Bolt, Wolt, Glovo, Uber… Ove riječi već su godinama neizostavan dio našeg leksika, dok su dostavljači koji nose zelene, žute, plave torbe postali dio vizure gotovo svakog grada u Hrvatskoj.
I dok nema lakšeg zadatka od paljenja aplikacije, odabira hrane i pritiskanja “naruči”, brojni upozoravaju da se iza te jednostavnosti krije težak i vrlo često opasan rad. Pritom svi uzimaju svoj komad (financijskog) kolača, od platformi i restorana do agregatora koji vrlo često dostavljače zapošljavaju. Pritom deblji kraj obično izvlače radnici kojima cijena dostave nerijetko pada, a onda i mušterije kojima cijena usluge raste.
S obzirom na to kako je trenutačno postavljen zakonodavni okvir kada govorimo o platformskom radu, organiziranje radnika izrazito je teško, dok postojanje posrednika, tj. agregatora, donosi dodatnu nesigurnost, neke su od glavnih poruka okruglog stola koji je nedavno održan u prostorijama Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja (NSZVO), a koji je bio posvećenom platformskoj ekonomiji u Hrvatskoj, položaju platformskih radnika, ulozi agregatora, migrantskom radu, sindikalnom organiziranju i europskoj regulativi.
Na okruglom stolu sudjelovali su Višnja Katalinić iz Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH), Sunčica Brnardić iz NSZVO-a, Katarina Jaklin s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu (IDIZ), Krešimir Zovak iz Novog sindikata (NS) i dr. sc. Jelena Ostojić, viša asistentica na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta (FFZG).
Platforme iskorištavaju ranjivosti tržišta rada na koje ulaze
Kada govorimo o agregatorima i specifičnostima hrvatskog iskustva s regulacijom platformskog rada, Brnardić je istaknula kao agregatori jesu hrvatska specifičnost, ali nisu prisutni samo ovdje. Platforme se prilagođavaju tržištu rada na koje dolaze i iskorištavaju njegove ranjivosti, rekla je.
“Postoje neke studije koje govore o tome kako digitalne radne platforme zapravo eksploatiraju slabosti na tržištu rada na koje dolaze”, kazala je.
Istaknula je da se tako 2016. godine, kada je prva taksi platforma ulazila na hrvatsko tržište rada, postavljalo pitanje kako će se ona zapravo prilagoditi modelu, kako će ljudi koji obavljaju taj posao raditi. Tada je postojao dio ljudi koji su bili obrtnici i oni su nastavili raditi preko obrta. Za one koji nisu imali otvoren obrt, nastali su agregatori, tj. posrednici između platforme i radnika. Takav model u kojem su zapravo posrednici operirali u sivoj zoni legaliziran je izmjenama Zakona o radu (ZOR) koji je na snagu stupio početkom 2024. godine, istaknula je Brnardić.
Platforme kao novi fenomen?
Vrlo često se vodi rasprava o tome jesu li platforme zapravo novi fenomen ili nastavak prijašnjih procesa prekarizacije. Međutim, sudionici panela složili su se kako platformski rad zapravo predstavlja samo jednu inačicu prekarizacije rada.
Katarina Jaklin iz IDIZ-a dodala je kako je platformski rad samo jedan u nizu načina gdje se odgovornost s poslodavaca pokušava prebaciti na radnike te nastavak procesa njihove prekarizacije.
“Platforme nisu prihvatile nikakvu odgovornost za radnika, ni za radno vrijeme, ni za sredstva za rad, dok je pojava agregatora omogućila da se uloga poslodavca još više odmakne od platformi. Radi se o jednom od mehanizama slabljenja radničke moći”, smatra Jaklin.
Brnardić je istaknula primjer Njemačke u kojoj su se platforme prilagodile postojećoj regulativi bez upisivanja agregatora u zakonodavni okvir. “Stoga treba biti oprezan s pričom da je riječ o nekom novom obliku rada ili nekakvim novim konvencijama ili da je činjenica da se rad organizira putem posredničke aplikacije nešto što zahtjeva posebnu regulaciju”, upozorila je.
Istaknula je i činjenicu kako se strani radnici zapravo dovode kako bi radili preko platformi.
Krešimir Zovak iz Novog sindikata kazao je kako je s ovakvim zakonodavnim okvirom platformske radnike “praktički nemoguće” organizirati. Iz NS-a stoga smatraju kako je zakon potrebno mijenjati.
Bilo je slučaja organiziranja radnika u kojima su oni organizirali štrajkove koji bi trajali nekoliko dana, a koji bi doveli do kratkotrajnog poboljšavanja u vidu povećanja cijena dostave. Istaknuo je i primjer 20 nepalskih radnika koji su se zbog neisplate plaće obratili Novom sindikatu. Wolt je potom tom sindikatu odgovorio kako je isplata plaća isključiva odgovornost poslodavca koji će “vjerojatno biti osuđen”, ali radnici svoja prava ostvariti neće, a većina ih je već i napustila Hrvatsku.
Zovak je kazao i to da se strane radnike pritišće da se ne organiziraju, a jako veliki broj onih koji su se obratili Novom sindikatu tražio je da ostane anoniman i da se poslodavcu službeno ne javi da su postali članovi sindikata. “Korijen pritiska je njihov status te činjenica da je njihov boravak u Hrvatskoj vezan time da imaju ugovor o radu”, kazao je Zovak. Pozitivnim pomakom ocijenio je mogućnost da dozvola za boravak i rad traje do tri godine.
Nesigurnost posebno vidljiva kod stranih radnika
Nesigurnost kada govorimo o platformskim radnicima dodatno je vidljiva kod stranih radnika, istaknula je Katalinić, kod kojih je izražen i koncept “deporatabilnosti”. Oni, naime, uvijek imaju osjećaj da mogu izgubiti status stranog radnika te dozvolu za rad i boravak. Strani radnici onda neće biti ni motivirani prijaviti nepravilnosti, jer će uvijek biti u strahu za svoj status, istaknula je.
Kada je riječ o, recimo, izvješćima o radu digitalnih platformi koje redovito objavljuje Ministarstvo rada, Katalinić ističe kako je ondje navedeno da strani radnici čine tek petinu svih zaposlenih.
“No, mislim da je te brojeve vrijedno preispitati jer izvješće prikuplja podatke o svim osobama koje su se u nekom trenutku uključile na platformu. Također, prosječno vrijeme obavljanja posla je četiri sata, a bilo bi zanimljivo vidjeti koliko je prosječno vrijeme obavljenog posla samo stranih radnika”, kazala je Katalinić.
Sindikalno organiziranje stranih radnika oslanja se na sindikalno organiziranje domaćih radnika, a i ne možemo imati veliku bazu organiziranih radnika iz trećih zemalja ako domaći nisu organizirani, zaključila je.
No, kao što vidimo, radnici se suočavaju s nizom problema pri organiziranju, a ne pomaže ni činjenica da se u platformskom radu rade domaći i stranih radnici, samozaposleni i zaposleni preko agregatora koji onda smatraju da imaju različite interese.
“I samozaposlenost dijela dostavljača može se tumačiti kao strategija platformi, a teško je organizirati više disparatnih kategorija”, kazala je Jaklin.
Drugačiji model poslovanja
Da postoje drugačiji modeli organizacije pokazao je razgovor s tajlandskim znanstvenikom i društvenim inovatorom Akkanutom Wantanasombutom s tajlandskog Sveučilišta Chulalongkorn. Wantanasombut se bavi istraživanjem platformske ekonomije te mogućim odgovorima na njezine posljedice kroz društvenu i solidarnu ekonomiju te je jedan je od osnivača platformske zadruge Tamsang-Tamsong i konzultant na projektima Međunarodne organizacije rada (ILO).
Što je Tamsang-Tamsong? Radi se o alternativi klasičnoj platformi za dostavu hrane koja okuplja radnike, restorane i potrošače oko zajedničkih pravila i suradnje. Njen cilj nije biti konkurentni poslovni model klasičnim platformama, već su si kao najvažniji zadatak postavili edukaciju o zajedničkom upravljaju. Jedno od najvažnijih pitanja koji se bave je, pak, kako radnike naučiti da se promatraju kao kolege i suradnici, a ne konkurenti.
Fokus je na povjerenju
Wantanasombut je u razgovoru za Faktograf objasnio kako čitava stvar funkcionira. Istraživači su razvili platformu i aplikaciju koja pokriva cijelu zemlju, a dostavljači su lokalno organizirani tako da dostavljaju samo u određenim dijelovima grada gdje se nalaze.
Tamsang-Tamsong je platforma koja “ima potpuno drugačiju logiku od komercijalnih platformi”, kazao nam je. Kod komercijalnih platformi na Tajlandu posao se dostavljaču dodjeljuje na temelju pozitivnih recenzija kupaca ili na principu konkurencije i “najbržeg prsta”, tj. posao dobije osoba koja najbrže prihvati posao.
Tamsang-Tamsong posao dodjeljuje drugačije: dostavu dobije dostavljač koji je najbliži restoranu, a ako je više dostavljača dostupno, posao ide onome koji čeka najduže.
Fokus je na povjerenju, tako da zapravo dostavljač vlastitim sredstvima plaća hranu po koju dođe u restoran, a za koju mu kasnije kupac plaća. Nikakva plaćanja se ne odvijaju preko platforme, između ostaloga, jer je takve sustave i aplikacije jeftinije za razviti i održavati. Restorani se odriču svojih naknada pa je cijena hrane na aplikaciji jednaka kao u restoranu.
Platforma nudi tri načina na koji se može odrediti cijena dostave i svaki okrug bira onaj koji mu najviše odgovara. Prvi je da je cijena svake dostave ista. Drugi način je da je određena cijena za prva dva kilometra, dok se svaki dodatni naplaćuje te je ovo ujedno i najpopularniji izbor. Treći izbor je plaćanje po kilometru.
Kupci, restorani i radnici sudjeluju u radu tijela za koje biraju predstavnike. Predstavnici potom donose važne odluke, poput primanja novih dostavljača ili razvoja kooperative u određenom mjestu. Svi, međutim, mogu sudjelovati na skupštinama na koje su pozvani svi koji su na bilo koji način registrirani na platformi.
Tamsang-Tamsong temelji se na idejama kooperative, društvene solidarnosti i empatije. “Platforme djeluju jako brzo. Kapital se pomiče u sekundi, no radnicima ne dopuštamo da se pomiču toliko brzo. Kupci vide samo točkicu na ekranu koja se pomiče, ne vide radnike, ni radne uvjete u kojima rade. I zato nema empatije, oni misle samo na sebe i kako proći što jeftinije. Zato je važno educirati ih o empatiji i imati ih na svojoj strani”, zaključuje Wantanasombut.
Ovaj tekst treći je dio serijala Radnik. Stranac. Susjed u kojem se bavimo životom stranih radnika u Hrvatskoj.
Ostali nastavci serijala:
