Ovaj članak izvorno je objavljen kao 64. broj F-zina, Faktografovog newslettera 30. 10. 2026.
“Tko je pokrenuo ovu hajku i harangu”, pitao je predsjednik Domovinskog pokreta, stranke vladajuće koalicije, i potpredsjednik Hrvatskog sabora Ivan Penava, kada je prije deset dana u Splitu sazvao medije radi “političko-medijske hajke na pripadnike Torcide”.
Odgovor je ponudio sam – mašući isprintanim člancima iz medija koji su objavili fotografije pripadnika Torcide koje je policija tada tražila radi poticanja na nasilje i mržnju. Mediji su, dakle, pokrenuli hajku i harangu, a MUP je “pumpao ovu priču do besvijesti”, kazao je Penava.
A priča ide ovako: splitska policija prijavila je ukupno 23 osobe jer su tijekom Torcidinog kortea uoči utakmice Hajduka i Ajaxa vikali “Auschwitz, Auschwitz”, “Ustaj, Adolfe” i “Ajmo, ajmo, ustaše”.
Auschwitz i Hitler dodani su uobičajenom (i najčešće nesankcioniranom) “Jasenovac i Gradiška Stara” folkloru kako bi se obuhvatio kontekst Ajaxa, amsterdamskog kluba čiji navijači koriste židovski identitet kao zaštitni znak.
“Od navijačkog prepucavanja s navijačima Ajaxa, uz nesebičnu pomoć medija stvorili ste prvorazredni nacionalni skandal. Bez razumijevanja konteksta i ozbiljnog pokušaja utvrđivanja stvarnog značenja izgovorenoga, medijski lešinari, kojima su klikovi važniji od činjenica, danima hrane javni linč i razapinju pojedince na stup srama”, poručila je Torcida dva dana prije Penave.
Jedan od onih koje je policija tražila radi “navijačkog prepucavanja” je bivši tajnik Torcide Stipe Lekić. Svoju predaju policiji ovjekovječio je fotografijom ispred splitskog zatvora, držeći majicu s natpisom “novinari crvi”.
Stanje medijskih sloboda u Hrvatskoj može se mjeriti različitim pokazateljima, zakonskim rješenjima i izvješćima, no ponekad ga najbolje ilustriraju upravo dvije riječi s majice: novinari crvi. Ipak, odnos prema novinarima i novinarkama samo je dio šire slike. Tu su i vlasnički odnosi, financijska stabilnost redakcija te institucije koje bi trebale štititi pluralizam medija.
Da na vlastita pitanja ne bismo, poput Penave, sami odgovarali, o tome što se događa s medijskim slobodama kada se pritisci pojavljuju na svim ovim razinama razgovarali smo sa sociologom medija Paškom Bilićem s Instituta za razvoj i međunarodne odnose.
Šira slika
Kada govorimo o prozivkama i uvredama Torcide na račun medija, je li riječ o obrani grupnog identiteta dijela navijačke skupine ili o simptomu nepovjerenja u medije i već ustaljenom javnom delegitimiranju rada novinara i novinarki? Kakvu ulogu u normalizaciji takvog odnosa prema medijima imaju istaknute političke figure, poput premijera i predsjednika, koji nerijetko pribjegavaju prozivanju i vrijeđanju medijskih radnika i radnica?
U normalizaciji takvog odnosa istaknute političke figure, uključujući premijera i predsjednika, igraju izrazito bitnu ulogu u stvaranju klime netrpeljivosti i delegitimiranja rada novinara i novinarki. No, mislim da je to generalno dublji i dugoročniji problem od aktualnih aktera političke vlasti. Obrazovni proces naprosto ne educira dovoljno o političkim procesima i institucijama, javnoj komunikaciji i medijima, povijesnim događajima, ulozi građana u demokratskom društvu i tako dalje. To bi doprinijelo tome da se normalizira jedan drugačiji tip diskursa te da se internaliziraju neka znanja, a ako hoćete, i etički i normativni pristupi prema kojima bi takvi oblici radikalizma bili prepoznati kao neprihvatljivi. Na žalost, kao društvo ne radimo dovoljno na tome da normaliziramo toleranciju, uključivost i razumijevanje drugog. To smo naprosto napustili kao ideju i smjernicu za razvoj institucija, osim na deklarativnoj razini javnih politika koje se rijetko dosljedno implementiraju.
Često naglašavate da formalno zajamčena sloboda medija nije dovoljna bez ekonomske neovisnosti i stabilnih radnih uvjeta za novinare i novinarke. U podkastu Sindikalni megafon kazali ste da bi Europska unija trebala u većoj mjeri financirati medije i novinarstvo. Međutim, novi pregovarački paket irskog predsjedništva Vijeća EU-a o novom višegodišnjem proračunu reže sredstva upravo za medije i kulturu. Predloženo je 30 % manje sredstava za program AgoraEU, čemu su se usprotivili medijski sindikati i strukovna udruženja (1, 2). Kakve bi posljedice eventualno smanjenje tih sredstava moglo imati za medijski pluralizam na manjim tržištima poput hrvatskog?
