U Republici Hrvatskoj već dugo djeluje burza na kojoj se mešetari simbolikom Ustava i prava općenito. Moglo bi se reći da ona seže u praskozorje nezavisne hrvatske državnosti.
Preambula Ustava, jedan poglavito simbolički element našeg temeljnog akta, stalno je bila podložna promjenama. Time se u Hrvatskoj odražavao nesiguran stav prema Ustavu. On je nedvojbeno bio usvojen i trebalo ga je primijeniti, ali ipak se kontinuirano postavlja pitanje što je to usvajanje temeljnog akta značilo za državu, za njezine građane i, najvažnije, za sve njezine institucije. U sjeni Domovinskog rata koji je za sobom donio iznimna razaranja, Ustav se od početka morao natjecati sa simbolikom uspostave hrvatske države kao ostvarenja „tisućljetnog sna“, pri čemu je Ustav bio i ostao izraz uspostave hrvatske države kao republike utemeljene na vladavini prava koju se ne smije svesti na jednu povijesnu epizodu.
Revizije Preambule koje su se odvijale paralelno s promjenama ostatka Ustava, kojeg često nazivamo „normativnim“ dijelom Ustava jer, za razliku od Izvorišnih osnova ili preambule, stvara pravni učinak, kontinuirano su mutile granicu između dvije dimenzije Ustava.
Na jednoj je strani njegova učinkovita dimenzija, kao što su strukture vlasti koje uspostavlja, temeljna prava koja jamči, rokovi koje polaže i pravila njegove promjene.
Na drugoj su strani simboličke dimenzije Ustava: činjenica da je on politički akt od posebnog značaja, da državnost nalazi u određenim epizodama hrvatske prošlosti dok druge negira, da nije samo pravni akt već svojevrsna politička „zvijezda vodilja“ koja bi trebala biti ne samo učinkovitom osnovom države, već njezinim vrhovnim simbolom, ponad svih svojih konkurenata iz prošlosti i sadašnjosti. Ipak, kao što su upozoravali domaći ustavni pravnici, stalnim zadiranjem u simboličke dimenzije Ustava nepotrebno se utjecalo na nju, čineći je barem dijelom nerazlučivom od učinkovitih dijelova temeljnog akta, od struktura koje stvaraju učinak u pravu.
Valuta ustavne simbolike: od preporuke do mnogostruke konotacije
Vrhunac mešetarenja simboličkim segmentima Ustava utjelovljen je u Dokumentu dijaloga. Riječ je o zbiru preporuka iza kojeg je stalo Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima. To je tijelo, uspostavljeno u okviru izvršne vlasti, za zadaću imalo iznjedriti upravo nešto poput Dokumenta. Ambicija je bila postaviti okvire svojevrsne „tranzicijske pravde“, obračunavanja s nepravdama prošlosti kako bi se država mogla nastaviti slobodnije razvijati u sadašnjosti.
Pothvat uspostave i rada Vijeća od početka je bio kontroverzan i osporavan. Nije bila riječ o nekom udaljenom i nepristranom seciranju prošlosti. Od samog je početka cijeli pothvat zahvaćen gravitacijskom silom poigravanja sa simbolikom ustavne vladavine koja se već uhodala, između ostaloga, i poigravanjem ustavnom preambulom. Vijeće je tako bilo predstavom igranja simboličke igre. Ono je nije prekinulo niti nadišlo, već ju je prikazalo u jednom manjem forumu i Dokumentom eksplicitno uglavilo vjerojatno njezin najproblematičniji oblik.
Upravo je Dokumentom, naime, utvrđeno kako je pozdrav „Za dom spremni“ načelno jasno vezan za ustaški režim i kao takav ekvivalentan ikonografiji svakog drugog, suvremenoj ustavnoj vladavini neprihvatljivog totalitarnog režima. Ipak, predviđena je i iznimka. Kao što je dobro poznato, utvrđeno je da se spomenuti pozdrav bez sankcija koristio među sudionicima Domovinskog rata pa i poslije njegovog okončanja. Vijeće je to prozvalo „tolerancijom neustavne prakse“. Prateći njezinu nit, Vijeće je utvrdilo da ta nekadašnja tolerancija znači kako HOS-ove postrojbe, koje „Za dom spremni“ održavaju i u ikonografiji, smiju u iznimnim prilikama koristiti isti pozdrav i usprkos njegovoj načelnoj neustavnosti.
Ustavni su pravnici ovu inovaciju s pravom izložili kritici. Ona je, naime, dala naznačiti da nešto istovremeno može biti ustavno i protuustavno. Činilo se da Dokument u tom dijelu nije napravio ništa ili je stvorio pravnog Frankensteina. S obzirom na to da se radilo o preporukama, očekivalo se da će se Sabor i Vlada odrediti prema njima i pretočiti ih u obvezujuće pravo, pomiriti ih s učinkovitim Ustavom kako god znaju i umiju.
S obzirom na to da niti jedna vladajuća većina nije Dokument niti pokušala pretočiti u učinkovito pravo, „Za dom spremni“ ostao je trajnim simbolom poigravanja simboličkom dimenzijom Ustava. Postao je utjelovljenjem takozvane „dvostruke konotacije“, pri čemu taj pozdrav u rastućem broju situacija može označavati i ustaški pokret, ali i Domovinski rat, uništenje čitavih skupina zbog njihove nepodobnosti ali i obranu doma od agresije, poništavanje hrvatske državnosti naspram režima koji je odrekao ljudsko dostojanstvo čovječanstvu, ali i potvrdu ljubavi i sloge.
Poput monete koja se prilagođava korisniku i prilici, istovremeno neprocjenjiva i bezvrijedna, „Za dom spremni“ postao je obogotvorenje simboličke dimenzije Ustava. Ona je u političkom smislu počela dobivati puni kapacitet da po potrebi otkloni učinkovitu dimenziju Ustava, da je relativizira i pretvori u svojeg agenta.
Sloboda izražavanja i dalje postoji, načelno se mogu održavati svakojake manifestacije pod njezinim štitom, no uvjetuje je jedno bitno „ali“. Tvrdi se da se ona mora povinuti simboličkom koje stalno postaje sve ekspanzivnije. Ono daje pravo pojedinim udrugama da po potrebi zamijene institucije te iste države koju Ustav uspostavlja i treba je voditi. Ona može slobodno kolonizirati prostor Hrvatskog sabora, zamjenjujući raspravu utemeljenu u argumentima s natjecanjem u političkom karnevalu. U njemu je jedino bitno da se čim više dokaze spremnost preuzimanja simboličkog, neovisno o posljedicama po učinkoviti Ustav. Simboličko u tim trenucima potpuno otkriva svoju poprilično prizemljenu, materijalnu narav. O kulturi i izražavanju govori se kao o nečemu što se može i ne mora „trošiti“, a simbolika postaje plan domoljubne dijete.
Trezori simbolike: od deklaracija prema zakonima
U zamahu ovih razvoja, sraz između simboličkog i učinkovitog ponovno se pojavljuje, ovog puta daleko od preambule hrvatskog ustava.
S jedne strane stoji Deklaracija o ratu, kojom je Hrvatski sabor poslao političku poruku o važnosti i dignitetu Rata, ali i istovremeno naglasio da se hrvatska država uspostavlja kao republika, kao država vođena vladavinom prava koja će građanima nastojati omogućiti slobodu od dominacije. Pa i one simboličke. Kao kamenčić u cipeli, učinkoviti Ustav ulazi na scenu. Sama simbolika nije ga u stanju sasvim otkloniti. Naprotiv, nastoji ga potvrditi.
Stoga, kada su braniteljske udruge utvrdile da sva kulturna zbivanja u državi treba urediti sukladno Deklaraciji, u njoj nisu mogli naći ono što im je trebalo. Prvo, zbog toga što je politički akt kojega je usvojila institucija, Sabor, koja čvrsto stoji u učinkovitom Ustavu i mora ga se pridržavati da bi mogla djelovati kao dio države. Drugo, Deklaracija nema učinkovitost. Ona je simbolički čin, važnog političkog, ali samo slabog pravnog značaja.
Zahtjevi da se sada donese zakon kojim bi se posebno zaštitili „stupovi hrvatskog društva“, da se dijelu Deklaracije pruži pravni učinak, prije svega su odraz kontinuiteta. Takvim bi se propisom simboličko pretopilo s učinkovitim, nastojeći ga podrediti sebi. Pitanje je koliko bi takav zakon mogao biti u skladu s Ustavom. Ako bi zahtijevao uskrsavanje političkih progona, cenzura i verbalnih delikata, drugim riječima, oživljavanje represije koju smo navodno napustili, teško je zamislivo da bi učinkoviti Ustav bio blagonaklon prema njemu.
Zakon bi svakako predstavljao pokušaj alkemijskog povezivanja učinkovitog i simboličkog, i to takvog da bi se na njegovim temeljima mogle potpunije graditi alternativne strukture vlasti. U sjeni učinkovitog Ustava, nastavio bi se graditi represivni aparat koji nema veze s jednakošću građana pred zakonom, s nizom temeljnih prava koja uz to jamstvo dolaze, niti s republikom. Njime bi se rat još više uglavio kao trajno simboličko stanje koje nikada ne dopušta državi da zatvori svoju strukturu. Zbog stalne borbe za autentičnost, institucije nikada ne bi smjele potpuno redovito funkcionirati niti bi građani mogli sasvim predvidivo živjeti, jer protiv neprijatelja se konstantno treba boriti.
Donekle paradoksalno, ovaj bi novi režim zasjenio Domovinski rat, poništivši državu koju je navodno stvorio. Pothvat usvajanja zakona o autentičnosti povijesti stoga bi upravo tu povijest prognao na margine. Ponizio bi sve žrtve, obezvrijedio sva razaranja i učinio jednu privilegiranu skupinu nanovo vrjednijom od drugih. Republika Hrvatska ostala bi projekt u stalnom nastanku i stalnom iščekivanju pravde kojoj se neće dopustiti stabilnost. To ga, također, čini nespojivim s Ustavom koji upravo ide za kompletiranjem države i otvaranjem građanstva budućnosti. Pristajanjem uz alternativnu viziju ujedno pristajemo uz institucije koje to nisu.
Simbolička dimenzija Ustava i prava ima svoju vrijednost. Ona može omogućiti političku mobilizaciju građana oko najviših vrednota ustavnog poretka, kao što su sloboda i jednakost. Ona može poslati poruku o vrijednostima koje bi trebale imati posebnu težinu o političkom i uopće javnom životu. Ona može biti idejna vodilja kada država treba regulirati pitanja koja su složena ili tehnologiju koja se brzo razvija. U tim uvjetima se njome mogu uspostaviti fleksibilniji okviri koji će se postupno razvijati, sukladno zahtjevima situacije.
Međutim, simbolička dimenzija nikada ne može zamijeniti učinkoviti Ustav, temeljni akt koji jamči osnovne demokratske strukture i ljudska prava svim svojim građanima. Ako to napravi, Ustav više ne postoji. On može biti i ostati samo simbolom uništenja države, ne njezinog postanka.
