Rasprave koje se godinama vode na međunarodnoj sceni, a tiču se palestinskog prava na samoodređenje, izraelske okupacije Palestine, kao i provođenja genocida nad tim narodom, redovito završavaju u rukavcu ocjenjivanja je li nečiji stav o postupcima države Izrael izraz antisemitizma. Ta zamjena teza – u kojoj se politička kritika interpretira kao oblik diskriminacije – nerijetko postaje ključno mjesto sukoba, stavljajući palestinsko pitanje u drugi plan.
Slična se polemika protegnula i na domaći teren, a povod su izjave hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića i odgovori koji su stigli s vrha izraelske diplomacije. Nakon ove žustre razmjene, mediji, političari i drugi promatrači razglabaju je li Milanovićev nastup “prostačenje” i pitanje osobnog stila ili zaista postoji osnova za proglasiti ga antisemitskim.
S obzirom na učestalost ovakvih rasprava – na svjetskoj, europskoj i nacionalnoj razini, ali i na njihovu prisutnost u digitalnom prostoru – u ovom se tekstu nećemo baviti isključivo onime što je izrekao Milanović, nego ćemo pokušati objasniti razliku između legitimne kritike države Izrael i antisemitizma.
“Tuđe infekte i bacile u Hrvatskoj nećemo”
Milanovićev je stav da Hrvatska treba priznati Palestinu te da se “o politici Izraela mora otvoreno razgovarati”. U više je navrata kritizirao postupke izraelskog vodstva, kao i njegovog američkog saveznika, ističući kako se radi o “zločinačkoj politici koja ne vodi nikamo i koja, nažalost, ima podršku Washingtona”.
Kada je u studenom 2023. godine, netom što je počeo rat u Pojasu Gaze, izjavio kako “nema rješenja bez palestinske države” dodao je kako samo čeka da ga netko nazove antisemitom.
Izraelski ministar vanjskih poslova Gideon Saar prošli je tjedan upravo tako označio njegovu izjavu, nakon što je predsjednik kritizirao postupke izraelskog veleposlanika u Hrvatskoj, Garyja Korena.
“Uvredljiva retorika hrvatskog predsjednika je neprihvatljiva. Njegov jezik ispunjen mržnjom o Izraelu i cionizmu odražava antisemitski pristup. Hrvatska je članica Međunarodnog saveza za sjećanje na Holokaust i obvezala se suprotstaviti antisemitizmu. Predsjednik je tu obavezu izdao”, napisao je Saar na X-u.
Referirao se na Milanovićev oštri komentar nakon apela izraelskog veleposlanika Hrvatskoj da prekine diplomatske veze s Iranom i provjeri iransko veleposlanstvo u Zagrebu radi moguće potpore terorizmu.
“Veleposlanik Izraela je rekao kako je u iranskoj ambasadi usred Zagreba teroristička jazbina. Te vrste uznemiravanja hrvatske javnosti ne trebamo. Tuđe infekte i bacile u Hrvatskoj nećemo, ni iranske ni izraelske. Neka se gospoda ponašaju u skladu s time. Ovo je Zagreb, braco, nije Tel Aviv“, izjavio je Milanović.
Kakav je stav izraelske politike o Thompsonu?
Predsjednik je krajem veljače rekao kako Izrael ne može biti pouzdan partner Hrvatskoj te kako je zapovjedio prekid svake suradnje hrvatske vojske s izraelskom, pozivajući se na neprihvatljivo postupanje izraelske vojske i kršenje normi međunarodnog humanitarnog prava.
Podsjetimo, iako je primirje u Gazi stupilo na snagu u listopadu, broj ubijenih u Pojasu Gaze nastavio je rasti, prešavši 72 tisuće. Izrael je intenzivirao svoje vojne operacije diljem Libanona, stvarajući novu frontu u rastućem regionalnom sukobu, s tisuću ubijenih i milijun raseljenih Libanonaca.
Ta Milanovićeva osuda dogodila se usred posjeta ministra obrane Ivana Anušića Tel Avivu i Jeruzalemu, na što Milanović također nije odšutio.
“Ovi naši desni političari koji vole urlati na koncertima, imaju fetiš prema ovakvom Izraelu, ja nemam”, prokomentirao je.
Rekao je kako je Anušićev posjet memorijalnom centru za žrtve Holokausta Yad Vashemu pokušaj “okajanja grijeha” jer u Hrvatskoj se “previše dernja i arlauče na kulturno javnim manifestacijama” i uzvikuje “nekakve pokliče iz Drugog svjetskog rata”, aludirajući na ministrov odlazak na koncert Marka Perkovića Thompsona na kojem je uzvikivao ustaški pozdrav “Za dom spremni”, tvrdeći da u tome nema ništa sporno.
A prošli smo tjedan saznali i da veleposlanik Koren nema problema s činjenicom da se Thompson probio u mainstream.
Izrael se, kako je rekao za Novi list, ne želi “miješati u unutarnju hrvatsku politiku”.
“Ljevica, desnica, centar – svašta se koristi u političkoj utakmici protiv političkih protivnika. To se nas ne tiče. Ako stotine tisuća ljudi vole glazbu tog pjevača, što se tu može. Ali mi, naravno, ne možemo zaboraviti tragičnu povijest, ne samo za nas, ne samo za Židove. Savršeno dobro znamo tko su bili počinitelji, tko su bili junaci, tko su bili spasitelji. Ali reći da je to u ovom trenutku naš glavni prioritet, definitivno nije”, rekao je Koren.
Inače, prošlog je mjeseca veleposlanica Izraela u Bosni i Hercegovini oštro prosvjedovala zbog organiziranja Thompsonovog koncerata u Širokom Brijegu, ocijenivši kako su ti događaji poslužili za širenje mržnje i veličanje neprihvatljive ideologije nacizma.
O “hrvatskom desničarskom pjevaču koji se pridružio stotinama tisuća obožavatelja u pronacističkom pozdravu” pisalo se ljetos u Izraelu (1, 2), objašnjavajući da je ustaški režim “imao desetke koncentracijskih logora i bio je odgovoran za ubojstvo stotina tisuća Srba, Židova i Roma, kao i Hrvata koji su se protivili njegovoj vladavini”.
Židovske organizacije, kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu, često su kritizirale i prosvjedovale protiv Thompsona, zbog njegove upotrebe simbola i retorike povezane s ustaškim režimom (1, 2, 3, 4, 5), svrstavajući njegove koncerte među antisemitske incidente.
Krajnja desnica uz Izrael
Antisemitizam je primarno komponenta bijelih supremacističkih, neonacističkih i ekstremno desnih skupina. Motiv je uznemiravanja, nasilja i ciljanih napada na židovske zajednice diljem svijeta (1, 2, 3). Ovaj oblik govora i/ili zločina iz mržnje također uključuje poricanje ili relativizaciju Holokausta te teorije zavjere o “židovskoj kontroli”.
Organizacije za zaštitu ljudskih prava ističu i da kršenje ljudskih prava Palestinaca od strane izraelske države može biti instrumentalizirano za mržnju prema Židovima diljem svijeta.
Istodobno, suvremena politička scena nosi i jednu razinu kontradikcije, o čemu je progovorio i Milanović: dio desnih i populističkih aktera podržava državu Izrael i cionizam – što ne znači nužno i odsustvo antisemitizma u tim krugovima.
Američki predsjednik Donald Trump često se služio stereotipnim rječnikom i antisemitskim tropima, unatoč snažnom savezništvu s Izraelom (1, 2, 3).
Europska krajnja desnica otvoreno ili manje otvoreno pokazuje antisemitska uvjerenja dok javno podržava Izrael. Među najistaknutijim primjerima je Alternativa za Njemačku (AfD) koja ne skriva nostalgiju za Trećim Reichom i francusko Nacionalno okupljanje (RN) čiji je utemeljitelj osuđen zbog negiranja nacističkih zločina.
Uostalom, prije stvaranja Izraela, neki od svjetskih vođa koji su najvatrenije promovirali židovsku državu činili su to jer nisu željeli Židove u svojim državama.
Sporne definicije antisemitizma
Antisemitizam se općenito definira kao predrasude, diskriminacija usmjerena protiv Židova kao naroda, odnosno religijske skupine. Moderne manifestacije antisemitizma u 21. stoljeću potaknule su pažljivo razmatranje i raspravu o definiciji antisemitizma, s čime dolazi i sve više definicija kroz koje se pokušava ideju židovske države zaštititi od kritike.
Međunarodni savez za sjećanje na holokaust (IHRA) usvojio je 2016. godine Radnu definiciju antisemitizma koju možete pročitati na sljedećem linku. Prihvatio ju je kasnije američki State Department i nekoliko europskih vlada, uključujući i Hrvatsku. Proizraelske lobističke skupine zalagale su se da je usvoji UN.