Mislim da je ideja programa AgoraEU dobra i važna ideja koju treba podržati i da treba aktivno raditi na tome da se osiguraju što veća sredstva. Međutim, ipak moramo biti svjesni toga da EU fondovi ne mogu nadomjestiti zdravi institucionalni okoliš u državama članicama Europske unije. Pokazuje se to u predloženom rezanju sredstava koje ste spomenuli. Hrvatskom medijskom prostoru treba dugoročniji proces izgradnje stabilnih institucija i modela financiranja. Koliko god ponekad bili kritični prema alokaciji sredstava Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti medija taj se model financiranja pokazao izrazito stabilnim i održivim te bi se mogao i trebao proširiti kroz povećanje pristojbe i kroz druge modele. Već duže vrijeme zagovaram oporezivanje velikih internetskih platformi i korištenje tih sredstava za financiranje medija.
United Grupa prodala je Adria News Network portugalskom fondu Alpac Capital, što uključuje kanale i portale N1 (Hrvatska, Srbija, BiH i Slovenija), Nova M i S, Danas, Vijesti i druge regionalne medije. Otvorilo je to raspravu o tome kako promjene vlasništva utječu na uređivačku autonomiju i pluralizam medija. Preko noći su smijenjena uredništva, tijekom izborne noći u Srbiji predstavnici nove uprave upali su u redakciju i zaustavili emitiranje večernjeg Dnevnika TV Nova. Dio javnosti te poteze tumači kao pokušaj discipliniranja kritičkih medija putem vlasničkih promjena. Kako vidite ulazak novih vlasnika u medije koji imaju važnu ulogu u kritičkom nadzoru vlasti? Koje bi konkretne promjene u uređivačkoj politici, kadrovskoj strukturi ili poslovnim odlukama trebalo pratiti kako bismo mogli procijeniti ugrožava li promjena vlasništva neovisnost redakcije?
Teško je pravdati tako hitna restrukturiranja uredništava ekonomskim računicama. No isto tako je jako teško imati uvid u konkretne povezanosti vlasničkih struktura i politike. U Hrvatskoj je izrazito oslabljena institucija sprječavanja sukoba interesa koja dodatno zamagljuje te odnose. Očekujem da promjene neće biti toliko dramatične kao u Srbiji te da će više biti suptilne, primjerice ne-izvještavanje o nekim temama, izbjegavanje kontroverznih stajališta i davanje većeg prostora dijelu političkih aktera čiji se angažman percipira kao koristan za poslovanje medija.
Od ljeta čitamo kako hrvatsko medijsko tržište prolazi kroz novo vlasničko okrupnjavanje. Grupacija povezana s Bojanom Divjakom i Olegom Uskokovićem preko tvrtke Media Solutions već obuhvaća niz regionalnih medija (Novi list, Glas Istre, Zadarski list, Glas Slavonije), a sada je kupnjom tvrtke Motus Media portfelj proširila i na niz desnih portala (Dnevno.hr, Direktno.hr i Zagreb.info). HND godinama upozorava (1, 2) na netransparentan kapital, koncentraciju vlasništva i povezanost s vrhom HDZ-a. Kako gledate na ovakvu koncentraciju vlasništva? U kojoj točki poslovna konsolidacija, koja se često opravdava ekonomskom održivošću, postaje rizik za medijski pluralizam i uredničku neovisnost?
Hrvatski su zakoni o medijskoj koncentraciji vrlo mehanički i rigidni te se najvećim dijelom odnose na udio u kapitalu različitih vlasnika. Osobito su nedorečeni u kros-medijskoj koncentraciji s digitalnim medijima. Procedure zaštite tržišnog natjecanja do sada su se bavile procjenama na tzv. mjerodavnim tržištima uzimajući u obzir specifične odredbe koncentracije u medijskom sektoru. Međutim, te odredbe nisu bile povezane s utjecajem na publike i medijski pluralizam. Zbog Europskog akta o slobodi medija (EMFA) je doduše uvedena institucija tzv. testa za medijski pluralizam. Sam provedbeni zakon ne definira procedure za taj test i proces je prepušten regulatoru koji će ga urediti podzakonskim aktom. Do sada, koliko mi je poznato, još nemamo taj akt. Svakako će biti zanimljivo pratiti hoće li će se i na koji način ta procedura primjenjivati i na procese koje spominjete.
Ako povežemo prijetnje novinarima, ekonomsku nesigurnost redakcija, koncentraciju vlasništva i moguće političke utjecaje, kakvu sliku današnjeg medijskog sustava u Hrvatskoj dobivamo? Koje društvene i institucionalne protuteže uopće preostaju za obranu javnog interesa i slobode medija u ovakvom okruženju? Koju institucionalnu ili zakonsku promjenu smatrate “najhitnijom” za jačanje neovisnosti domaćeg novinarstva?
Mislim da prvi cilj svake ozbiljne demokratske politike mora biti depolitizacija odabira upravljačkih tijela na ključne institucije u medijskom sektoru. Drugi bi cilj bila ekspanzija Fonda za pluralizam kroz uvođenje poreza na velike internetske platforme. S obzirom da su platforme za razmjenu videozapisa regulirane Zakonom o elektroničkim medijima one bi, također, kao i svi drugi elektronički mediji trebale pridonositi s 0,5 % bruto prihoda poslovanju Agencije za medije.
