Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, nakon što je potvrdio da Srbija posjeduje hipersonične balističke rakete zrak-zemlja, ponovo ponavlja teze kako bi Srbija u budućnosti mogla biti meta napada vojnog saveza Hrvatske, Albanije i Kosova.
Bilo kakav mogući plan za napad na Srbiju odlučno su opovrgli i hrvatski premijer Andrej Plenković i predsjednik države Zoran Milanović.
Obojica su rekla kako vojna suradnja s Albanijom i Kosovom nema nikoga postavljenog kao metu te naglasili da Hrvatska ima i sa Srbijom potpisan ugovor o vojnoj suradnji koji je na snazi.
Na pitanje kako gleda na Vučićevu retoriku da je vojnom savezu Hrvatske, Albanije i Kosova meta Srbija, Plenković je na konferenciji za novinare u subotu odgovorio:
“Ta vrsta tehničke suradnje na razini ministarstava obrane koja postoji između Hrvatske, Albanije i Kosova nije uopće usmjerena protiv Srbije, dapače kad gledate u supstanci, u sadržajnom smislu, sadržajniji je isti takav sporazum kojeg međusobno imaju Hrvatska i Srbija, nego što je sporazum kojeg imamo na razini Hrvatska – Kosovo – Albanija. Dakle, to je jedna potpuno isfabricirana i izmišljena teza koja bi trebala valjda na unutarnjopolitičkom planu poduprijeti narativ o nekoj vanjskoj prijetnji Srbiji“.
Plenković je naglasio kako je Hrvatska članica NATO-a i kako joj ne pada, a pouzdano zna da je tako i s Albanijom i Kosovom, na pamet ići u bilo kakav obračun sa Srbijom.
Premijer je rekao i kako je on to već rekao Vučiću, da ta tehnička suradnja nema nikakve veze s napadima na Srbiju, i da je to on primio na znanje, ali da je drugačije kad priča na svom terenu.
Dan kasnije slično je rekao Milanović.
“Hrvatska ima sporazum o vojnoj suradnji sa Srbijom iz 2010., pravi sporazum, ratificiran u Saboru, ne ovaj papirić što je potpisao Anušić da plijeni pažnju. To je na snazi. Hrvatska i Srbija imaju ugovor iz 2010. koji je potpisao tadašnji ministar obrane Srbije kojeg je Vučić prije pola godine poslao za ambasadora u Washington. Šutanovac se zove. Bio je ministar obrane Borisa Tadića i Cvetkovića da bi ga sad adoptirao predsjednik Vučić i poslao za svoju osobu u Washington. Ne Kuala Lumpur, u Washington, ne u Istočni Timor. Dakle, isti ljudi. Pa zašto Srbija ne otkaže taj ugovor o vojnoj suradnji koji dublje seže od ovog memoranduma s kojim ja nisam bio upoznat i koji ne uključuje Hrvatsku vojsku – jer morao bih biti upoznat da ministar to uopće može potpisati.“
Predsjednik Milanović je poslije donošenja Deklaracije o vojnoj suradnji Hrvatske, Albanije i Kosova prošlog proljeća govorio: “To nije ugovor, to je dokument koji su prigodno potpisala tri ministra obrane. Sa stajališta hrvatskog unutarnjeg i ustavnog prava to ne ispunjava uvjete da bi bio međunarodni ugovor, ali je deklaracija volje na određeni način, bez konkretnih materijalnih međunarodnopravnih posljedica“.
“Kao Predsjednik Republike nisam sudjelovao u pripremi i donošenju tog dokumenta, kao ni moji suradnici, ali kao predsjednik i vrhovni zapovjednik OSRH ja ga podržavam”, dodao je tada.
Što piše u Deklaraciji o suradnji s Albanijom i Kosovom?
Ministri obrane Hrvatske, Albanije i Kosova potpisali su nakon sastanka kojeg su održali 18. ožujka 2025. u Tirani Deklaraciju o suradnji na području obrane i sigurnosti između Hrvatske i Albanije, kao saveznica u NATO-u, i Kosova, o čemu smo već i ranije pisali.
Kako su tumačili u hrvatskom Ministarstvu obrane, deklaracija o suradnji triju zemalja “usmjerena je na stabilnost i sigurnost u jugoistočnoj Europi, podršku euroatlantskom putu te jačanju suradnje i savezništva triju prijateljskih država“. Dogovorena je suradnja u vojnoj industriji, povećanje interoperabilnosti kroz obrazovanje, obuku i vježbe, borba protiv hibridnih prijetnji, a Hrvatska i Albanija obećale su podršku Kosovu za uključivanje u NATO program Partnerstvo za mir. Na kraju deklaracije se konstatira kako ona “ne kreira nikakve nove međunarodne ili međuvladine pravne obaveze među državama, kao što niti ne utječe na postojeće obaveze prema drugim državama“.
Deklaracija ne sadrži odredbe o tome da je napad na jednu potpisnicu napad na sve, što je osnovica vojnih saveza poput NATO-a, a u vremenu potpisivanja bilo je rečeno kako je otvorena i drugim zainteresiranim zemljama.
