Korisnici Facebooka dijele post napisan u slavu Saddama Husseina (arhivirano ovdje), iračkog diktatora pogubljenog 30. prosinca 2006., nakon što ga je irački sud proglasio krivim za zločine protiv čovječnosti i osudio na smrt. Suđenje je organizirano u vrijeme američke vojne intervencije u Iraku. U postu objavljenom 21. listopada kojim se želi istaknuti državnička i ratnička veličina Sadama Huseina naveden je cijeli niz netočnosti.
Rat između Iraka i Irana bio je rat bez pobjednika
“Vodio je rat protiv Irana koji je trajao osam godina – i porazio ih”, navodi se u samom uvodu statusa.
To nije točno, jer rat između Iraka i Irana plastičan je primjer rata bez pobjednika. Upravo je Saddam Hussein, nedugo nakon invazije na Kuvajt 1990. godine, poslao pismo tadašnjem iranskom predsjedniku Akbaru Rafsanjaniju, u kojem priznaje iranska prava na istočnu polovicu Shatt al-Araba, rijeke i plovnog puta na jugozapadu Irana i jugoistoku Iraka. Time je pristao na ‘status quo ante bellum’, povratak na stanje prije rata, što su Iranci nazivali “najvećom pobjedom u povijesti Islamske Republike Iran”.
“Većina povjesničara i analitičara smatra da je rat završio neriješeno. Pojedini analitičari vjeruju da je Irak pobijedio, temeljeći to na uspjesima ofenziva iz 1988. godine, kojima je Irak spriječio glavne iranske teritorijalne ambicije. S druge strane, iranski analitičari smatraju da je Iran pobijedio, jer iako nije uspio srušiti iračku vladu, uspio je spriječiti iračke teritorijalne ambicije u Iranu, a dvije godine nakon završetka rata Irak je trajno odustao od svojeg zahtjeva za potpunim vlasništvom nad cijelim Shatt al-Arabom”, navodi se u wikipedijskom članku o iračko-iranskom ratu.
Rat je, treba napomenuti, započeo Irak. Najizravniji povod bio je spor oko rijeke Shatt al-Arab, koji je trajao desetljećima. Po Alžirskom sporazumu iz 1975., granica između dvije države postavljena je na sredinu rijeke, što se smatralo povoljnijim za Iran. Saddam Hussein 1980. godine jednostrano je poništio taj sporazum, proglasio puni irački suverenitet nad rijekom i započeo vojnu invaziju na Iran.
Jedan od njegovih ratnih ciljeva bilo je osvajanje bogate iranske pokrajine Huzestan, u kojoj živi značajna arapska manjina, a u njoj se nalaze i velika nalazišta nafte. Svoje ciljeve Hussein u ratu s Iranom nije ostvario i preuzetno je reći da je Irak u tom ratu pobijedio.
Nepotvrđena priča da je Saddam Hussein naredio da se ministru odsječe bubreg
Također, u Facebook statusu se navodi da u vrijeme Sadama Huseina njegovi ministri “nisu smjeli ukrasti niti jedan dinar”, jer je “strah od kazne bio prevelik”.
“Ministru financija, koji je ukrao 5.000 dinara, Sadam je naredio da se odsječe jedan bubreg i proda, a novac vrati u državnu kasu. Nakon toga mu je rekao da se vrati na posao, i upozorio: ‘Ako ponovo ukradeš – izgubit ćeš i drugi bubreg.’ To je bila poruka svima koji bi pomislili da kradu”, navodi se u statusu.
Dok za primjer s vađenjem bubrega zbog korupcije nije moguće naći vjerodostojan izvor, o percepciji režima Saddama Husseina kao vrlo korumpiranog može se naći niz relevantnih dokaza. Primjerice, američko-irački autor Sali Mahdy u uvodu svog istraživačkog rada pod naslovom “Razumjeti korupciju u Iraku” piše: “Ovo istraživanje pokazuje da je kroz modernu iračku povijest želja za očuvanjem političke moći poticala korištenje korumpiranih praksi. Politički režimi uspjeli su konsolidirati moć prisvajanjem iračkog naftnog bogatstva na štetu razvoja države”.
“Ba’athisti su koristili tradicionalne plemenske veze kako bi osigurali solidarnost i koheziju, no priroda tih odnosa pretvorila se u birokratsko/klijentelistički sustav zbog novouspostavljenih odnosa temeljenih na uslugama i novcu. Ako plemenska solidarnost na neki način ne bi bila dovoljna za održavanje lojalnosti, pružanje ekonomske i političke moći zasigurno bi bilo dovoljno da se kupi njihova odanost”, navodi između ostalog u svom radu Mahdy.
Posljednja želja mu nije bio kaput
Na koncu, u dijelu koji govori o pogubljenju Sadama Huseina u Facebook postu se navodi da je posljednja želja iračkog diktatora bila da mu se donese kaput. Zabilježeno je ovako:
“Kada mu je jedan američki oficir, neposredno prije pogubljenja, upitao: Imaš li posljednju želju?, Saddam mu je odgovorio: Donesi mi kaput koji sam nosio. Oficir ga upita: Zašto?, a on reče mirno: Jer je zora u Iraku hladna i ne želim da drhtim pa da moj narod pomisli da se njihov vođa trese od straha pred smrću”.
Posljednji sati Sadama Huseina, kao i njegov put od tamnice do gubilišta, detaljno su opisani od strane svjedoka i nigdje se ne navodi epizoda s kaputom (arhivirano ovdje i ovdje). Predmetni Facebook status, koji je prikupio preko 700 reakcija, od čega je podijeljen gotovo stotinu puta, Sadama Huseina nastoji prikazati kao najvećeg arapskog vođu, ali pritom se služi neistinama i neutemeljenim romantiziranjem.
Nije točno da je Irak pobijedio u ratu s Iranom, nije točno niti da je Irak bio zemlja u kojoj nije bilo korupcije, kao što nije točno niti da je Sadam Husein kao posljednju želju zatražio kaput. Zapravo, posljednja službena želja iračkog diktatora bila je da ga se strijelja, ali ta želja mu nije ispunjena. Obješen je u jutarnjim satima 30. prosinca 2006. godine. Zbog svega toga status označavamo djelomično netočnim.
