Radnici iz trećih zemalja koji u Hrvatskoj rade i uplaćuju obavezne doprinose u prvi stup mirovinskog osiguranja – stup generacijske solidarnosti – godišnje uplate preko 250 milijuna eura, i to pod pretpostavkom da su prijavljeni na minimalnu plaću. Međutim, tek će mali dio radnika koji u potrazi za poslom i boljim životom dolazi u Hrvatsku u budućnost imati koristi od ulaganja u hrvatski mirovinski sustav.
U Hrvatskoj ne postoji precizan podatak o tome koliko je stranih radnika doista zaposleno u svakom trenutku. Ministarstvo unutarnjih poslova (MUP) izdaje radne dozvole, ali broj radnih dozvola nije realan pokazatelj jer istom radniku u godini može biti izdana jedna ili više dozvola.
S druge strane, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (HZMO) u svojim evidencijama ne vodi podatke o državljanstvu osiguranika. Kako objašnjavaju na naš upit, u HZMO-u provode interno istraživanje o broju osiguranika, stranih osoba prema obilježju šifre države izdavanja putne isprave, a na temelju OIB-a kao vanjskog izvora podataka. Šifra izdavanja putne isprave, naime, ne znači da je osoba i državljanin zemlje koja je putnu ispravu izdala. S druge strane, svaka osoba koja u Hrvatsku dolazi iz trećih zemalja, hrvatski OIB dobiva u postupku izdavanja radne dozvole.
Prema statističkim podacima MUP-a, broj izdanih radnih dozvola stranim radnicima u prvih sedam mjeseci 2026. godine za osam posto je manji nego u istom razdoblju prošle godine. Država je postrožila kriterije za izdavanje radnih dozvola radnicima iz trećih zemalja koje se od prošle godine mogu dobiti na najduže tri godine (ranije je bilo na godinu dana), a rezultati toga su vidljivi i u službenoj statistici. Tako je, primjerice, u prvih sedam mjeseci tekuće godine izdano 41 716 dozvola za novo zapošljavanje – 19 tisuća manje nego u istom periodu prošle godine (1, 2).
Istodobno, blago raste broj radnih dozvola koje se produljuju. U prvih sedam mjeseci prošle godine za 37 673 stranih radnika radna dozvola je obnovljena, dok je u istom periodu ove godine 41 716 stranac dobilo produljenje radne dozvole. U promatranom razdoblju porastao je i broj izdanih dozvola za sezonski rad stranaca sa 16 589 na 23 291 dozvolu.
Najviše radnih dozvola strancima u prvih sedam mjeseci tekuće godine izdano je radnicima iz Bosne i Hercegovine, zatim Srbije, Filipina, Nepala, Sjeverne Makedonije, a potom i Indije (nakon tih zemalja slijede Uzbekistan, Kosovo, Egipat i Albanija).
U istom razdoblju prošle godine taj je poredak bio malo drugačiji – BiH radnici su prednjačili, a nakon njih radnici iz Nepala, Srbije, Filipina, Indije te Sjeverne Makedonije (kao i Kosova, Egipta, Uzbekistana i Bangladeša). Podaci MUP-a kazuju kako je tijekom ove godine praktično zaustavljeno izdavanje radnih dozvola radnicima iz Bangladeša te Egipta.
Kada se pogledaju godišnji podaci za 2025. godinu, najviše radnih dozvola je izdano radnicima iz BiH, a potom iz Nepala i Srbije, dok su radnici s Filipina bili četvrta radna snaga među stranim radnicima, a Indijci peta. Ukupno je lani Hrvatska izdala 170 723 dozvola za boravak i rad.
Radne dozvole istječu u različito vrijeme pa se isti radnik u evidenciji izdanih radnih dozvola može pojaviti i dva puta. Neke se produžuju, neke se izdaju za sezonski rad na tri ili devet mjeseci. Tako se iz ukupnog broja radnih dozvola izdanih na kraju prošle godine ne može reći da je preko 170,7 tisuća stranih radnika u tom trenutku živjelo i radilo u Hrvatskoj.
Prema podacima HZMO-a, na kraju srpnja bilo je osigurano 155 265 državljana trećih zemalja
Najprecizniji podatak o broju stranih radnika najvjerojatnije otkrivaju informacije o uplatama mirovinskog doprinosa. Prema podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) na kraju srpnja u Hrvatskoj je bilo osigurano 155 265 državljana trećih zemalja (istodobno je koncem srpnja izdano 106 395 radnih dozvola). To znači da je svaki 11. uplatitelj u mirovinski fond na kraju srpnja bio strani radnik.
Kako napominje HZMO u odgovoru na naš upit, oni ne raspolažu službenim podacima o broju osiguranika koji su strani državljani, odnosno „u svojim evidencijama ne vode podatke o državljanstvu osiguranika“. Naglašavaju da su do broja osiguranika državljanina trećih zemalja došli na temelju internog istraživanja o broju prijava stranih osoba prema šifri države iz putovnice, što nužno ne znači i državljanstvo. Kao državljani trećih zemalja, napominju iz HZMO-a, vode se svi stranci koji nisu državljani Europske unije, Švicarske, Norveške, Islanda ili Lihtenštajna.
To znači da su u toj brojci i građani Ukrajine koji su prijavljeni na osiguranje u Hrvatskoj i koji u Hrvatskoj, zbog statusa privremene zaštite, mogu raditi bez izdavanja radne dozvole.
Broj osiguranika državljana trećih zemalja u prvih sedam mjeseci ove godine porastao je za 33 584, odnosno za preko 27 posto u odnosu na kraj 2025. godine. Tada je mirovinski doprinos uplaćivalo 121 681 osiguranik državljanin trećih zemalja – prema državi izdavanja putne isprave. Usporedbe radi, u svibnju 2023. godine, Ministarstvo rada, mirovinskog sustava i socijalne politike iznijelo je procjenu prema kojoj je u tom trenutku mirovinski doprinos plaćalo 87 tisuća radnika iz trećih zemalja.
Strani radnici u prvi stup godišnje uplate najmanje 250 milijuna eura
Dakle, prema zadnjim podacima HZMO-a, svaka 11. uplata mirovinskog doprinosa pristigla je iz plaće isplaćene radniku državljaninu trećih zemalja, prema državi izdavanja putne isprave. Takav će radnik, pod pretpostavkom da mu bruto plaća iznosi 1 500 eura, u godinu dana u sustav generacijske solidarnosti uplatiti 3 600 eura. Radnik na minimalnoj plaći (1 050 eura bruto u tekućoj godini) u prvi stup generacijske solidarnosti godišnje će uplatiti 1 600 eura.
Iz toga proizlazi da strani radnici u proračun za sustav generacijske solidarnosti godišnje uplate najmanje 250,4 milijuna eura, pod pretpostavkom da svi rade slabo plaćene poslove i prijavljeni su na minimalnu plaću. Iznos kojim radnici iz trećih zemalja podupiru hrvatski mirovinski sustav, odnosno njegov prvi stup generacijske solidarnosti, raste s višim plaćama.
Pod pretpostavkom da osiguranici iz trećih zemalja primaju prosječnu bruto plaću od 1 500 eura – samo na osnovu njihovih doprinosa za mirovinsko osiguranje proračun godišnje prikupi 560 milijuna eura.
Međutim, pitanje je koliko će radnika iz trećih zemalja uopće moći ostvariti pravo na mirovinu ili razmjerni dio mirovine za vrijeme provedeno na radu u Hrvatskoj. Iako se njihova mirovinska prava bilježe (primjerice, uredno plaćeni doprinosi jedan su od uvjeta za produženje radne dozvole), radnici iz trećih zemalja za sada svojim uplatama doprinose održavanju domaćeg mirovinskog sustava, odnosno isplati mirovina iz sustava generacijske solidarnosti.
Uvjeti za ostvarivanje starosne mirovine u Hrvatskoj za stranog su radnika jednaki kao i za domaćeg – najmanje 15 godina mirovinskog staža i 65 godina života. Iako je broj stranih radnika unatrag pet godina od kada su ukinute kvote za izdavanje radnih dozvola snažno rastao, malo koji će stranac moći prikupiti te uvjete za ostvarivanje prava na starosnu mirovnu u Hrvatskoj.
Čak i ako radnik iz neke treće zemlje u Hrvatskoj prikupi 15 godina mirovinskog staža – mirovinu ili razmjerni dio mirovine teško će ostvariti s obzirom na to da Hrvatska s dobrim dijelom zemalja iz kojih nam radnici dolaze nema sklopljene ugovore o socijalnoj sigurnosti.
Međunarodni ugovori o socijalnom osiguranju
Hrvatska u ovom trenutku ima 10 sklopljenih međunarodnih ugovora o socijalnom osiguranju. Riječ je o trećim državama, jer se unutar EU primjenjuje uredba o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti s državama članicama Europske unije, državama Europskog gospodarskog prostora i Švicarskom Konfederacijom. Nakon Brexita, s Ujedinjenim Kraljevstvom primjenjuje se Protokol o koordinaciji socijalne sigurnosti.
Međunarodne ugovore o socijalnom osiguranju Hrvatska ima s Australijom, Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom, Kanadom, Kanadskom pokrajinom Quebec, Sjevernom Makedonijom, Turskom, Korejom, Albanijom i Srbijom. Pritom, kada je riječ o Srbiji, u primjeni je ugovor sklopljen 1997. godine sa SR Jugoslavijom, a kojeg je Sabor potvrdio 2001. godine. Taj će se ugovor primjenjivati do sklapanja zasebnog ugovora o socijalnom osiguranju sa Srbijom.
Hrvatska i Republika Kosovo završili su pregovore o ugovoru o socijalnoj sigurnosti. Taj je ugovor potpisan u prosincu 2024. godine, a Sabor ga je potvrdio koncem ožujka prošle godine.
„Trenutačno su u tijeku unutarnji postupci Republike Kosovo radi stupanja ugovora na snagu“, navode iz Ministarstva rada te na naš upit potvrđuju da se na radnike s Kosova, dok taj ugovor ne stupi na snagu, primjenjuje Ugovor o socijalnom osiguranju kojeg je Hrvatska sklopila sa SR Jugoslavijom.
Od ukidanja kvotnog sustava izdavanja radnih dozvola za radnike iz trećih zemalja, Hrvatska je sklopila tek jedan međunarodni ugovor o socijalnom osiguranju – s Albanijom.
S Filipinima se pregovara, ostali na dugom štapu
Filipinski radnici, prema podacima s kraja 2025. godine, četvrta su strana radna snaga u Hrvatskoj koja je s tamošnjim vlastima prije dvije godine potpisala i Memorandum o suradnji u području tržišta rada. Prema odgovoru kojeg smo dobili iz Ministarstva rada, mirovinskog sustava i socijalne politike, s Filipinima se pregovara o sklapanju ugovora o socijalnom osiguranju.
„U odnosu na Filipine, predstoji faza pregovora radi usuglašavanja konačnog teksta Ugovora koji se planiraju u suradnji i dogovoru s filipinskom stranom“, navode iz Ministarstva rada, mirovinskog sustava i socijalne politike.
To znači da će i Filipinci koji rade u Hrvatskoj u budućnosti, ako ne cijelu mirovinu, vjerojatno moći ostvariti barem razmjeran dio mirovine iz Hrvatske.
Kada je, pak, riječ o radnicima iz Nepala, a oni su na razini prošle godine bili na drugoj poziciji prema broju izdanih radnih dozvola, Indijcima (lani peti po broju izdanih radnih dozvola), kao i radnicima iz Egipta, Bangladeša pa i Uzbekistana, mogući ugovori o socijalnom osiguranju još su na dugom štapu. Iz ministarstva nam nisu odgovorili zašto se o međudržavnim ugovorima s tim zemljama ni ne razmišlja niti kako će se radnicima iz tih zemalja regulirati njihova prava.
Ministarstva rada, mirovinskog sustava i socijalne politike Hrvatske navodi kako oni prate situaciju „vezano za značajniji dolazak stranih radnika“. Međutim, pravdaju se, sklapanje takvih ugovora ne ovisi uvijek samo o zemlji u koju radnici dolaze raditi, već i interesu države iz koje ti radnici dolaze, kao i o kompatibilnosti međusobnih sustava socijalne sigurnosti.
„Slijedom navedenoga, Vlada Republike Hrvatske donijela je odluke o pokretanju postupka za sklapanje ugovora o socijalnoj sigurnosti s nekoliko zemalja, od kojih se ističu Argentina, Čile, Filipini, Kosovo, Moldova te Ukrajina“, navode iz ministarstva rada.
Pritom, iz ministarstva objašnjavaju kako se radi o složenim i dugotrajnim postupcima „te nije moguće unaprijed precizno predvidjeti kada će pojedini ugovor o socijalnoj sigurnosti biti sklopljen, odnosno stupiti na snagu, s obzirom na sve faze postupka, a posebno ovisno o dinamici i trajanju pregovora tijekom kojih je potrebno usuglasiti sve odredbe ugovora s drugom stranom“.
Ministarstvo: Dinamika pregovora ovisi o objema državama
Dinamika pregovora, dodaju, ovisi o objema državama koje pregovaraju te je s te strane „Hrvatska otvorena i čini sve što je u okviru njenih ovlasti i mogućnosti kako bi se pregovori što skorije okončali“.
Iz odgovora ministarstva rada, dakle, proizlazi kako je politička odluka na razini Vlade da se sporazumi o socijalnoj sigurnosti ugovore s Argentinom, Čileom, Kosovom, Moldovom i Ukrajinom.
Među 10 država za čije se državljane izdaje najviše radnih dozvola, nema Argentine, Čilea, Moldove, barem ne za sada. Kosovski radnici do stupanja sporazuma pokriveni su onim starim dogovorenim 1997. godine sa SR Jugoslavijom, dok Ukrajinci, zbog statusa privremene zaštite, ne trebaju radnu dozvolu pa ih niti nema u evidenciji MUP-a.
Ministarstvo rada, mirovinskog sustava i socijalne politike posebno smo pitali za mogućnost sklapanja međudržavnog ugovora s Uzbekistanom. Naime, prije nekoliko mjeseci Hrvatska udruga poslodavaca- Udruga poslodavaca graditeljstva je s Konfederacijom poslodavaca Uzbekistana (CEU) potpisala „Memorandum o razumijevanju“ kojim se uspostavlja strateški okvir za dugoročnu suradnju te razvoj transparentnog, sigurnog i održivog sustava zapošljavanja radnika iz Uzbekistana. Cilj je tog dokumenta, kako su naveli, odgovoriti na potrebe hrvatskog gospodarstva za kvalificiranom radnom snagom, uz istodobno osiguravanje zaštite prava i dostojanstva uzbekistanskih radnika.
Direktan odgovor nismo dobili, već opće objašnjenje prema kojem Ministarstvo prati „situaciju vezano za značajniji dolazak stranih radnika“ te napomenu kako sklapanje ugovora o socijalnoj sigurnosti ovisi o obje strane kao i kompatibilnosti mirovinskih sustava.
Međutim, prema sadašnjem fokusu vlade kada je riječ o državama s kojima se planira razgovarati o sklapanju ugovora o socijalnoj sigurnosti, radnici iz Uzbekistana, baš kao i oni iz Nepala, Indije, Bangladeša, Egipta koji su od ukidanja kvota za radne dozvole u značajnijem broju dolazili u Hrvatsku i koji su pridonosili punjenju mirovinskog proračuna, teško mogu računati da će ikada od tih uplata imati koristi.
Ovaj tekst prvi je dio serijala Radnik. Stranac. Susjed u kojem se bavimo životom stranih radnika u Hrvatskoj.
