Ustavni sud nedavno je ukinuo odluke Županijskog i Vrhovnog suda u predmetu u kojem je radnica tražila „prevođenje“ ugovora o radu na određeno vrijeme u stalni radni odnos, a ta odluka Ustavnog suda (USUD) mogla bi mnogim nastavnicima u osnovnim i srednjim školama koji rade na beskonačnim privremenim ugovorima, promijeniti budućnost.
Naime, Ustavni sud smatra nužnim provjeriti je li obnavljanje uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme namijenjeno zadovoljenju privremenih potreba ili se nacionalni propis koristi za popunjavanje stalnih potreba za radnicima. Drugim riječima, zloupotrebljava li se institut ugovora o radu na određeno, posebno u području javnih službi.
Naime, profesorica talijanskog, francuskog i engleskog jezika od rujna 2015. godine do kraja kolovoza 2019. godine radila je u šibenskoj Gimnaziji Antuna Vrančića. Tijekom te četiri nastavne godine s poslodavcem je sklopila čak 15 ugovora o radu na određeno vrijeme, a otkaz je dobila kada je zatražila stalan posao jer je na radnom mjestu (na određeno vrijeme) provela više od tri godine. Njen slučaj mogao bi biti značajan za razvoj domaće sudske prakse kada je riječ o zaštiti radnika od zloupotrebe ugovora o radu na određeno vrijeme u javnom sektoru nakon što je Ustavni sud u veljači ove godine usvojio ustavnu tužbu profesorice i ukinuo odluke redovnih sudova – rješenje Vrhovnog suda i presudu Županijskog suda u Zagrebu kojom je preinačena ranija prvostupanjska presuda donesena u korist radnice.
Sudski postupci traju godinama
Nakon otkaza profesorica je tužila poslodavca, a prvostupanjska presuda u njenu korist donesena je 2020. godine. Ta presuda tri godine kasnije preinačena je i njen je tužbeni zahtjev odbijen drugostupanjskom presudom. Početkom 2024. godine, pak, Vrhovni sud je dijelom odbio, a dijelom odbacio prijedlog tužiteljice za revizijom drugostupanjske presude, nakon čega je podnijela i ustavnu tužbu. Međutim, Ustavni sud je predmet vratio Županijskom sudu u Zagrebu na ponovni postupak.
Kako u osvrtu „Ustavni sud o zabrani ‘pretvaranja’ ugovora o radu na određeno vrijeme u ugovor o radu na neodređeno vrijeme u školama kada sve ukazuje na zloupotrebu ugovora o radu na određeno vrijeme“ navodi Iris Gović Penić, sutkinja Županijskog suda u Zagrebu, predmet u ponovljenom postupku pred Županijskim sudom u Zagrebu još uvijek nije riješen.
Nakon odluke Ustavnog suda, sudska praksa trebala bi razlučiti koriste li se odredbe Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi kojima se popisuju slučajevi u kojima se nastavničko osoblje može zaposliti bez natječaja na određeno vrijeme, za zadovoljavanje stalnih i trajnih potreba ili se ugovori na određeno vrijeme zloupotrebljavaju.
Profesorica talijanskog, francuskog i engleskog jezika nije usamljeni primjer dugogodišnjeg rada u obrazovnom sustavu putem ugovora o radu na određeno vrijeme, ali bi presuda u njenom slučaju mogla utrti put i drugom nastavnicima koji su u sličnoj situaciji i ne znaju hoće li im ugovor s početkom nove školske godine biti produžen, odnosno hoće li obrazovna ustanova otvoriti natječaj za radno mjesto na neodređeno vrijeme.
Što piše u zakonima
Zakon o radu jasan je u pogledu rada na određeno vrijeme. Takav ugovor može se iznimno sklopiti kada je zbog objektivnih razloga potreba za obavljanjem posla privremena. Pod objektivnim razlogom koji opravdava sklapanje ugovora na određeno vrijeme (i koji se u tom ugovoru trebaju navesti) smatra se „zamjena privremeno nenazočnog radnika te obavljanje posla čije je trajanje zbog prirode njegova izvršenja ograničeno rokom ili nastupanjem određenog događaja“.
S istim radnikom smije se sklopiti najviše tri uzastopna ugovora o radu na određeno vrijeme čije ukupno trajanje, uključujući prvi ugovor, nije duže od tri godine. Pritom se prekid kraći od dva mjeseca ne smatra prekidom razdoblja od tri godine.
Osim toga, ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama Zakona o radu ili ako radnik nastavi raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena na koje je ugovor sklopljen, smatra se da je ugovor o radu sklopljen na neodređeno vrijeme.
Upravo je na temelju tih odredbi šibenska profesorica tražila zaštitu svojih prava, odnosno stalni radni odnos.
S druge strane, Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (člankom 107.) propisuje da se radni odnos u školskoj ustanovi zasniva na temelju natječaja, ali i donosi iznimke u kojima se nastavničko osoblje može zaposliti na određeno vrijeme, bez natječaja.
Tako se na određeno vrijeme radni odnos može sklopiti „kada obavljanje posla ne trpi odgodu, do zasnivanja radnog odnosa na temelju natječaja ili na drugi propisan način, ali ne dulje od 60 dana“. Nadalje, takav se ugovor može sklopiti: s osobom kojoj je ugovor na neodređeno vrijeme otkazan zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga i koja se nalazi u evidenciji nadležnog upravnog tijela županije, odnosno Gradskog ureda; s radnikom koji u školskoj ustanovi ima zasnovan radni odnos na neodređeno nepuno radno vrijeme, do punog radnog vremena u školskoj ustanovi u kojoj je zaposlen; na zahtjev radnika zaposlenog u školskoj ustanovi na neodređeno vrijeme, premještajem u drugu školsku ustanovu, na temelju sporazuma ravnatelja školskih ustanova; s osobom koja se zapošljava na radnom mjestu vjeroučitelja; s osobom koja je tijekom studija bila korisnik državne stipendije Ministarstva za STEM nastavničke studije i koja je, sukladno uvjetima stipendiranja, preuzela obvezu rada u školskoj ustanovi.
U postupku je utvrđeno kako profesorica, tijekom prvih 14 ugovora o radu, u razdoblju od 3 godine i 56 dana, nije nikog mijenjala, a što je vidljivo iz ugovora i tjednih zaduženja. Nadalje, utvrđeno je da su posljednja dva ugovora o radu sklopljena za rad u nepunom radnom vremenu. Podnesenom tužbom se, pak, traži utvrđivanje postojanja radnog odnosa na neodređeno vrijeme i to za rad u punom radnom vremenu od 40 sati tjedno, počevši od 8. rujna 2018.
Prvostupanjski sud presudio u korist nastavnice
Prema iskazu profesorice, ona je zaposlena 7. rujna 2015. godine na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme na poslovima talijanskog jezika, u trajanju od 15 dana. Taj ugovor nije sklopljen radi zamjene, već se zaposlila u trenutku kada je dotadašnja profesorica (koja je radila u punoj satnici) otišla u mirovinu. Nakon toga je s poslodavcem sklopila novi ugovor u trajanju od 60 dana s punom satnicom te je u istoj školi radila ukupno četiri školske godine – četvrtu u nepunom radnom vremenu (iako su tada dvije profesorice jezika imale višak sati).
Nakon što je tražila da se njezin radni odnos smatra radom na neodređeno vrijeme, izbrisana je s liste zaposlenih te je 31. kolovoza 2019. godine najprije usmeno, a potom i pismeno obaviještena o prestanku radnog odnosa. Točnije, informirana je da joj ugovor na određeno vrijeme neće biti produžen. Međutim, desetak dana kasnije, s početkom nove školske godine, v. d. ravnateljice uvjetovala je nastavak njenog rada sklapanjem novog ugovora o radu na određeno vrijeme, na razdoblje ne dulje od 60 dana, s tjednom satnicom od pet sati.
Profesorica je u postupku navela i kako je nakon umirovljenja jedne profesorice engleskog i talijanskog i druga profesorica dala otkaz. Stoga je očekivala da će biti raspisan natječaj za sklapanje radnog odnosa na neodređeno vrijeme, jer su oslobođene dvije pune satnice za dva radna mjesta. Međutim, iako su postojali slobodni i nepopunjeni sati, s njom su isključivo sklapani ugovori o radu na određeno vrijeme.
Prvostupanjski sud je u potpunosti prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da iz ugovora o radu na određeno vrijeme proizlazi da između ugovora o radu koje su stranke zaključivale nije postojao prekid u trajanju dužem od dva mjeseca, odnosno, utvrđeno je da je ugovorima o radu zaključenim među strankama ostvaren kontinuitet trogodišnjeg neprekinutog trajanja u smislu Zakona o radu.
Županijski sud u Zagrebu preinačio presudu
Srednjoškolska ustanova uložila je žalbu na prvostupanjsku presudu te je Županijski sud u Zagrebu preinačio prvostupanjsku presudu i odbio zahtjev profesorice za utvrđivanjem stalnog radnog odnosa. Pritom je Županijski sud istakao kako prilikom donošenja odluke sud prvog stupnja gubi iz vida činjenicu da Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi u odnosu na Zakon o radu predstavlja specijalni propis te da se on ima primijeniti kod donošenja odluke o predmetnom tužbenom zahtjevu. Drugim riječima, Zakon o odgoju i obrazovanju istaknut je kao lex specialis.
Vrhovni sud je odbio dopustiti reviziju podnositeljici ustavne tužbe u vezi postavljenog pitanja odnosa dva „sporna“ zakona i odbacio je reviziju u dijelu koji se odnosi na moguću povredu ljudskih prava, ocjenjujući kako je pritužba o povredi prava na pravično suđenje garantiranog člankom 6. stavkom 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, paušalna.
Sukob različitih zakona
Pitanje odnosa Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi i Zakona o radu, prema odluci Ustavnog suda, u ovom je slučaju ključno, a Vrhovni sud se o tome odbio očitovati, iako je to pitanje postalo temeljno sporno pitanje slučaja u kojem profesorica nakon godina rada na određeno vrijeme traži „pretvaranje“ ugovora u neodređeno vrijeme.
Nadalje, Ustavni sud ukazuje kako Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi ne propisuje da se na odnos srednjoškolskih nastavnika ne primjenjuje Zakon o radu te je stoga u tom dijelu presuda Županijskog suda arbitrarna i neobrazložena.
U prvostupanjskom postupku, kako je navela podnositeljica tužbe, nije se raspravljalo o spornoj odredbi Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, a ta činjenica, kako ističe Ustavni sud, drugostupanjskom sudu nije mogla ostati nepoznata, budući da se u sklapanim ugovorima o radu navodi spomenuta zakonska odredba. Dokazi vezani uz tu okolnost nisu bili predloženi u tužbi, niti su razmatrani tijekom postupka ili u podnescima i žalbama tuženice. Stoga je Ustavni sud upozorio na Zakon o parničnom postupku i njegove dopune u pogledu odluka koje donosi drugostupanjski sud.
Naime, novi članak 367.a. propisuje da, ako drugostupanjski sud smatra da bi odluku trebalo donijeti na temelju pravne osnove koja se bitno razlikuje od one o kojoj se raspravljalo u postupku i koju savjesna i brižljiva stranka nije mogla razumno predvidjeti, sud poziva stranke da se izjasne o toj pravnoj osnovi.
Osim toga, Ustavni sud smatra kako se Vrhovni sud mogao očitovati o spornom pitanju jer je podnositeljica postavila pitanje trebaju li se na uzastopne ugovore o radu sklopljene na temelju odredbi Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi primijeniti odredbe Zakona o radu o sklapanju ugovora na određeno vrijeme, u dijelu koji se odnosi na navođenje objektivnih razloga za sklapanje takvih ugovora – ako ti objektivni razlozi nisu navedeni.
Ustavni sud ocjenjuje da se radi o ključnom prigovoru podnositeljice, bez čijeg raspravljanja se ne može pravično odlučiti o njezinim tužbenim zahtjevima.
Pritom, Ustavni sud ističe da je na nadležnim sudbenim tijelima odluka o tome koje će prigovore stranaka prihvatiti ili koje neće prihvatiti kao osnovane te koje će dokaze ocijeniti osnovanim ili neosnovanim. Ali, dužni su se na njih očitovati – osobito u situaciji poput ove, u kojoj je taj prigovor bio odlučan za ocjenu o postojanju, odnosno nepostojanju radnog odnosa podnositeljice na neodređeno vrijeme.
Drugim riječima, Ustavni sud smatra da odluka nije dovoljno obrazložena, uslijed čega je došlo do povrede prava na pošteno suđenje.
Zanemarena pravila EU
Ustavni sud je, osim toga, ukazao i kako drugostupanjski sud i Vrhovni sud u ovom slučaju nisu vodili računa o primjeni Direktive Vijeća 1999/70/EZ od 28. lipnja 1999. o Okvirnom sporazumu o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP Riječ je o Direktivi koja ističe načelo nediskriminacije radnika na određeno vrijeme u odnosu na stalno zaposlene te sprječava zloupotrebu uzastopnih ugovora. Zahtijeva od država članica da osiguraju jednake uvjete rada i zaštitu, postavljajući okvire za objektivne razloge za sklapanje ugovora na određeno.
Pritom se poziva na presudu Suda EU iz 2014. godine (Antonio Marquez Samohano protiv Universitat Pompeu Fabra) u kojoj se izričito navodi: „sud je, međutim, dužan također stvarno provjeriti je li, u predmetu u glavnom postupku, obnavljanje uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme doista namijenjeno zadovoljavanju privremenih potreba i ne koristi li se zapravo nacionalni propis za zadovoljavanje stalnih i trajnih potreba u području zapošljavanja nastavničkog osoblja“.
Ustavni sud smatra da sve što je utvrđeno u ovom postupku ukazuje da je postupanje prema podnositeljici i sklapanje 15 uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme u biti služilo “za zadovoljavanje stalnih i trajnih potreba u području zapošljavanja nastavničkog osoblja” te je stoga došlo do povrede prava podnositeljice na pravično suđenje.
Kako u svom osvrtu ističe sutkinja Iris Gović Penić, iz obrazloženja odluke Ustavnog suda, iako se prvenstveno utvrđuje povreda prava na pošteno suđenje zbog neodgovarajućeg obrazloženja odluke drugostupanjskog suda, „proizlazi da Ustavni sud smatra da je nužno provjeriti je li obnavljanje uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme doista namijenjeno zadovoljavanju privremenih potreba i ne koristi li se zapravo nacionalni propis za zadovoljavanje stalnih i trajnih potreba u području zapošljavanja nastavničkog osoblja“, a što nije dopušteno prema odredbama Direktive o Okvirnom sporazumu o radnu na određeno vrijeme.
„Posebno je značajno za odluku Ustavnog suda bilo i to da Zakonom o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi nije isključena primjena čl. 12. Zakona o radu (ZR) prema kojoj ako je ugovor o radu sklopljen suprotno ZR-u ili radnik i nakon isteka ugovora o radu na određeno vrijeme nastavi raditi kod poslodavca, dolazi do pretvaranja ugovora o radu na određeno vrijeme u ugovor o radu na neodređeno vrijeme“, navodi Gović Penić.
Zaključuje pritom, ako bi se utvrdilo da se Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, koji ne isključuje primjenu odredbi Zakona o radu na određeno vrijeme, koristi zapravo za zadovoljavanje stalnih i trajnih potreba u području zapošljavanja nastavničkog osoblja, prema argumentaciji Ustavnog suda, „bilo bi potrebno spriječiti zloupotrebu ugovora o radu na određeno vrijeme i prihvatiti tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži da se utvrdi da je sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme“.
