Profesorica epigenetike Vlatka Zoldoš objašnjava zašto Mišakove tvrdnje nisu točne

prof. dr. sc. Vlatka Zoldoš

Krešimir Mišak u svom monologu od 15 minuta naslovljenom „Da li se vodi rat protiv čoveka“ kaže „svatko će se morati odlučiti u što vjeruje“. Teorije i spekulacije, koje on navodi jesu stvar vjere, a znanost je egzaktna i donosi znanstvene činjenice i znanstvenu istinu. Znanost se zasniva na činjenicama, eksperimentalnom pristupu, a ne vjeri i tu se znanost razlikuje od vjere.

> Teoretičar zavjera Krešimir Mišak u viralnom videu netočnim tvrdnjama “dokazuje” da je koronavirus prevara

Mišak je izrekao i rečenicu :„Ako je istina da se u znanosti jedna teorija potvrđuje kroz sposobnost njezinog predviđanja, a to znači da jedna teorija u znanosti mora biti u stanju predvidjeti događaje, pa je onda to prava teorija“.

Nisam sigurna znam li što li je Krešimir Mišak htio ovime reći, jer u znanosti uglavnom ne postoje teorije već hipoteze. Postoji samo teorija znanosti, a to je disciplina koja proučava samu znanost, i OK, postoje teorije poput teorije evolucije, no te teorije ne možemo eksperimentalno dokazati.

U znanosti postavljamo hipotezu koju onda eksperimentalnim pristupom ili potvrdimo ili odbacimo, zatim na temelju tih eksperimentalnih podataka ponovo postavljamo ispravljenu hipotezu, zatim ponovo radimo eksperiment i tako „ispravljamo“ našu hipotezu dok ne dođemo do znanstvene istine. Znači, istraživačko-eksperimentalnim pristupom se mijenja i mišljenje u odnosu na činjenice koje dobijemo nakon provedenih eksperimenata.

Zbog toga se u znanosti takozvani book knowledge može promijeniti, jer tehnike često u vremenu postavljanja neke hipoteze nisu dozvolile/ne dozvoljavaju, zbog svoje nesofisticiranosti, bolji pristup rješavanju znanstvenog upitnika/hipoteze.

I sada, u doba Covid-19 situacije mijenjamo mišljenje, jer naše proučavanje Covida-19 i novog virusa SARS-CoV-2 je tek započelo prije svega šest mjeseci.

Pasteur i Bechamp

Mišak u prvim minutama svog monologa „Da li se vodi rat protiv čoveka“ spominje Louisa Pasteura i Antoinea Bechampa i nadalje kaže: „Pasteur je smatrao da je klica uzrok bolesti, dok je Bechamp smatrao da je okoliš uzrok bolesti i zato toliko dobro djeluje alternativna medicina. Kroz odnos lužnatosti i kiseline, psihe, koja utječe na okoliš, to je taj holistički odnos…“

Njegove izjave su često krnje i ne razumijem točno što je želio reći. No, i ova njegova izjava je netočna, jer virusi i bakterije itekako postoje kao samostalni organizmi, koji doduše nastanjuju i biljke i životinje, pa i čovječji organizam. S nekima smo u simbiotskom ili dobrom odnosu te imamo koristi od njih, no od manjeg broja vrsta virusa i bakterija možemo nastradati, pa i umrijeti.

Danas u doba korone i onoga što se u svijetu događa zbog proglašenja pandemije uviđam kako je uvijek bilo ljudi koji su bili alternativni. No sretna i utješna je okolnost što su ipak oni koji su imali znanstveni pristup „odnijeli pobjedu“ i uspjeli, usprkos mnogobrojnim sljedbenicima ovih drugih, alternativaca, svijetu rastumačiti što se zbiva u ljudskom tijelu i izvan njega te raskrčiti put ka napretku i sve većem razumijevanju kako svemira oko nas tako i svemira u nama.

Montagu i Jenner

Jeste li znali da je Mary Montagu, koja je živjela u 18 st., „prenijela“ iz Turske u Englesku ideju o vakcinaciji (cijepljenju) u doba epidemije Variola vere maior ili velikih boginja? Naime, u Turskoj su u to vrijeme travarice djeci iglom ili nožićem zarezale površinski kožu na ruci tako da mogu u minimalno raskrvarenu ranicu staviti prah osušenog tkiva osobe s blagim slučajem boginja, zatim bi ranicu prekrile ljušturom od oraha i zamotale. Za nekoliko dana dijete bi dobilo blage simptome, no nakon par dana bi ozdravilo i bilo imunizirano.

Godine 1721., kada je u Engleskoj izbila nova epidemija velikih boginja, Mary Montagu je uspjela uvjeriti britanske liječnike da počnu provoditi ovu metodu cijepljenja, kasnije nazvanu variolizacija. U to doba su se u Engleskoj boginje „liječile“ kombinacijom čudnih metoda poput puštanja krvi, čišćenja organizma izazivanjem proljeva i čarobnim napitcima.

No i tada je postojala struja antivaksera koji su smatrali da je variolizacija glupost i barbarska metoda, a engleski su liječnici pokušali, da bi više naplatili cijepljenje, „unaprijediti“ tu barbarsku metodu tako da su djecu prije postupka cijepljenja podvrgli izgladnjivanju izazivanjem proljeva i puštanjem krvi, uz to što bi zarezali skalpelom duboko u meso što bi za manje imunu djecu imalo kobne posljedice. Time su htjeli pokazati da je metoda cijepljenja opasna i neučinkovita.

Jedno od djece koje je skoro umrlo zbog „unaprijeđene“ variolizacije bio je i Edward Jenner, poznati pionir imunizacije, kojeg je ovaj događaj zapravo usmjerio da postanje liječnik.

Granice „alternativne“ medicine

Mišak nadalje vjeruje da „alternativna“ medicina „zato tako dobro djeluje jer djeluje holistički, jer djeluje kroz okoliš, kroz psihu“. Iako nije potpuno u krivu, njemu nedostaje, kao i u svemu o čemu priča, duboko razumijevanje materije.

Faktori iz okoliša pa čak i naše misli i raspoloženja mogu utjecati na naše zdravlje. Međutim, kada se jednom, pod utjecajem okoliša, našeg ponašanja tijekom života, ali značajno i zbog pogrešaka (mutacija) u našim genima, naruši homeostaza odnosno zdravo stanje organizma, onda tu više nema povratka na staro ili liječenja „alternativnom“ medicinom.

U nekim narušenim stanjima „alternativna“ medicina neće odmoći, no bolesna stanja se ne mogu više izliječiti alternativom, a tu pogotovo navodim rak i druge ozbiljne bolesti. Neki tipovi alternativnih pristupa mogu pomoći u održavanju tijela u boljoj formi dok prolazi borbu s bolešću, no „alternativna“ medicina svakako ne može biti način liječenja raka ili sličnih ozbiljnih bolesti koji imaju vrlo kompleksnu interakciju narušene genetike (mutacije) i epigenetike (promjene u ekspresiji gena).

Eugenika i epigenetika

„Eugeničari misle da ljude određuju geni što je totalni nonsens od kada postoji epigenetika”, kaže Mišak.

Prvo, epigenetika ne postoji od 1964. kada su znanstvenici počeli studirati i razumijevati epigenetiku, već ona postoji (baš kao i genetika) od kada postoji Homo sapiens, odnosno svi eukarioti koji se spolno razmnožavaju.

Prilikom oplodnje muška jedinka daje haploidnu gametu – spermij u čovjeka, a ženska jedinka daje žensku haploidnu gametu – jaje u čovjeka. U čovjeka, haploidna gameta znači da svaka od tih sadrži 22 autosoma i jedan spolni kromosom, X ili Y. Spajanjem gameta nastaje zigota, koja raste u embrio i zatim u fetus jednostavnim mitotskim diobama. Nakon devet mjeseci rodit će se beba koja je kombinacija gena svoje majke i svog oca.

Naime, svaki od 23 različita kromosoma čovjeka nosi određeni broj gena, tako primjerice najveći kromosom (br 1) u kariotipu čovjeka nosi 1 961 gena, koji kodiraju za proteine, male molekularne mašine koje rade sve u našem organizmu; dok primjerice kromosom X nosi 800 gena. Ukupno na 24 različita kromosoma – 22 autosoma i X i Y kromosomu – nalazi se oko 20.000 gena koji kodiraju proteine.

Svaki od tih gena određuje neko fenotipsko svojstvo, no ono ne mora biti vidljivo poput boje očiju i kose, već su to sva biokemijska svojstva u našem tijelu. Većinu svojstava čini složena epistatska međusobna interakcija puno gena i ta mreža interakcija je nešto što i dalje fascinira znanstveni svijet, ono što mi želimo razumjeti.

Znanost nikada nije rekla da nas geni ne određuju

Kombinacijom gena koja se dešava tijekom proizvodnje gameta u majčinim jajnicima i očevim testisima dobivamo unikatnu kombinaciju gena koji nas čini onim što jesmo – unikatnim ljudskim jedinkama. To je istinito objašnjenje Mišaku o različitosti ljudi, a za što on misli da je isključivo zaslužan okoliš i epigenetika koje kao pojmove poistovjećuje.

On govori da je u prirodi sve isto, a sve je drugačije – to je interakcija gena (genetike) i okoliša koji djeluje na ekspresiju gena kroz epigenetičke mehanizme (epigenetike).

Jedine jedinke koje su genetički identične su jednojajčani blizanci, znači nastali slučajnom diobom iz već formirane jedne zigote, nakon spajanja muške i ženske gamete. Nas u velikoj većini definiraju naši geni, oni određuju naš fizički izgled, naše biokemijske osobine, naš mikrobiom, naš miris, način na koji se krećemo, pa čak i način na koji prekrižimo noge dok sjedimo.

Znanost nikada nije rekla da nas geni ne određuju kako to misli Krešimir Mišak.

No epigenetika nam je otkrila da naši geni ne moraju biti naša sudbina jer način na koji živimo uvelike će utjecati na naš izgled i zdravlje.

“Drugi udarac”

Većina ljudi se rodi bez nekih fatalnih mutacija koje će im odrediti da već u mladosti obole od neke kompleksne, ne nužno smrtne bolesti. Većina ljudi nema takvih mutacija, a ako i ima neke mutacije, one su heterozigotne te će se ispoljiti tek u kombinaciji s utjecajem nekog okolišnog faktora – toksične supstance koje udišemo iz lošeg zraka u previše zagađenim metropolama, kemikalije u hrani i vodi, toksini iz dima i filtera cigareta, itd.

To se u genetici zove „drugi udarac“ (ili second hit) gdje će se stvoriti „epimutacija“ uzrokovana promjenom u ekspresiji gena zbog okolišnog faktora i tu će doći do poremećaja i početka bolesti. Ako se radi o genu koji je ključan za normalnu funkciju stanice – primjerice gena p53 koji je stanični čuvar rasta i diobe stanica – posljedica poremećenog rada tog gena je velika proliferacija stanica što je tipično za zloćudne tumore. Oko 50 posto tumora ima mutaciju u genu p53.

Znači, Mišak neispravno govori da nas određuje okoliš. On je u pravu da okoliš, naše misli i postupci imaju utjecaj na naše zdravlje i izgled, no određuju nas geni čije “ponašanje” možemo korigirati ispravnim životnim izborima.

To je kao da zamislite poludragi kamen tirkiz, poludragi kamen ametist i poludragi kamen žad. Nikada žad neće postati tirkiz, niti tirkiz žad, no od žada, ametista i tirkiza možemo napraviti vrlo sličan nakit načinom izrade, finim poliranjem. Isto tako kvarc, olivin i topaz će biti sličniji od dijamanta i topaza, iako topaz i olivin laik može zamijeniti zbog slične boje. