kojih su ljudi otišli. Profesori, analitičari i istraživači poput Bužinkić i Lietaer ističu kako se radi o kompleksnim procesima.
Istaknuto je to i u odgovoru Caritasa koji smo dobili, gdje pišu kako iskustva partnerskih organizacija ukazuju na to da je “reintegracija povratnika često iznimno zahtjevan proces, osobito na ekonomskom i socijalnom planu”.
Međutim, profesorica i istraživačica sa Sveučilišta u Ghentu nije protiv napora da se poveća mogućnost i izvedivost povratka. Ljudima se može, naravno, dati mogućnost da se vrate i u tom im se procesu pružiti potpora i time pokazati kako su takvi napori “zapravo u proturječju s trenutnim političkim intervencijama i narativima”.
Ovdje organizacije civilnog društva mogu odigrati važnu ulogu, ali pod uvjetima da je povratak samo jedna od opcija koja se nudi, kao i to da se ljudima pruži podrška u državama u kojima se nalaze. Važno je, dakle, da “organizacije nude različite vrste podrške”, smatra Lietaer.
Također je važno da se pomoć u povratku potpuno odvoji od prisilnog povratka ili restrikcija mobilnosti. Kao treću važnu stvar, profesorica ističe da treba postojati “realistična komunikacija” s ljudima o tome što im se stvarno nudi te da se pomoć nastavi pružati i nakon povratka.
Projekt IOM-a još iz kasnih 70.-ih
Bužinkić ističe program Return and Reintegration IOM-a još iz kasnih 1970-ih putem kojih su ljudi dobivali novčana sredstva, primjerice nekoliko tisuća eura, za povratak.
“Na povratak su ih motivirali novcem za pokretanje biznisa kako bi ostali tamo otkud su došli. Kako se zapravo više u Europu ne bi vratili. Oni kada potpišu papir za povratak de facto time potpisuju i nemogućnost povratka u EU. Isto tako se vrlo često ne radi o ljudima s državljanstvom kojima bi državljanstvo omogućilo povratak u Europu”, ističe istraživačica IRMO-a.
Ovakve mjere ne samo da odgovaraju “politikama rasijalizacije ili rasizma, gdje se ne-bijele, ne-europske populacije izmješta s ovih teritorija”, već se radi i o mjerama kapitalizma, smatra Bužinkić.
Ako se nekome daju sredstva da pokrene posao pojedincu se “omogućuje neki prosperitet od kojeg će profitirati on, ako je profit uopće moguć”. Uz to, kao i poduzetnički mindset koji se tako njeguje, a u kojem se svatko brine samo za sebe, posve se izmičemo “od ideje zajednice, zajedničkog privređivanja i zajedničke raspodjele dobara”.
Kritičari koncepta pomoći u povratku ističu i činjenicu da se vrlo često radi o savjetovanju o povratku u kojem se veliki dio odgovornosti stavlja na pojedince. Tako se često kroz narative jačanja individualnih kapaciteta i znanja stvara dojam kako će se sve riješiti samo od sebe, iako su ekonomski i drugi materijalni uvjeti u zemljama iz kojih su otišli isti kao što su bili u trenutku odlaska.
Jedan od najvećih problema je pristup stabilnom smještaju, pronalazak zaposlenja, osiguravanje osnovnih prihoda te stvaranje nove društvene mreže i osjećaja pripadnosti. Povratnici se često susreću i s osjećajem neuspjeha, psihološkim pritiskom te nedostatkom podrške zajednice, kažu iz hrvatskog Caritasa.
Promjena narativa
Mohammed Badran, facilitator i konzultant koji radi upravo na promjeni narativa oko migranata i izbjeglica, a koji je u Zagrebu sudjelovao na konferenciji u organizaciji IRMO-a, smatra da migranati moraju biti uključeni u same procese donošenja odluka.
On je razvio metodologiju G-100 koja je nalik plenumima i koja cilja na to da se migranti, zajedno s donositeljima odluka i drugim akterima, uključe u pronalazak rješenja i razvoj odluka koji se tiču njih samih.
“Ideja je da se izbjeglice i migranti povežu sa stručnjacima i donositeljima odluka. I iz toga izlaze konkretni prijedlozi politika ili konkretna rješenja koja se mogu implementirati”, kazao je u razgovoru za Faktograf.
U tom se procesu onda migranti i izbjeglice mogu odmaknuti od narativa o žrtvama, preuzeti ga i sami sukreirati politike koje ih se tiču.
Napuštanje doma je za mnoge često jedino rješenje
Badran kaže kako se ljudi na neki način vraćaju u države iz kojih su otišli, iako to možda ne rade fizički. Neki tip povratka je i pomaganje obitelji i prijateljima, investiranje ili slanje pomoći. I on je dio inicijative koja u budućnosti želi pomoći u izgradnji Sirije nakon pada Assadova režima. Uostalom, ističe Badran, napuštanje obitelji i odlazak na daleki put u potrazi za boljim životom nisu prva stvar koja je ljudima pala na pamet, već često “jedino rješenje koje su pronašli”.
Migracije su dio šireg sustava u kojem živimo i radimo, dodaje. “Potrebno je adresirati osnovne uzroke problema, a ne tretirati simptome.”
Lietaert smatra kako se i povratak i reintegracija “mogu i trebaju raditi”. Međutim, smatra kako trenutačni nedostatak legalnih načina migracije, štetne prakse zastrašivanja te barijere pri integraciji sprječavaju navedene procese.
“Način na koji je pomoć u povratku u ovom trenutku implementirana i prepoznata, jasno pokazuje da je fokus europskih vlada na povećanju stopa povratka i na stavljanju pritiska na ljude da se vrate, a ne na adresiraju strukturalnih nepravdi i povećavanju pristupa osnovnim uslugama, bilo to u Europi ili državama povratka”, zaključuje profesorica.
