Posjet „mladog političkog lava“ Karla Resslera Kampusu Borongaj usred medijske kampanje za izbore u Europski parlament mogao je označiti početak realizacije projekta obnove tog kompleksa. No, čini se da je u pitanju ipak samo politička propaganda i još jedno u nizu predizborno obećanje.
Prilikom posjete Ressler je istaknuo koliko mu je drago da su na konferenciju doputovali vlakom upravo na mjesto gdje je on provodio studentske dane, naglašavajući napretke i promjene koje će provesti, ako postane zastupnik Europskog parlamenta. Izdvojio je kako će se u bolju prometnu povezanost i unaprjeđenje kampusa Borongaj uložiti 1,2 milijarde kuna.
Iako je Ressler ustvrdio kako je na konferenciju stigao vlakom, nije jasno kako mu je to uspjelo, s obzirom da infrastruktura do danas nije u potpunosti riješena. Naime, od te stanice HŽ-a koju spominje do samog ulaza u Kampus Borongaj potrebno je pješačiti 32 minute. Autom je ipak zgodnije, potrebno je samo sedam minuta. U slučaju da je Karlo Ressler zajedno sa svojom svitom sišao na stanici Trnava, putovanje bi trajalo gotovo jednako dugo, šetali bi 33 minute.
Sveučilište u Zagrebu planira razvijati prometnu infrastrukturu u blizini Kampusa Borongaj. Kako je to u teoriji zamišljeno, objasnio nam je Boris Koružnjak, posebni savjetnik rektora Sveučilišta u Zagrebu za prostorno planiranje u području arhitekture i urbanizma.
Borongaj tek treba dobiti željezničku stanicu
„U sklopu izmjena i dopuna urbanističkog plana uređenja svakako će se obuhvatiti i prepraviti dijelovi komunalne infrastrukture (promet, komunalne instalacije). Kampus Borongaj sa sjeverne strane graniči s koridorom željezničke pruge. HŽ planira na tom dijelu izvedbu željezničke stanice Borongaj, a planirano je i autobusno stajalište te pješački nadzemni prijelaz prema Kampusu Borongaj. Usklađenje planova uprava Sveučilišta provela je u posljednje dvije godine u dogovoru s HŽ-om i gradskom upravom.“, tvrdi Koružnjak.
Ressler je u jeku kampanje najavio napretke i promjene koje će provesti ako postane zastupnik Europskog parlamenta. Obećao je proširenje Kampusa Borongaj s postojeća tri na osam fakulteta. Nekoliko tjedana poslije, zaista je postao zastupnik Europskog parlamenta temeljem rezultata demokratski provedenih izbora u Hrvatskoj. Taj dio posla je iza Resslera, sad još samo treba ispuniti svoja predizborna obećanja, uključujući i realizaciju projekta na Borongaju.
U međuvremenu, dok se ta njegova predizborna obećanja ne realiziraju, Sveučilište u Zagrebu brine se zbog manjka kapaciteta na postojećim fakultetima na Borongaju. U suradnji s Gradom Zagrebom organizirali su javnu raspravu za izmjenu Urbanističkog Plana uređenja studentskog kampusa Borongaj iz 2013.
Nezainteresirana javnost
Rasprava je bila javna, no interes javnosti izrazito malen. U auditoriju su se našle samo dvije novinarke Faktografa, a građana nije bilo. S druge strane sjedili su predstavnici Grada Zagreba, Sveučilišta u Zagrebu i Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja.
Inicijalnim planom zamišljeno je rušenje svih i izgradnja novih objekata, no Boris Gregurić, odgovorni voditelj izmjene tog plana, predlaže uređenje već postojećih objekata kao privremeno rješenje – dok se plan ne počne ostvarivati. Na naš upit planiraju li to raditi samo do druge faze, pa potom u drugoj fazi sve to isto rušiti, Novela Rimay Ferenčak, voditeljica Odjela za urbanističke planove uređenja Grada Zagreba odgovara: „Tako je, tako je, mi smo to baš tako nekako napisali. Omogućujemo, ajmo reći, malo duži životni vijek i korištenje do druge faze. Puno je isplativije nego graditi novu, samo ćemo se popeti stepenicama gore.“
U razgovoru s njima, dotaknuli smo se i pitanja troškova, no to je bilo još jedno od pitanja na koje nam nisu dali konkretan odgovor. Kažu, misle da postoji broj, a Silvana Čubrić sa Sveučilišta u Zagrebu dodatno pojašnjava: „Postoji konkretni broj, profesor Koružnjak zna više o tome, mi ne znamo, možete istražiti, možete, ako želite, postaviti mu takvo pitanje.“
Koliko bi nešto koštalo?
A mi smo baš to i napravile. U 54 minute dugom intervjuu profesoru Koružnjaku postavile smo pitanje o trošku realizacije Kampusa Borongaj. Nije bio puno konkretniji, barem ne po pitanju brojki, od svoje kolegice sa Sveučilišta koja ga je i preporučila.
„Koliko bi nešto koštalo, nije dobro postavljeno pitanje. Cijena jednog takvog projekta (kompleks kampusa Borongaj) iskazuje se prije svega preko pojedinih faza realizacije (projekt je izuzetno velik, kako u sadržajnom, tako i u vremenskom okviru). Za procjene financiranja, svih ekonomskih pokazatelja za svaku pojedinu fazu tvrtka RAZBOR napravila je Studiju izvodljivosti : znanstveno-učilišni kampus Borongaj – inicijalna faza (11/2018) u kojoj se mogu vidjeti detaljni ekonomski pokazatelji svake faze i cjeline.“ – rekao je Boris Koružnjak za Faktograf, odnosno ovaj „uradak“, kako ga on naziva, koji upravo čitate, uz savjet da se u to ne petljamo jer je za to potrebna prethodna ozbiljna analitika.
Arhitekt više ne može do rektora
Nekad vojarna, danas je ‘poluruševni’ kampus na kojem su od osam zamišljenih fakulteta smještena tek tri – Prometni fakultet, Edukacijsko – rehabilitacijski fakultet i Hrvatski studij. Nakon prve faze izgradnje, Kampus je svečano otvoren 12. listopada 2007.
Drugu fazu izgradnje i preseljenje ostalih sveučilišnih sastavnica studenti još nisu dočekali. Kampus je zamišljen kao Sveučilišni grad u kojem bi studiralo sveukupno 35.000 studenata, a 5.000 bi ih tamo bilo i smješteno. Najavljivani su i medijski centar, restorani, kafići, trgovine, sportski tereni, prekrasni zeleni parkovi okruženi vodom i sve ono što bi studentima moglo ustrebati na jednom mjestu. Druga faza trebala je uključivati prometno povezivanje, premještanje još četiri fakulteta, izgradnju istraživačkih centara i laboratorija u okviru maksimalne ekološke održivosti. Međutim, 12 godina kasnije nisu postavljeni ni temelji onoga što je obećano.
Sad već davne 2011. godine arhitekt Hrvoje Njirić napravio je arhitektonsko-urbanistički plan, no, s istekom mandata tadašnjeg rektorata, prestala je njegova komunikacija sa Sveučilištem.
„Mi smo plan predali i nakon toga više nikakvog kontakta nije bilo. Došao je novi rektor i ja sam nastojao, što zovući, što pišući mailove, doći njemu, predstaviti se i otprilike mu približiti temu da vidimo koji je daljnji plan u njegovom mandatu. Tih pokušaja je bilo puno – da ne brojim na ruke jer mi ne bi bilo dosta – i ni na jedan nisam dobio nikakav odgovor, ali baš nikakav, niti ne zanima nas, niti javite se za 50 godina“, kaže Njirić.
Sveučilište krivi Ministarstvo
Jasno je, arhitekt govori o sadašnjem rektoru Damiru Borasu. I sami smo imali problema s dolaskom do informacija od rektora. Na telefonske pozive i mailove nije odgovarao, da bi nam se naposlijetku ipak javila njegova glasnogovornica. Sveučilište lopticu prebacuje Ministarstvu znanosti i obrazovanja koje projekt Kampusa nije stavilo na listu Operativnog programa konkurentnosti i kohezije za razdoblje 2014.-2020. te za sada nema predviđeni cilj ili mjeru u okviru koje je moguće financiranje izgradnje ovakvih objekata iz europskih fondova.
Potvrdilo je to i samo Ministarstvo uz napomenu: „U novom financijskim razdoblju ćemo navedeni projekt staviti na listu prioriteta te nastojati osigurati njegovo financiranje“.
Pitanje je kako, jer arhitektonsko-urbanistički plan koji je napravio Hrvoje Njirić s početka priče – Sveučilište nije preuzelo. A bez tog plana ne može se napraviti ni dokumentacija s troškovnikom i poslati na natječaje putem kojih bi Sveučilište moglo dobiti sredstva iz fondova EU.
Arhitekt Njirić pojašnjava kako se nakon izrade plana krenulo u u natječaje za pojedine lokacije, no međutim ni za to Njirić nije bio kontaktiran. U najmanju ruku, kako i sam kaže – „bizarno“!
„Interesantno je da u pripremi natječaja i planova nas nitko nije pitao, jer mi smo službeni izrađivači plana. Bilo bi logično da sam ja kao voditelj toga svega bio barem u žiriju, no to se nije dogodilo. Mi smo braneći našu koncepciju koja je malo drugačija od svega što se u Hrvatskoj radi i vezana je uz te brojne izvore i održivo gospodarenje resursima. Nama nije bilo druge nego se prijaviti na natječaj i sudjelovati da demonstriramo da je unutar našeg urbanističkog plana moguće raditi takve kuće koje imaju takve karakteristike. Dakle, da su štedljive, da proizvode energiju…“, objašnjava Njirić.
Na natječaju je pobjedio plan koji se nikako ne uklapa u postojeći urbanistički plan, odnosno koji nije u skladu sa zakonom.
„S obzirom da u žiriju sjede ljudi koji bi trebali biti kompetentni da znaju čitati te planove, neki od njih su nastavnici na Arhitektonskom fakultetu, oni su propustili znati i zaključiti da ako nešto nije u skladu s planom se naprosto neće moći provesti i da se neće moći dobit građevinsku dozvolu“, kaže Njirić.
Njirić se kasnije interesirao kako je to moguće i na koji način takav projekt može dobiti građevinsku dozvolu. Dobio je tek odgovor da će se već naći „neki modus“.
Prespori prijenos vlasništva
No, da bi se riješilo pitanje povlačenja sredstava iz fondova EU najprije je bilo potrebno riješiti pitanje vlasništva. Cijeli taj postupak je bio dugotrajan i rovovski posao koji nam je pojasnio profesor Boris Baletić, bivši prorektor.
„To je bilo važno i za buduće Sveučilišne prijave projekata na EU sredstva kad uđemo u EU. Vi za prijavu morate imati potvrdu o vlasništvu, projekt i pred studiju izvodljivosti. Ovo traženje realizirano je tek 2013. kad je premjer Milanović potpisao prijenos dijela Borongaja na Sveučilište“, navodi Baletić, i dodaje kako im je uz svo lobiranje za to trebalo pet godina.
Istina, pitanje vlasništva riješeno je konačno kada su bivši predsjednik Vlade RH Zoran Milanović i bivši rektor Sveučilišta u Zagrebu Aleksa Bjeliš 17.lipnja 2014. potpisali Ugovor o darovanju nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske Sveučilištu u Zagrebu u svrhu izgradnje Znanstveno-učilišnog kampusa Borongaj.
Još 2007., nakon preseljenja prva tri fakulteta, Bjeliš je sa Zagrebačkom i Privrednom bankom potpisao ugovor o kreditu u iznosu od 358 milijuna kuna, ali od toga je samo 13 posto bilo predviđeno za kampus Borongaj.
Bjeliš je, podsjetimo, na otvorenju kampusa najavio da će na Borongaju, kad bude dovršen, biti oko 35 tisuća studenata, 20 visokoškolskih ustanova, oko 15 instituta i 20 agencija.
Studentice: Dok smo tu, nećemo vidjeti promjene
Najave su jedno, a stvarnost drugo. U 2019. godini studenti i dalje ne vide konkretne promjene. Studentice Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta pronašli smo kako četiri slobodna sata između predavanja krate druženjem na klupicama unutar Kampusa.
„Nismo čule ništa o stvarnom provođenju, vidjele smo samo članke, tipa propali projekt. Samo iz medija znamo. Na faksu to ništa ne spominju. Mislim, mi smo ogorčeni i razočarani, jer smo odvojeni od grada, tipa putujemo s Cvjetnog i htjeli bi promjene, ali već smo četiri godine i ne očekujemo da ćemo ih vidjeti dok smo tu“, kazale su nam studentice.
Tijekom nastajanja ovog članka pokušale smo kontaktirati i Hrvatske željeznice, predsjednicu prvog formiranog Povjerenstva za izgradnju Kampusa Borongaj Mirjanu Hruškar, Komoru arhitekata Grada Zagreba, a nakon javne rasprave upit smo ponovno poslale i Sveučilištu u Zagrebu. Odgovore još uvijek čekamo.
Naposljetku zaključujemo kako se u Kampus Borongaj – iako je najavljivan kao jedna od najvećih investicija u hrvatsko obrazovanje, godinama nije uložilo ništa više od onoga što je nužno da bi se provodila nastava.
„Borongaj je i dalje šikara, a ovdje na tom zemljištu za koje smo mi nakon dvije godine uspjeli naći rješenje, ćete naći reciklažno dvorište, takvo je stanje stvari. (…) Tako da ono što sada ovaj čas čovjek primjećuje jest da se približava velika obljetnica sveučilišta slijedeće akademske godine, a neće se imati što otvoriti. Nijedan novi objekt ni značajnija investicija, ali i niti jedno novo gradilište se neće otvoriti jer, koliko ja vidim, nigdje nema aktivnih pitanja“ – zaključuje Aleksa Bjeliš, bivši rektor Sveučilišta u Zagrebu.
