Međunarodna konfederacija sindikata (ITUC, The International Trade Union Confederation) prošlog je mjeseca oštro osudila pokušaj uhićenja Jeromea Adonisa, predsjednika filipinskog sindikata Pokret Prvi maj (Kilusang Mayo Uno, KMU). Filipinske vlasti, naime, izdale su nalog za uhićenje sindikaliste zbog mobilizacije radnika tijekom obilježavanja ovogodišnjeg Praznika rada na Filipinima.
ITUC je upozorio kako, kada je riječ o Filipinima, postoji ozbiljna zabrinutost zbog ograničenja sindikalnih prava, građanskih sloboda i demokratskog prostora. Filipini su, zbog ugroženih građanskih, radnih i sindikalnih prava u ovogodišnjem Globalnom indeksu radničkih prava (ITUC-ovo godišnje istraživanje o kršenju radničkih prava u svijetu) ocijenjeni najlošijom ocjenom – pet.
„Sindikalisti nikada ne smiju biti izloženi prijetnjama uhićenjem samo zato što se zalažu za radnike, zahtijevaju pristojne uvjete rada i brane njihova prava. Sloboda udruživanja i izražavanja i pravo na mirno okupljanje temeljna su prava i neophodna za učinkovito ostvarivanje sindikalnih prava“, istaknuo je ITUC povodom recentnih prijetnji filipinskih vlasti sindikalnim liderima.
Međunarodna organizacija rada (ILO) je, pak, u lipnju ove godine Filipine vratila na popis zemalja koje krše radne standarde. Preciznije, to je država u kojoj se krši jedan od temeljnih dokumenta ILO-a, Konvencija br. 98. koja jamči pravo na organiziranje i kolektivno pregovaranje.
Iako je sindikalno organiziranje u Filipinima ustavom zajamčeno, vođenje sindikata u toj zemlji smrtonosan je posao. Sindikalni lideri i aktivisti česta su meta fizičkih napada, uhićenja i ubojstava. Prema podacima ITUC-a, samo je od 2016. godine do prije tri godine u Filipinima ubijeno 72 sindikalista.
Filipinci predstavljaju značajnu radnu snagu u Hrvatskoj. Da je to radna snaga na koju se računa i u budućnosti, ukazuje sporazum između Hrvatske i Filipina, odnosno Memorandum o suradnji u području tržišta rada. Osim toga, dvije su države pristupile i postupku sklapanja međunarodnog ugovora o socijalnoj sigurnosti, a prema informacijama Ministarstva rada, mirovinskog sustava i socijalne politike predstoji faza pregovora radi usuglašavanja konačnog teksta tog ugovora.
Radnici iz Filipina prema političkoj odluci Vlade tako bi trebali biti ključna radna snaga iz trećih zemalja koja popunjava manjkove na domaćem tržištu rada. I ti radnici, kao i radnici iz zemalja okruženja ili udaljenih azijskih zemalja, trebali bi biti zanimljivi domaćem sindikalnom pokretu.
Broj radnika u sindikatima opada
Hrvatska nikada nije imala visoku stopu sindikalno organiziranih radnika, a broj radnika učlanjenih u sindikate desetljećima opada. Prema zadnjim dostupnim podacima ILO-a o sindikalnoj gustoći (postotak zaposlenih radnika članova sindikata u ukupnom broju zaposlenih), u Hrvatskoj je 2018. godine sindikalno organizirano bilo 20,8 posto radnika. Europska konfederacija sindikata (ETUC) navodi kako je sindikalna gustoća u Hrvatskoj 2019. godine iznosila nepunih 17 posto.
U međuvremenu je došlo do daljnje erozije sindikalnog članstva. Prema zadnjem utvrđivanju reprezentativnosti sindikalnih udruga više razine, u sindikalnom članstvu je u siječnju 2023. godine bilo 233 870 zaposlenih osoba. Tog siječnja 2023. godine službena statistika je govorila o preko 1,58 milijuna zaposlenih, što znači da je sindikalna gustoća pala na nepunih 15 posto. Je li taj silazni niz zaustavljen ili se nastavio pokazat će novo prebrojavanje članstva sindikalnih centrala koje se očekuje za dvije godine.
