Društvene mreže, pa i neki marginalni mediji, zbunjeni su ovih dana napisima u medijima o tome da se pojedine regije, odnosno kontinenti svijeta, zagrijavaju brže od globalnog prosjeka.
Naime, članak u Liberalu i pojedine objave na mrežama navode sljedeće:
Svaki kontinent, svaka regija ima istu priču. Kao što Deutsche Welle i Index tvrde da je Europa kontinent koji se zagrijava brže od ostatka svijeta, tako i mediji na drugim kontinentima to tvrde za svoj kontinent. Recimo, Business Standard (azijsko izdanje) je prije tri dana objavio da se Azija zagrijava “brže od ostatka svijeta”.
Oni se pozivaju na Svjetsku meteorološku organizaciju i njeno mjerenje temperatura od 1990-ih do danas. S njima se slaže i UN, koji je na svojim službenim stranicama prije točno godinu dana objavio da se Azija zagrijava “dvostruko brže od ostatka svijeta”.
Kanadski stručnjaci se ne bi složili. Oni su prije dvije godine objavili da je Kanada ta koja se zagrijava “dvostruko brže od ostatka svijeta”.
I Australija svoga konja za utrku ima! Njihovi klimatski znanstvenici pak tvrde da se upravo njihov kontinent zagrijava “1,4 puta brže od globalnog prosjeka”.
Guardian je prije dvije godine objavio: “Znanost se ne može pobiti: SAD se zagrijava brže od svjetskog prosjeka“.
Iako je o trendovima porasta prosječne temperature i ubrzanom zagrijavanju Arktika te Europe objavljeno zaista dovoljno, pa i na stranicama Klimatskog portala [1, 2, 3, 4, 5], obratili smo se ravnatelju Državnog hidrometeorološkog zavoda, Ivanu Güttleru, da pojasni kako je došlo do ove zabune. Za početak nas upućuje na lanjsko izvješće europskog opservatorija Copernicus o stanju klime u Europi, nesumnjivo najbrže zagrijavajućeg kontinenta.
“Bitno je znati da globalnu temperaturu možemo definirati na dva načina. Jedan je srednja temperatura za cijeli svijet, što znači dva metra iznad zemlje, dva metra iznad mora i dva metra iznad leda. I postoji globalni prosjek mjeren samo iznad kopna, koje se zagrijava brže od mora zato što se toplina apsorbira u vodi i zato je nama promjena iznad kopna uvijek veća nego kada govorimo o cijelom svijetu. Kad se gleda zadnjih 30 godina, kao u slučaju ovog izvješća, u prosjeku se cijeli svijet grijao brzinom od +0,27 °C po desetljeću, a ako maknemo more i arktički led onda je +0,4 °C”, kazao nam je Güttler.
Prema ovom kriteriju, Copernicus bilježi sljedeći porast temperature po dekadama od 1995. naovamo za sve kontinente: Europa +0,56 °C, Azija +0,46 °C, Sjeverna Amerika +0,42 °C, Afrika +0,36 °C, Antarktika +0,34 °C, Centralna i Južna Amerika +0,27 °C, Australoazija +0,23 °C. Napominju da se vrijednosti se odnose samo na kopno, osim u slučaju globalnog prosjeka.
“Ljudi koji to kritiziraju obično zamjeraju što uspoređujemo brojke za kopno i globalni srednjak koji uključuje i more, a kubik mora je puno teže zagrijati od kubika kopna. Dodatno, nad morem velik dio dolazne energije odlazi na isparavanje, a ne na zagrijavanje površine, dok kopno za to ima premalo vlage pa se brže grije.”, navodi Güttler. Upravo je to razlog zašto se brojne kopnene regije zagrijavaju brže od prosjeka globalne temperature, kako iznad Francuske i Brazila, tako i SAD-a, dodaje pozivajući da se prilikom čitanja o prosjecima uvijek pogleda koji se podaci uspoređuju. Iznimka među kontinentima je Europa.
“Europa je tu specifična, jer daje najveće promjene i mjereno po globalnom prosjeku i po temperaturama samo iznad kopna. Za druge kontinente to ne mora biti slučaj.”, kaže ravnatelj DHMZ-a.
Australija – druga metrika
Australija ima najniže vrijednosti gledano po prosjecima koje je radio Copernicus, zato smo ga upitali kako je i kod njih zabilježeno brže zagrijavanje. Güttler navodi da se u slučaju državnog servisa Climate Change Australia tu nisu uspoređivali desetogodišnji prosjeci kao u slučaju Copernicusa, već su se uspoređivale temperaturni prosjeci izmjereni u dekadama 19. i 21. stoljeća, što je potpuno druga metrika.
“Jedno je trend, a drugo je usporedba dva razdoblja. To također nije obmanjujuće, nego je samo važno navesti o čemu se radi. Vrlo je slično i s projekcijama za naredna desetljeća; metrika, razdoblje i scenariji moraju biti jasno naznačeni”, kaže ravnatelj DHMZ-a.
Na istome portalu objašnjeno je i kako su globalni mrežni skupovi podataka ti koji pružaju globalnu perspektivu i široku prostornu pokrivenost i pri niskoj prostornoj rezoluciji. Globalne kopnene površine zagrijale su se više od oceana: do zadnjeg desetljeća (2011.–2020.), zagrijavanje je iznosilo oko 1,1 °C za cijelu planetu (uključujući kopno i oceane) i oko 1,6 °C samo za globalnu kopnenu masu.
Rezultati su slični u svim glavnim globalnim skupovima podataka, a ovako izgleda skup podataka autora Kevina Cowtana i Roberta Waya iz 2014., koji prikazuje promjenu temperature od perioda 1850–1900. do perioda 2011–2020:
Ispodprosječno zgrijavanje
Na tim prikazima jasno se vidi kako se tlo zagrijava daleko brže od oceana, kao i da su regije s najbržim zagrijavanjem najbliže Arktiku, rekorderu promjene temperature. A Arktik dotiču i Europa i Azija i Sjeverna Amerika, dok je kod Kanade promjena zamjetnija jer je bliže polu. Zelene regije govore da, logično, postoje i područja koja se zagrijavaju sporije od globalnog prosjeka i ona su raspoređena iznad velikih vodenih prostranstava. Najviše zelene ima na jugu, gdje ima i najmanje kopnene mase, a najhladnije je upravo na mjestima u koja se slijeva otopljeni led s Grenlanda i s Antarktike.
Zagrijavanje neke regije uvijek je vezana za kombinaciju faktora. A Antarktika je zaista posebna. Najviši je kontinent na zemlji s prosječnom visinom od 2,5 tisuće metara. Ima golemi planinski masiv s vrhom Mount Vinson koji se diže skoro pet tisuća metara u visinu i dva vulkana. Veća nadmorska visina znači stalniji snježni i ledeni pokrivač, što znači visoki albedo – sposobnost odbijanja većeg dijela sunčevih zraka i sprječavanja kontinenta da apsorbira toliko sunčevog zračenja. Arktik je samo ledena ploča i površina leda koji gubi u sezonalnoj fluktuaciji značajno umanjuje njegov albedo. Zato se pretpostavlja da bi se i Antarktika puno brže grijala da je ravna.
Za temperaturu iznad određenih regija važna su i strujanja zraka. Znanstvenici vjeruju da je jedan od razloga zašto se istočni dio Antarktike dodatno hladi ozonska “rupa”, iako se smanjila u zadnjim desetljećima. Stanjivanje atmosferskog sloja koje djeluje kao štit za štetno ultraljubičasto sunčevo svjetlo mijenja cirkulaciju vjetrova visokih atmosfera koji “upravljaju” vremenom na način da otežavaju izlazak hladnom polarnom zraku, navodi Robert Rohde, glavni znanstvenik za Berkeley Earth.
Pojedine regije svijeta imaju još zanimljiviju lokalnu priču. Indija se smatra misterijom, jer se za razliku od većine drugih dijelova Azije zagrijava sporije. Pretpostavka je da je od većeg zagrijavanja štite lokalno zagađenje zraka, odnosno aerosoli od kojih neki poput sumporovih spojeva reflektiraju sunčevo zračenje, ali i navodnjavanje poljoprivrednih površina. Govindasamy Bala, profesor u Centru za atmosferske i oceanske znanosti Indijskog instituta za znanost, pak smatra da nema misterije. Sporije zagrijavanje Indije, rekao je, uglavnom odražava položaj zemlje u vlažnim tropima i varijabilnost klimatskog sustava.
Ulaže se, a emisije rastu
Obmanjujuća je i ideološki obojena tvrdnja Liberala kojom se osporava da ulaganja u tranziciju mogu utjecati na klimatsku krizu. U ovom dijelu teksta autor, pak, piše da se ubrzano zagrijavanje ipak dogodilo:
Jer ako je nakon milijardi uloženih u usporavanje zagrijavanja ono ubrzalo, to bi moglo značiti da država baš i nema moć utjecati na klimatske promjene.
Temperature će, kaže nam na to Güttler, rasti dok ne dostignemo neto nula emisija na globalnom nivou.
“Temperatura sada raste jer i dalje imamo porast koncentracije stakleničkih plinova, koju smo od 19. stoljeća povećali za 50 posto. To je ogroman skok. Nastavit će rasti i u narednim desetljećima sve dok ne budemo na neto nuli s emisijama. Mnoge zemlje ulažu u tranziciju, a neke su uspjele provesti i tzv. decoupling, u kojemu im BDP raste usprkos padu emisija, ali ključni problem je globalan – globalne emisije moraju biti na neto nuli da bismo vidjeli usporavanje zagrijavanja”, naglašava ravnatelj DHMZ-a.
Zaključno, nije točno da svaki kontinent i svaka regija svijeta imaju istu priču, odnosno da se za svaki dio svijeta obmanjujuće tvrdi da se zagrijava brže od prosjeka. Najviše zabune proizlazi iz činjenice da se naseljene regije svijeta - što ih čini relevantni(ji)m za medije - nalaze na kopnu, koje se zagrijava brže od mora. Globalni prosjek je, pak, najčešće izražavan u kontekstu promjene ukupne temperature na Zemlji, koja je najvećim dijelom prekrivena oceanima i taj je prosjek temperaturno niži od promjene prosječne temperature mjerene iznad isključivo kopnenih površina. Isto tako, postoje i prostranstva kod kojih je brzina zagrijavanja ispodprosječna, ako ne i negativna.