“Deklaraciju, koju smo lani potpisali, konzumiramo, radimo zajedno, kreiramo zajedničke aktivnosti i tehničku potporu u smislu obrambene industrije i suradnje naših oružanih snaga. U toj deklaraciji apsolutno ništa nije sporno i, naravno, niti ikoga njome ugrožavamo. Moram to reći jer pretpostavljam da je to tema broj jedan, koliko vidimo, u regionalnim medijima. Imamo nove planove i nove sastanke i nove aktivnosti i u ovoj godini“, kazao je ministar Ivan Anušić na početku ove godine, a s obzirom na to da se iz Srbije svako toliko sugerira kako je ovdje riječ o vojnom savezu koji je usmjeren protiv Srbije.
Vojna suradnja sa Srbijom
Točne su izjave premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića kako Hrvatska ima na snazi sporazum o vojnoj suradnji sa Srbijom. Tadašnji ministri obrane Hrvatske i Srbije Branko Vukelić i Dragan Šutanovac potpisali su u Zagrebu u lipnju 2010. bilateralni sporazum o vojnoj suradnji koji je potvrđen i u Saboru. U Sporazumu se navodi kako se on sklapa na neodređeno vrijeme te da ga svaka stranka može otkazati pisanom obaviješću drugoj stranci diplomatskim putem, a prestaje vrijediti šest mjeseci nakon otkazivanja.
Suradnja sukladno ovom Sporazumu predviđena je na sljedećim područjima: sigurnosna politika i planiranje obrane; vojno-znanstvena suradnja; vojna izobrazba; vojna medicina; suradnja vojnih policija; operacije u potpori miru; suradnja na području atomsko-biološko-kemijske zaštite te vojno-tehnička suradnja, a propisano je i kako će se dvije zemlje odnositi prema klasificiranim podacima.
Svjetske agencije prenijele su vijest o tadašnjem potpisivanju vojnog sporazuma između Hrvatske i Srbije, ocijenivši ga još jednim znakom da zemlje bivše Jugoslavije prevladavaju naslijeđe ratova iz 90-ih godina prošlog stoljeća.
Kako je prošle jeseni pisao Jutarnji list, nakon potpisa krenuli su sastanci pripadnika oružanih snaga Hrvatske i Srbije, a kulminacija je bila 2012. godine kada je načelnik Generalštaba Vojske Srbije, general Ljubiša Diković, došao u službeni posjet Zagrebu. Godinu dana kasnije tadašnji ministar obrane Ante Kotromanović službeno je posjetio Beograd, a 2014. godine u uzvratni posjet došao je tadašnji ministar obrane Nebojša Rodić. Krenula je i razmjena polaznika visokih škola, a 2014. održana je i zajednička vojna vježba “Zajednički odgovor 14”. Kotromanović i Rodić dogovorili su i intenziviranje suradnje dviju oružanih snaga u obuci i izobrazbi kroz uključivanje polaznika i u druge oblike vojnog obrazovanja i obuke, te kroz razmjenu predavača. Također je inicirano “ispitivanje mogućnosti suradnje na području snaga za specijalna djelovanja te nastavak razmjene iskustava iz sudjelovanja u međunarodnim operacijama”.
Ministarstvo obrane potvrdilo je za Jutarnji list kako se upravo 2014. godine odvijao najintenzivniji oblik suradnje sa Srbijom u području obrane, kada su se sastali ministri obrane i načelnici glavnih stožera te su održane tri multilateralne vojne vježbe, a nakon toga je smanjen intenzitet suradnje.
Posljednja zabilježena suradnja po navedenom sporazumu bila je 2018. godine u području vojne izobrazbe. A onda je od 2018. godine zamrla, nakon što je hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova zbog njegovog ponašanja i izjava tadašnjeg ministra obrane Aleksandra Vulina proglasilo nepoželjnim, na što je Srbija uzvratila proglašenjem tadašnjeg ministra obrane Hrvatske Damira Krstičevića nepoželjnim u Srbiji.
Treba također naglasiti kako postojanje bilateralnog sporazuma o vojnoj suradnji Hrvatske i Srbije nije posebnost. Hrvatska ima slične potpisane ugovore o vojnoj suradnji s BiH, kao i s članicama NATO-a poput Poljske ili susjedne Slovenije, a koja je prošle godine ojačana potpisanom deklaracijom o vojnoj suradnji – uz nezaobilazne komentare Aleksandra Vučića kako je i ta deklaracija potpisana od Hrvatske i Slovenije usmjerena upravo protiv Srbije.
Zaključno, točno je da Hrvatska ima od 2010. potpisan ugovor o vojnoj suradnji sa Srbijom koji ima veću pravnu težinu od deklaracije koju je ministar Ivan Anušić potpisao s ministrima obrane Albanije i Kosova. Taj sporazum je formalno na snazi, ali suradnje praktički nema od 2018., od kad je Hrvatska tadašnjeg ministra obrane Vulina proglasila nepoželjnim, na što je Srbija uzvratila istom mjerom prema tadašnjem ministru Krstičeviću.