Sindikalni angažman radnika iz trećih zemalja, koji neće nestati (iako se zbog postroženih uvjeta za izdavanje radnih dozvola smanjuje broj stranih radnika), domaćoj sindikalnoj sceni trebao bi biti jednako važan kao i privlačenje novog članstva iz kontingenta domaće radne snage. Međutim, puno je tu problema.
S jedne strane problem su naslijeđe, kulturološke razlike i jezična barijera, a s druge činjenica da su domaći sindikati u prvim godinama većeg priljeva stranih radnika „spavali“ i nisu ih prepoznavali kao radnu snagu kojoj se trebaju obratiti.
Naslijeđe koje, primjerice, filipinski radnici donose kada je riječ o sindikalnom organiziranju – koje je u njihovoj domovini opasno – svojevrsna je prepreka za privlačenje u sindikate te radne snage. I u mnogim drugim zemljama iz kojih dolaze strani radnici, sindikati su često na meti vlasti. Primjerice, dvije velike Indijske sindikalne centrale su početkom godine organizirale masovne štrajkove u znak prosvjeda protiv pritisaka tamošnjih vlasti koje jednostrano donose set zakona iz područja rada kojima se ograničavaju prava sindikata i radnika. Izvještaj ITUC-a pokazuje kako se štrajkovi u toj zemlji suzbijaju policijskim intervencijama, pravnim preprekama i drugim represivnim mjerama. I u toj zemlji nisu strane prijetnje sindikalnim aktivistima, kao i njihova uhićenja.
Nasilje prema sindikatima i radnicima nešto je s čim se suočavaju i radnici u Nepalu. Na proljeće prošle godine, primjerice, nepalska policija napala je i ozlijedila desetke učitelja koje je na prosvjed za pravednije plaće i bolje uvjete rada pozvala Konfederacija nepalskih učitelja (CNT). Prije nekoliko mjeseci je, pak, nova nepalska vlada izrazila namjeru ukidanja sindikata u javnom sektoru.
S takvim iskustvima iz zemalja iz kojih dolaze, mnogi strani radnici osjećaju zazor prema sindikatima – što zbog antisindikalnog okruženja u zemljama iz kojih dolaze, a što zbog nepoznavanja ideje sindikalizma.
Nerijetko tako radnici iz azijskih zemalja kada im se spomene sindikat pitaju je li to policija.
„Prošli smo proces poricanja, sada smo u procesu prilagodbe što se tiče sindikalnog organiziranja“, veli nam Višnja Katalinić, stručna suradnica Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) koja već neko vrijeme sa sindikatima udruženim u tu, prije svega gospodarsku, sindikalnu centralu provodi projekt „Vrijeme je za radnike“ kojim se stranim radnicima u Hrvatskoj nastoji približiti sindikalni rad i aktivirati ih.
Prema riječima Katalinić, kada se stranim radnicima sindikat predstavi kao sigurnost, odnosno svojevrsno jamstvo rješenja problema s kojima se susreću na radnom mjestu, onda razumiju što sindikat radi.
„Kada imaš podružnicu sindikata u firmi, lakše je predstaviti sindikat i lakše je privući radnike“, navodi Katalinić, objašnjavajući kako je ključan angažman sindikalnih povjerenika.
Strani radnici organiziraju se u firmama u kojima je sindikalna podružnica inače jaka
Na to ukazuje i Domagoj Ferdebar, glavni tajnik Sindikata graditeljstva Hrvatske. U toj je branši broj stranih radnika zadnjih godina izrazito rastao, ali nakon donošenja strožih uvjeta za izdavanje radnih dozvola taj trend usporava.
„Nama se strani radnici većinom organiziraju u firmama u kojima je sindikalna podružnica jaka. Tamo gdje sindikalni povjerenici rade s radnicima slika je puno ‘čišća’ pa se i strani radnici učlane u sindikat“, navodi Ferdebar, objašnjavajući da je njihov relativni udio u članstvu tog sindikata nekih četiri do pet posto.
