Vrhovni sud već sedam mjeseci nema svoga predsjednika, a dosadašnja dva javna poziva (1, 2) za novog čelnog čovjeka završila su bez rezultata. I treći, koji je upravo u tijeku, ne budi nadu da će uskoro biti izabran šef najvišeg suda u državi.
Nakon što je predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić preminuo u ožujku, Državno sudbeno vijeće (DSV) imenovalo je njegovu dotadašnju zamjenicu Gordanu Jalšovečki za sutkinju ovlaštenu za obavljanje poslova sudske uprave do imenovanja nove čelne osobe na tom sudu.
Prva dva javna poziva obilježio je mali broj prijavljenih (1, 2) , a ponovno je aktualizirano i pitanje procedure izbora, odnosno ulogu predsjednika države u predlaganju kandidata.
Položaj predsjednika Vrhovnog suda percipira se u javnosti kao vrlo važna funkcija. Nerijetko ga se naziva „prvim čovjekom sudbene vlasti u Hrvatskoj“ koji bi mnoge stvari u sudstvu mogao pogurati i unaprijediti.
Unatoč tome, interes za tu funkciju prilično je malen. Istovremeno, sa svakim novim izborom čelnog čovjeka Vrhovnog suda rastu političke napetosti između predsjednika države i vladajuće većine u Saboru koji na kraju glasa o predloženom kandidatu. Posebno je to vidljivo u mandatu predsjednika Zorana Milanovića. Kako u onom bivšem, tako i u ovom sadašnjem.
Postupak izbora pokreće DSV objavom javnog poziva koji potom pravodobne i potpune prijave kandidata s njihovim životopisima i programima upućuje predsjedniku države. I tada kreće procedura na relaciji Pantovčak-Vrhovni sud-Sabor, koja se posljednjih godina pokazala kao izvor napetosti i različitih tumačenja.
Prema članku 116. Ustava i članku 44. Zakona o sudovima, predsjednika Vrhovnog suda bira Sabor na prijedlog predsjednika države, uz prethodno (neobavezujuće) mišljenje Opće sjednice Vrhovnog suda i saborskog Odbora za pravosuđe.
Za dio stručnjaka problematičan je upravo javni poziv, uveden 2018. godine, koji se može ponavljati do u beskraj. Dio ih upozorava na hermetičnost i nepropusnost Vrhovnog suda za ikoga izvan sudbene vlasti. Neki ne zaboravljaju ni predsjednika države koji bi, smatraju, trebao djelovati afirmativno i motivirajuće za prijavu kvalitetnih kandidata, a predsjednik Zoran Milanović čini upravo suprotno.
O problemima i izazovima izbora predsjednika Vrhovnog suda razgovaralo se ovoga tjedna i na panel raspravi koju je organizirao Centar za demokraciju i pravo „Miko Tripalo“.
Zlata Đurđević: Problem je „ponavljajući javni poziv“
Višemjesečni neizbor čelnog čovjeka Vrhovnog suda s malim izgledima da će uskoro on biti izabran, stavlja sudbenu vlast u svojevrsnu blokadu, upozorava Zlata Đurđević, profesorica na Katedri za kazneno procesno pravo zagrebačkog Pravnog fakulteta, koja je i sama bila kandidatkinja za predsjednicu Vrhovnog suda 2021. godine.
Prema njezinom mišljenju, riječ je o političkoj blokadi koja pokazuje da je mehanizam „ponavljajućeg javnog poziva“ neodgovarajući.
„Institut ponavljajućeg javnog poziva omogućava trajnost ovakvog stanja i nepostizanja političkog dogovora. Problem je da to onda više nije pomoćno sredstvo predsjedniku države da odluči koga bi predložio, nego se pretvara u nametanje koje dovodi do totalne blokade“, rekla je Đurđević na skupu Centra „Miko Tripalo“.
Upozorila je da takav model, po kojem bi se obavezali predsjednik države ili parlament da mora biti javni poziv, ne postoji ni u jednoj drugoj državi Europske unije.
Prema njezinom mišljenju, ograničenje javnim pozivom ne dopušta da se izabere neovisna osoba nego ide ka tome da parlamentarna većina izabere politički podobnu osobu.
Iako se pokušava stvoriti percepcija da i bez predsjednika Vrhovnog suda sudstvo sasvim dobro funkcionira, to je vrlo važna pozicija.
„On daje institucionalnu zaštitu neovisnosti sudstva od ostalih grana vlasti, daje mišljenje o zakonima koji se odnose na sudstvo, a ima i simboličku moć putem javne komunikacije. Najbolji primjer je bio upravo Radovan Dobronić koji je bio prisutan u javnosti i reagirao na sve što se događalo sa sudstvom“, rekla je Đurđević. Posebna je važna i ustavna ovlast koju ima Vrhovni sud, a to je ujednačavanje sudske prakse.
„Sada se, višemjesečnim neizborom čelnog čovjeka, potpuno obesmišljava ustavna ovlast Vrhovnog suda i njegovog predsjednika, nastaje jedan institucionalni vakuum koji se koristi za potpuno potkopavanje sudbene vlasti. Radi se o ozbiljnoj ustavnoj krizi i krizi vladavine prava“, rekla je Đurđević.
Posebno je upozorila i na prijedlog izmjena Zakona o sudovima koji je upravo u saborskoj proceduri i kojima se mijenjaju ovlasti predsjednika Vrhovnog suda i to mimo sudjelovanja predsjednika Vrhovnog suda.
„Zamislite to poniženje institucije, mijenjaju mu se ovlasti u tom međuprostoru dok ga nema. Možete li zamisliti da se mijenjaju ovlasti premijera, a da on u tome ne sudjeluje!?“, zapitala je.
Za profesoricu Đurđević nema dvojbe, Vrhovni sud je samo jedna od niza institucija koja se u posljednje vrijeme slabi radi uspostavljanja političke kontrole, što sve dovodi do još većeg gubljenja povjerenja građana.
Uzelac: Male ovlasti i zatvoren sustav
Uzroci ovakve situacije nalaze se u aktualnom statusu sudbene vlasti i općenito pravosuđa u Hrvatskoj, upozorio je na panel raspravi Alan Uzelac, profesor na Katedri za građansko procesno pravo zagrebačkog Pravnog fakulteta.
„U pozadini procesa izbora predsjednika Vrhovnog suda je duboka disfunkcionalnost u sustavu upravljanja pravosuđem“, rekao je Uzelac.
Predsjednik Vrhovnog suda često se opisuje kao „prvi među jednakima“, ali on to nije, jer njega ne biraju suci među sobom nego ga predlaže predsjednik države. U svakodnevnom žargonu uvriježio se i izraz da je predsjednik Vrhovnog suda „prvi čovjek sudske vlasti“, da je to vodeća upravna funkcija u sudbenoj vlasti, ali u stvarnosti to nije tako.
„Upravljanje sudbenom vlašću u Hrvatskoj nije u rukama predsjednika Vrhovnog suda. Zapravo, nije ni u čijim rukama. Ono je podijeljeno između tri institucije koje su tako koncipirane da su u bitnome konkurentske i antagonističke, a ne kolaborativne. S jedne strane je Ministarstvo pravosuđa, s druge strane Državno sudbeno vijeće, a s treće predsjednik Vrhovnog suda i predsjednici ostalih sudova“, objasnio je Uzelac.
U toj konstelaciji, predsjednik Vrhovnog suda ima najmanje moći. Da bi on imao stvarnu moć trebao bi imati ovlast da si bira suradnike, da ključno utiče na izbor predsjednika sudova, da utiče na ključne zakone koji se tiču sudstva. Isto tako, trebao bi imati operativni ured za praćenje stanja u pravosuđu, mogućnost bitnog utjecaja na distribuciju proračunskih sredstava, ovlasti nagrađivanja i sankcioniranja, a trebao bi biti i član Državnog sudbenog vijeća.
„Suprotno tome, aktualna funkcija predsjednika Vrhovnog suda ima tako male ovlasti da se sada gotovo ne primjećuje da ga nema“, ustvrdio je Uzelac dodajući da zato ne treba čuditi zašto imamo tako malo kandidata za to mjesto.
