S 87 glasova “za”, Sabor je za novog povjerenika za informiranje izabrao Zorana Pičuljana, kandidata koji se, podsjetimo, jedini javio za tu poziciju i tijekom prvog poziva u svibnju. Sada mu je protukandidatkinja bila Dubravka Bevandić, dugogodišnja djelatnica Ureda za informiranje, za koju su mediji spekulirali kako se prijavila samo zato da natječaj opet ne bude poništen jer se unatoč dobroj plaći većoj od 15.000 kuna javio samo kandidat Pičuljan. Dubravka Bevandić u tajnom glasanju osvojila je 22 glasa zastupnika.
Novi povjerenik za informiranje, pravnik, profesor i bivši diplomat Zoran Pičuljan teško da će slijediti put svoje prethodnice Anamarije Muse. Sudimo to na osnovi njegova odgovora na pitanje zastupnika Nikole Grmoje tijekom zajedničke sjednice Odbora za informatizaciju i medije i Odbora za ustav, Poslovnik i politički sustav, a koja je prethodila raspravi pa potom i glasanju u Saboru.
Na Grmojino pitanje je li Vlada bila dovoljno transparentna u procesu rješavanja krize u Agrokoru, Pičuljanova protukandidatkinja Dubravka Bevandić odgovorila je kako je “sigurno da sve informacije u svim fazama postupka nisu bile jednako dostupne svima, a nužno je da javnost bude informirana o svim fazama postupka”.
Pičuljan pak, prema medijskim izvještajima, nije imao dojam skrivanja informacija.
Anamarija Musa bila je na strani javnosti
Njegova prethodnica Anamarija Musa tijekom prošle godine u više se navrata bavila slučajem Agrokor, a i zalagala se za pravo javnosti da zna tko je pisao lex Agrokor.
Na pitanje novinarke N1 u listopadu prošle godine ima li to javnost pravo znati, Musa je odgovorila: „Ja mislim da ima pravo znati. Dakle, u osnovi, svako ministarstvo kad radi na nekom zakonu trebalo bi osnivati radne skupine, donijeti dokument i napisati tko sudjeluje u radu skupine, voditi zapisnike kada se te skupine nalaze i diskutiraju o zakonu i eventualno zapisati kada pozovu nekog stručnjaka za kojim se ukazala potreba. Tako funkcionira proces. Ono što se dešava, a to nije samo specifičnost ovog slučaja – ovdje je izraženije jer je bilo u kratkom razdoblju – jest da se tako ne radi. Tako da javnost ni ne zna tko je sudjelovao u radu na nekom zakonu, a zapravo je to ključno da bismo mi osjećali povjerenje u vlast”.
Dodala je kako je transparentno donošenje odluka i propisa važno upravo zato da bismo mogli znati je li netko utjecao na postupak kako bi ostvario neki svoj ili interes neke određene grupacije u društvu. U ovom konkretnom slučaju, ako ne postoji takva odluka, postupanje po zahtjevu na pristup informacijama ne bi imalo smisla, pojasnila je i bila u pravu. Kada je Faktograf prošle godine po zahtjevu za pristup informacijama tražio odgovor na pitanje tko je pisao lex Agrokor ostali smo kratkih rukava. Ministarstvu gospodarstva Faktograf je poslao zahtjev za ostvarivanje prava na pristup informacijama u kojem smo tražili imena i prezimena autora i konzultanata koji su radili na spornom zakonu. Dobili smo odgovor u kojem tadašnja ministrica Martina Dalić konstatira da ne raspolaže takvom informacijom. Naime, tražena je informacija mogla biti samo dokument s listom imena ljudi koji su radili na lex Agrokoru. A kako takvu listu ministrica Dalić nikad nije sastavila, onda nam nije bila ni dužna, protumačeno je, dostaviti traženu informaciju.
Porezni dug, konzultantski ugovori, HBOR
Postojala su, ipak, u vezi Agrokora i postupanja u kojima je povjerenica Musa imala što raditi i u kojima je izvojevala pobjedu.
Njenim posredovanjem, portal Indeks uspio je dobiti podatke o poreznom dugu Agrokora. Povjerenica Musa smatrala je, naime, da s obzirom na važnost Agrokora za gospodarstvo te zato što se država uplela u upravljanje tim poduzećem, nije ispravno pozivanje na poreznu tajnu.
Povjerenica Musa poništila je i Vladino rješenje kojim je novinarki Indexa Vlada odbila dati na uvid dokumentaciju o konzultantskim ugovorima o Agrokoru, što je značajno ubrzalo rasplitanje priče o visokim naknadama koje si je osigurao jedan uski krug ljudi koji je najprije sudjelovao u pisanju zakona, a kasnije, u upravljanju kompanijom.
Musa je tražila i objavljivanje informacije o sredstvima koje je Hrvatska banka za obnovu i razvoj osigurala za Agrokor.