I dok se danas sa stranim radnicima nastoji raditi na radnom mjestu, do prije godinu-dvije dana, barem kada je o graditeljstvu riječ, radnici su im se obraćali za pomoć kada bi našli u problemu, najčešće jer su dovedeni u Hrvatsku, a poslodavac ih je ostavio na aerodromu bez posla.
Većina stranih radnika sve što zaradi u Hrvatskoj šalje obiteljima, odnosno minimalno troše na sebe. Pritom nisu niti sigurni koliko će se zadržati u Hrvatskoj – što ih odvraća od sindikalnog angažmana.
Predsjednik Sindikata turizma i usluga Hrvatske Eduard Andrić tako navodi da je pomalo i razočaran stavovima stranih radnika kada je riječ o sindikalnom angažmanu. U turizmu je omjer domaćih i stranih radnika negdje na razini 60:40 u korist domaćih radnika, ali je očekivano da će udio domaćih radnika i dalje padati jer su plaće u turizmu male.
„Pokušali smo sve što možemo. Dijelili smo letke na različitim jezicima po hotelima i restoranima, organizirali informativne sastanke, ali je još jako mali postotak stranih radnika koji se žele učlaniti u sindikat“, navodi Andrić.
Sindikat turizma i ugostiteljstva već je neko vrijeme i svoje mrežne stranice prilagodio novoj radnoj snazi pa osnovne informacije o sindikatu nudi osim na hrvatskom i engleskom jeziku i na još četiri. S informacijama na materinjem jeziku nastoji se približiti radnicima iz Sjeverne Makedonije, Albanije, Nepala i Tajlanda.
Unatoč svim nastojanjima, jako mali broj stranih radnika ispuni pristupnicu, a Andrić navodi kako njegov sindikat neće odustati.
„Moramo dobiti dio te radne snage. Oni gledaju svaki euro. U hotelima imaju tri obroka i smještaj i ostaje im cijela plaća koju šalju obiteljima i njima je ta sindikalna članarina preveliko izdvajanje za ta tri-četiri mjeseca“, kaže Andrić, objašnjavajući zbog čega se strani radnici rijetko učlanjuju u sindikat.
Međutim, iako „u redovnom postupku“ interes stranih radnika za sindikalno organiziranje nije velik, kada dođe do problema sindikat je adresa kojoj će se obratiti.
„Jave nam se kada se pojavi malo teži problem, primjerice kada im poslodavac zaprijeti otkazom. Nema tu neke razlike u odnosu na domaće radnike“, veli Andrić.
To je, zapravo, ključni problem. Domaća sindikalna scena praktično desetljećima živi na onom što je stvoreno u prošlosti – ostacima nekadašnjih velikih sustava koji su imali uhodane sindikate. U privatnom sektoru koji je stvaran nakon pretvorbe i privatizacije i otvaranja tržišta, malo je sindikalno organiziranih radnika, a mladi koji ulaze u svijet rada praktično nemaju interesa za sindikat – dok im doista ne zatreba.
Podaci o sindikalnoj gustoći jasno pokazuju koliki je interes radnika za sindikalnim organiziranjem, a u situaciji kada je razina sindikalne organiziranosti domaćih radnika loša teško je očekivati da će njihove kolege iz trećih zemalja biti više zainteresirani za sindikate.
Pritom, radnici iz trećih zemalja imaju daleko više problema s kojima se suočavaju i koji u, osnovi, nisu posao sindikata. I domaći i strani radnici suočit će se s problemom neisplate plaća, neplaćanja prekovremenih, pa i isplate dijela plaće na ruke. Za razliku od domaćeg, strani radnik suočava se, primjerice, s problemom radne dozvole koja je u rukama poslodavca i nema informaciju do kada vrijedi, je li poslodavac tražio njeno produljenje, a nerijetko poslodavci radnu dozvolu koriste kao svojevrsno sredstvo ucjene. Tu su i problemi iz svakodnevnog života, od smještaja do ostvarivanja prava iz sustava socijalne sigurnosti.
Ovaj tekst drugi je dio serijala Radnik. Stranac. Susjed u kojem se bavimo životom stranih radnika u Hrvatskoj.
Ostali nastavci serijala:
