Povećanjem minimalne plaće Vlada nagrađuje poslodavce koji izrabljuju radnike

Ana Benačić

Da je Hrvatska uistinu pri sredini ljestvice europskih zemalja po iznosu minimalne plaće, teško da bi se Vlada odlučila na tako hrabar korak kao što je otvaranje manjka u proračunu koji se može popeti do četvrt milijarde kuna. Savez samostalnih sindikata Hrvatske smatra da će upravo toliku rupu povećanje minimalne plaće ostaviti u hrvatskom zdravstvu, zaštiti na radu i fondu za zapošljavanje.

Naime, iako minimalac raste 131 kunu, neki će poslodavci zbog njega dobiti više nego dvostruko od vlastitih radnika – 295,83 kune. Bonus u obliku olakšice dobivaju poslodavci za one radnike koje drže na minimalcu dulje od 12 mjeseci – umjesto na 3.439,80 kuna, plaćat će doprinose na pola tog iznosa, odnosno na 1.719,9 kuna.

“[S]amo zdravstvenom sustavu prihod bi bio smanjen za više od 221 milijun kuna (!), a za sredstva će biti uskraćeni i zaštita na radu (oko 7 milijuna kuna, op.a.), i zapošljavanje (više od 20 milijuna, op.a.). Smanjene prihode sustavima socijalne sigurnosti na kraju će opet pokrivati građani i sve to samo zato da bi radnik na minimalcu, s upitnim razlogom ‘držanja’ na minimalnoj plaći, u sljedećoj godini dobio samo 131 kunu više!”, piše Mladen Novosel iz SSSH u otvorenom pismu.

“Poruka je: plaćanje radnika minimalnom plaćom višestruko će vam se isplatiti”, navodi se također, uz objašnjenje s kojim se prijedlozima SSSH ne slaže. Ovaj apsurd uočili su i pojedini poslodavci, koji se pitaju što je s onima koji se trude svoje radnike plaćati iole pristojno. Hoće li se broj radnika na minimalcu povećati zbog ove nagrade za poslodavce, na teret javnih “osigurača”, preostaje vidjeti za godinu dana: trenutno se njihov broj procjenjuje na više od 75 tisuća.

Prednjačimo po broju ljudi na minimalcu, ali ne i po onom što se njime može platiti

I tu zbilja prednjačimo: rangirani smo na 8. europsko mjesto po udjelu radnika na minimalcu, odnosno onih koji zarađuju malene plaće. I u slučaju kada se uzme iznos manji od 105 posto iznosa minimalca, i kada se računa na plaću manju od dvije trećine srednje (median) plaće u poduzećima većim od 10 radnika.

Slabo plaćeni radnici

Ali po samom iznosu minimalaca nipošto ne spadamo u sredinu Europske unije: ni po apsolutnim iznosima izraženim u eurima, niti udjelu minimalne u prosječnoj plaći. Dapače, radi se o donjoj trećini, prema podacima iz 2014. godine, kada smo se vrtjeli oko trećega mjesta od kraja. Prema podacima za 2016., Hrvatska je bila osma od dna i po kriteriju koji je ponajvažniji – po zadovoljavanju životnih potreba s minimalnom plaćom, odnosno po paritetu kupovne moći.

minimalac - kupovna moć

Osim toga, minimalna plaća u Hrvatskoj je minulih godina rasla jako malo i jako sporo. I to je zabilježio Eurostat, radeći usporedbu 2008. i 2017. godine. Sporije su rasle tek zemlje s dvostruko ili višestruko većim iznosima minimalca; a on je snižen jedino u Grčkoj nakon nemilosrdnih mjera štednje.

minimalac 2008. i 2017.

Zasigurno je da će se izmjenama Zakona o minimalnoj plaći Hrvatska ipak pomaknuti na jednoj ljestvici – po udjelu doprinosa u ukupnom trošku minimalca. Belgija, Mađarska, Njemačka, Austrija, Francuska, Italija, Latvija i Švedska, prije dvije godine su bile zemlje članice koje su nametale najveći trošak na minimalac, a najmanje su troškove imali poslodavci koji su radnike na minimalnoj plaći držali na Malti, u Irskoj i Velikoj Britaniji. Smanjenjem doprinosa na minimalac, Hrvatska će napustiti skupinu oko 35 posto nameta, a u kojoj su Grčka, Španjolska, Portugal i Danska.

Kad će više ozbiljnije porasti plaće?

No, nije samo minimalac u Hrvatskoj problem. Godinama već sindikati tvrde da je sada, kada je BDP u plusu, vrijeme i da se radnicima nadoknadi što su propatili u vremenima stezanja remena i da im se konkretno, saldom na računu, pokaže da smo izašli iz krize, čime se Vlada neprestano hvali.

Naime, radnici u deset istočnih zemalja EU-a zarađuju tek 18 i 42 posto plaća na zapadu (Bugarska 18 posto, Estonija 42 posto). Slovenija je jedina “istočna članica EU-a” u kojoj radnici zarađuju više od polovice (60 posto) prosječne plaće EU 15. Hrvatski je radnik lani spada među najslabije plaćene radnike po satu u EU. Što se tiče ostalih troškova rada – ni tu nije prednjačio. Na njegovu nadnicu išao je europski prosječno velik udio doprinosa: upadljivo manji bilježe Malta, Irska, Bugarska i bogati Luksemburg – inače europski šampion minimalne plaće u eurskoj vrijednosti.

Satnica

Kudikamo je depresivniji pogled na Eurostatove statistike kada pojam “radnik” zamijenite obiteljima, s djecom ili bez, u kojima rade oba ili samo jedan roditelj, te kad se u taj odnos ubace i samci, koji su po svim relevantnim praćenjima u većem riziku od siromaštva od ljudi koji žive u nekoj vrsti kućne zajednice. Ima i gorih od Hrvatske, ali ne puno.

Godišnja zarada 2015.

 

Uz priču o nuždi rasterećenja poslodavaca – čime se, na žalost, ne rješava problem netransparentnog i neučinkovitog trošenja državnog novca – u Hrvatskoj se može čuti i kako povećanje minimalne plaće neminovno vodi povećanju nezaposlenosti. Ovo intuitivno teoretiziranje, naime, nije matematički dokazivo, ako se usporede liste zemalja rangirane po udjelu minimalca u prosječnoj plaći i njihov rang po stopama nezaposlenosti. A Hrvatska je živući dokaz tome. Zato SSSH u svom obraćanju Vladi protestira i traži da dizanje minimalne plaće pod ovim uvjetima bude opravdan konkretnijim podacima.

Prigovaraju Vladi što nema analize o (navodnoj) ugroženosti sektora, jer “nisu ni svi poslodavci u određenom sektoru u jednakoj situaciji” i dodaju da “nagradom” oslobođenja od doprinosa Vlada potiče poslodavce da što veći broj ljudi osude na što manje plaće, pri čemu bi “smanjene prihode sustavima socijalne sigurnosti pokrivali građani i sve to samo zato da bi radnik na minimalcu, s upitnim razlogom ‘držanja’ na minimalnoj plaći, u sljedećoj godini dobio 131 kunu više”.

Raslojavanje u plaćama

“U opravdanost velikog broja radnika na minimalcu niste ulazili, jer niste ušli u područje distribucije dohotka na razini poslodavca (između radnika i uprave/vlasnika)”, navode oni. I ne bez razloga. Međunarodna organizacija rada (ILO) upozorava na ogromne razlike u plaćama u Europi, što se od 2010., kada su radili analizu, moglo samo pogoršati. Trend raslojavanja u primanjima – ali i pogodovanja špekulantima u doba najgore krize – se globalno najbolje vidi na spektakularnoj ekspanziji tržišta umjetninama: među deset najskupljih slika ikad čak devet ih je prodano u posljednje tri godine.

ILO-zarada

Je li rješenje da se od davanja rasterete veće plaće, primjerice one do 5.000 kuna, koje su kudikamo bliže prosječnoj plaći, pa da se onda to vrati u proračun povećanjem potrošnje i plaćanjem golemog PDV-a, teško da ćemo saznati u bliskoj budućnosti, budući da nema konkretnog plana za takav korak među vladajućim strankama, već samo manjim oporbenim. Do tog trenutka minimalna plaća penjat će se puževim korakom pa makar cilj doista bio pola prosječne, kako Pavić obećava, a hrvatski će radnici životariti ili otići.

O plaćama u Hrvatskoj možda najviše govori makroekonomska analiza Hrvatske narodne banke, koju je guverner Boris Vujčić ljetos prenio novinarima. Govoreći o zaostajanju plaća za produktivnošću u zadnjih pet, šest godina (što također nije naš patent), Vujčić je kao u uzrečici magarcu koji je krepao taman kad ga je gazda naučio gladovati, rekao da je Hrvatska cijenom rada postala konkurentna, ali da postoji i loša vijest: više nema radnika.

Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Uočili ste neku izjavu za koju vjerujete da bi je Faktograf trebao obraditi? Želite nas upozoriti na neodgovorno ponašanje političara? Pišite nam na info@faktograf.hr.

Iz kategorije "Analize"

Ana Benačić