U travnju 2023. godine više od 100 međunarodnih organizacija civilnog društva zatražilo je od UN-a da ne prihvati kontroverznu definiciju antisemitizma. Te organizacije u pismu snažno osuđuju antisemitizam, ali navode kako se ova definicija “zloupotrebljava” za zaštitu Izraela od legitimne kritike (definiciji je priloženo jedanaest “suvremenih primjera antisemitizma”, a sedam se odnosi se na Izrael).
Kako su naglasile potpisnice pisma, mete optužbi za antisemitizam na temelju definicije IHRA-e bili su studenti i profesori, organizacije za ljudska i građanska prava, humanitarne skupine i političari koji dokumentiraju ili kritiziraju izraelsku politiku i koji govore u korist palestinskih ljudskih prava.
“Ako UN u bilo kojem obliku podrži definiciju IHRA-e, dužnosnici UN-a koji rade na pitanjima vezanim uz Izrael i Palestinu mogli bi se naći nepravedno optuženi za antisemitizam na temelju definicije IHRA-e”, upozorile su.
Ušutkavanje izvjestitelja, sudova, aktivista
Upravo jedan od najistaknutijih primjera te sve češće prakse nalazimo u slučaju Francesce Albanese, posebne izvjestiteljice UN-a za okupirane palestinske teritorije. Ona je više puta bila meta optužbi za antisemitizam zbog svojih izvješća u kojima izraelske politike naziva apartheidom ili genocidom (1, 2, 3).
Prošlog su mjeseca ministri nekoliko europskih država, predvođeni Francuskom, reagirali na lažne vijesti, odnosno manipuliranu snimku i pozvali Albanese da odstupi sa svoje dužnosti. Prošle godine SAD su joj uvele oštre sankcije, zbog njezinih napora da Međunarodni kazneni sud (ICC) poduzme mjere protiv američkih i izraelskih dužnosnika, kompanija i njihovih čelnih ljudi.
Etiketu antisemitizma dobile su i međunarodne pravosudne institucije: Međunarodni kazneni sud koji je izdao naloge za uhićenje izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i bivšeg ministra obrane Yoava Gallanta zbog ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti u Gazi (iako je ICC naložio i uhićenje vojnog zapovjednika Hamasa) i Međunarodni sud pravde (ICJ) pred kojim se suočava s tužbom za genocid.
Sličan obrazac vidljiv je i u akademskom i aktivističkom prostoru, osobito u SAD-u i Europi, gdje su studenti, profesori i javne osobe suočeni s optužbama za antisemitizam zbog podrške palestinskim pravima ili sudjelovanja u pokretima koji zagovaraju sankcije prema Izraelu.
Uostalom, mnogi Židovi (izraelski također) suočavaju se s pritiscima i pravnim posljedicama zbog kritike Izraela i njihovih saveznika (1, 2, 3).
Posljedice takve zloupotrebe pojma višestruke su: sužava se prostor za političku raspravu, previđa se stvarni antisemitizam (koji jest u porastu, zajedno s islamofobijom), a među medijima, znanstvenicima i aktivistima se stvara efekt utišavanja.
Amnesty International (također meta izraelskih optužbi za antisemitizam) kaže kako optužbe za antisemitizam suzbijaju solidarnost s palestinskim narodom ili spremnost ljudi da kritiziraju postupke izraelske vlade u Gazi.
“Izjednačavanje kritike izraelske države s antisemitizmom može rezultirati kršenjem slobode izražavanja i smanjenjem prostora za kritičko civilno društvo, a također potkopava napore u borbi protiv istinskog antisemitizma”, priopćili su 18. ožujka.
Istodobno, pojedine sudske odluke u Europi pokušavaju povući jasnu granicu između političke kritike i diskriminacije. Tako je jedan sud u Francuskoj krajem prošle godine zaključio da kritika cionizma kao političke ideologije sama po sebi ne predstavlja antisemitizam, naglašavajući da se takvi stavovi mogu odnositi na državu i njezine politike, a ne na židovsku zajednicu kao takvu.
Zbog toga je važno inzistirati na jasnoj distinkciji: kritika države, njezinih zakona, vojnih akcija ili ideoloških temelja ne može se automatski izjednačiti s mržnjom prema narodu.