Problem je i postupak izbora predsjednika Vrhovnog suda koji je okrenut naglavačke. Osim što potiče podobne – a ne kvalitetne – da se jave, zakonskim rješenjima šalje se i poruka „naši naprijed, ostali odbij“. Umjesto da se potiče odgovornost predsjednika države da predloži najkvalitetnije, sustav je posložen tako kao da se bira poslovođa u nekom skladištu.
Zakonski je sve strogo riješeno, da zacementira sadašnje stanje i drži ga vrlo nepropusnim.
„Sustav je napravljen tako da parlamentarna većina zapravo vrši pritisak na predsjednika države da se pri predlaganju orijentira na aktualne suce Vrhovnog suda koji, pak, nemaju potrebnu menadžersku komponentu. Istodobno sustav je nepropusni za pripadnike akademske zajednice, dok je sucima Vrhovnog suda omogućeno stjecanje akademskih titula dok obavljaju sudačku dužnost i da predaju na fakultetima“, upozorio je Uzelac.
Što se tiče bliske budućnosti, nije suviše optimističan. Ishod sadašnjeg javnog poziva vidi ili kao njegovo ponavljanje ili da će se izabrati nekog tko će zadržati sadašnje stanje.
Idealna prijava
Neven Mates iz Centra za demokraciju i pravo „Miko Tripalo“ osmislio je neku vrstu idealne prijave za predsjednika Vrhovnog suda, odnosno što bi kandidat ili kandidatkinja za to mjesto trebali ponuditi, kakav program i ciljeve.
Trebalo bi se krenuti od problema hrvatskog pravosuđa kao što su nepovjerenje građana, to što dio sudaca odstupa od etičkih principa i gaji veze s političkom elitom, dio ih je sklon koruptivnom ponašanju, nedopustivo dugo traju sudski postupci, hrvatsko sudstvo je skupo i neefikasno… Polazeći od toga, idealna kandidatkinja bi trebala kao svoj osnovni cilj postaviti jačanje povjerenja građana u naš sudski sustav.
„Ona bi trebala u toj prijavi najaviti da će kao predsjednica Vrhovnog suda pokretati stegovne postupke protiv sudaca. To sadašnji zakon predviđa, ali do sada nijedan predsjednik Vrhovnog suda nije pokrenuo niti jedan takav postupak unatoč svim pravosudnim skandalima. Predsjednik Vrhovnog suda ima pravo da to čini i protiv sudaca Vrhovnog suda, ali i protiv sudaca nižih sudaca“, naglasio je Mates.
Kandidatkinja bi trebala obećati i da će za tu svrhu osnovati poseban ured u Vrhovnom sudu koji bi joj pomogao da prati slučajeve u kojima je potrebno pokrenuti stegovne postupke.
U programu rada bi trebala imati i intenziviranje nadzora nad obavljanjem sudačke dužnosti kao i pokretanje revizije kodeksa sudačke etike.
U svjetlu problema sporosti sudstva, trebala bi u svom planu obećati da će ograničiti mogućnost honorarne aktivnosti sudaca izvan suda te potpuno zabraniti razne arbitraže jer ih one mogu dovesti u sukob interesa. Trebala bi najaviti i da će ukinuti mogućnost da suci privremeno prelaze u ministarstva, a da pri tome sačuvaju sva sudačka prava i povratak na sud.
Među mjerama za ubrzanje sudskih postupka, idealna kandidatkinja bi, među ostalim, trebala predložiti i racionalizaciju broja sudova i kadrovsku obnovu, prije svega otvaranje dovoljnog broja mjesta za sudske vježbenike.
I na kraju, kandidatkinja bi obećala i da će promijeniti koncept redovitih godišnjih izvještaja koja podnosi Saboru. To više ne bile hrpe tablica koje se ionako vode po ministarstvima i drugim tijelima, nego bi to bila analiza o mjerama koje poduzima sudska vlast za poboljšanje efikasnosti rada sudova: analiza i podaci o stegovnim mjerama, nalazima sudske inspekcije, kako se rješavaju pritužbe građana na rad sudova, kao i podaci o postupcima zbog kršenja etičkog kodeksa.
Kako Milanović i Plenković mogu ohrabriti kandidate
Neven Mates iznio je i zanimljiv prijedlog kako bi se kvalitetni kandidati mogli ohrabriti da se javne na javni poziv. U tom smislu, imao je savjet i za premijera Andreja Plenkovića i za predsjednika Zorana Milanovića, što bi oni mogli učiniti na motivaciji kandidata.
„Premijer bi mogao obećati da će Vlada ubuduće dati svoje mišljenje na izvještaj predsjednika Vrhovnog suda najkasnije tri mjeseca od podnošenja“, sugerirao je Mates.
Trenutačno je situacija takva da Sabor još uvijek nije raspravio čak tri godišnja izvještaja (1, 2, 3) predsjednika Vrhovnog suda o stanju sudbene vlasti, za 2022., 2023. i 2024. godinu, a i da Vlada u pravilu kasni sa svojim očitovanjima na njih.
Što se tiče predsjednika Zorana Milanovića, koji nakon javnog poziva predlaže Saboru kandidata za šefa Vrhovnog suda, Mates smatra da bi on trebao promijeniti svoj dosadašnji pristup obeshrabrivanja potencijalnih kandidata. Trebao bi djelovati motivirajuće i afirmativno.
„Predsjednik Milanović bi trebao pozivati ljude da se jave na javni poziv, a ne ih demotivirati, čime eliminira šansu da pozitivno utječe na konačni izbor kandidata. Nakon toga trebao bi lijepo argumentirati i zašto je nekog predložio“, upozorio je Matas. U protivnom, ovakva situacija bez čelnog čovjeka Vrhovnog suda može trajati do kraja Milanovićevog mandata.
Tri javna poziva, neizvjestan ishod
Prvi javni poziv za novog predsjednika Vrhovnog suda DSV je objavio u travnju. O provedenoj proceduri postoji uredan trag na stranicama Sabora.
Na poziv se javilo troje kandidata: sutkinja zagrebačkog Županijskog suda Sandra Artuković Kunšt, odvjetnik Šime Savić i sutkinja zagrebačkog Općinskog suda Silvija Sunčana Stubičar.
Nakon pregledavanja životopisa kandidata i njihovih programa, nitko nije dobio većinu glasova sudaca na Općoj sjednici Vrhovnog suda. Nakon razgovora s kandidatima (1, 2), pozitivno mišljenje nije dao ni saborski Odbor za pravosuđe.
Predsjednik Milanović je potom Saboru uputio prijedlog da se za predsjednicu Vrhovnog suda izabere Artuković Kunšt.
Nakon saborske rasprave, s 31 glasom „za“ i 82 „protiv“, Milanovićeva kandidatkinja nije dobila potrebnu većinu u parlamentu.
Drugi javni poziv DSV je objavio u srpnju.
Na njega s se javila samo Aleksandra Maganić, profesorica na Katedri za građanskog procesno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu.
Predsjednik Milanović njezinu kandidaturu i program nije uopće poslao ni Općoj sjednici Vrhovnog suda niti saborskom Odboru za pravosuđe, nego je i bez njihovog mišljenja – koje istina nije obavezujuće – odlučio kako neće predložiti nikoga. To je izazvalo polemike (1, 2, 3) u javnosti, je li Milanović takvim postupkom prekršio proceduru.
Treći javni poziv DSV je uputio u rujnu. Rok za prijavu kandidata istječe u nedjelju, 5. listopada. U javnosti nema nikakvih informacija o tome je li se i tko javio i traju li eventualne političke konzultacije o mogućim kandidatima koji bi bili prihvatljivi i za Pantovčak i za Banske dvore, odnosno i za parlamentarnu većinu.
Sustav je, što bi rekli, vrlo nepropustan. Trenutačno ne pomaže ni vidovitost. Pa makar ona bila i novinarska.
Nadopuna (10.10.2025): Na zadnji poziv javilo se troje kandidata: dvoje koje je već sudjelovalo u ranijim pozivima – Aleksandra Maganić i Šime Savić te Mirta Matić. Državno sudbeno vijeće objavilo je u petak njihove životopise i programe rada.