“Takva informacija mora biti dostupna javnosti jer se HBOR primarno financira iz države, država jamči za sve ono što HBOR preuzme kao obavezu, a HBOR kreditira sve ono što smatra korisno za hrvatsko gospodarstvo“, pojasnila je Anamarija Musa.
Povjerenica je djelovala po tužbi građanina Hrvoja Šimića. U listopadu prošle godine donijela je rješenje kojim se HBOR-u nalaže da dostavi popis svih korisnika kredita koje je HBOR kreditirao u prvih šest mjeseci 2017., iznose tih kredita, među kojima su i oni u prosincu 2016. odobreni Agrokoru u iznosu od nešto više od 48 milijuna eura, ali i dnevne redove sjednica Nadzornog odbora HBOR-a počevši od onih tijekom 2013. i 2014. godine.
HBOR se na to rješenje žalio Visokom upravnom sudu, koji je u presudio u korist povjerenice, a protiv HBOR-a, uz argumentaciju da je HBOR kao razvojna i izvozna banka u stopostotnom vlasništvu Republike Hrvatske.
Uplitanje DORH-a
Nakon nove tužbe HBOR-a, Visoki upravni sud tražio je i mišljenje Suda Europske unije, ali je Sud Europske unije odbacio taj zahtjev i upozorio Visoki upravni sud na neodgovarajuće pozivanje na odredbu prava EU kojom se ”uređuje isključivo pristup javnosti dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća Europske unije i Europske komisije te se stoga ne primjenjuje na zahtjeve za informacije podnesene nacionalnim tijelima ni na one podnesene EIB-u”. Hrvatski sud je obaviješten i da iz njihovog zahtjeva ”nije moguće razaznati razloge zbog kojih bi tumačenje navedenih odredbi moglo biti relevantno za rješavanje glavnog spora o zahtjevu za pristup informacija koje čuva javna banka države članice”.
Paralelno, HBOR je u listopadu prošle godine potvrdio Hini kako je Agrokoru u razdoblju od 2006. do 2016. odobrio 25 kredita u ukupnoj vrijednosti od 903,6 milijuna kuna, od čega je otplaćeno njih devet. “Aktivnih je 16 kredita, koji su odobreni u iznosu od 658,6 milijuna kuna, od čega je dio iznosa također otplaćen, a stupanjem lex Agrokora na snagu preostale obveze proglašene su dospjelima’, odgovorio je tada HBOR.
Nakon pravomoćne odluke Visokog upravnog suda u korist zahtjeva za informacijom, u igru se prošlog mjeseca ubacio DORH koji od Vrhovnog suda traži zaustavljanje provedbe te odluke.
“Državno odvjetništvo Republike Hrvatske smatra da se radi o povredi bankarske (bankovne) tajne na štetu klijenata banke, da je zakon (Zakon o kreditnim institucijama) koji štiti bankovnu tajnu lex specialis u odnosu na Zakon o pravu na pristup informacijama te da o tome odluku treba donijeti Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, odnosno da o tom načelnom i spornom pitanju u primjeni propisa odluku treba donijeti Vrhovni sud Republike Hrvatske”, odgovorili su iz DORH-a za N1. Zašto DORH cijelu stvar želi vratiti na početak za sada je tek u domeni spekulacija.
Nestranački, ali bivši član HDZ-a
Novi povjerenik Zoran Pičuljan čovjek je sistema koji je više od 22 godine proveo u državnim tijelima, a u prilog mu ide podatak da je sudjelovao u izradi Zakona o pravu na pristup informacijama. Karijeru je započeo 1994. godine u Tajništvu Ministarstva vanjskih poslova, nakon čega 1998. godine odlazi na mjesto veleposlanika u Republici Češkoj. Bio je i pomoćnik ministra vanjskih poslova za konzularna pitanja, međunarodno pravo i hrvatsko iseljeništvo. Od 2005. do 2008. bio je zamjenik državnog tajnika u Središnjem državnom uredu za upravu, a potom prelazi u Ministarstvo pravosuđa gdje obnaša dužnost državnog tajnika. Nakon što je vladu preuzeo Zoran Milanović, postao je zamjenik ministra uprave Arsena Bauka. Na toj dužnosti ostaje do 4. veljače 2016. kada u vladi Tihomira Oreškovića Ministarstvo uprave prelazi u nadležnost MOST-a.
Pičuljan odlazi na Veleučilište s pravom javnosti Baltazar Zaprešić gdje je od prosinca 2016. do lipnja 2017. obnašatelj dužnosti dekana, a potom je bio izabran i za dekana.
Zoran Pičuljan bio je član HDZ-a, što nije prijavio u svojoj biografiji, već se to doznalo tek tijekom ispitivanja pred saborskim odborima. Nije precizirao razdoblje u kojem je bio u članstvu stranke. Zakon o pravu na pristup informacijama u svom članku 37. navodi kako povjerenik ne smije biti član političke stranke, ali s obzirom da se ne spominju nikakve vremenske odrednice, kandidat praktički iz stranke može istupiti u trenutku kada se poželi kandidirati.
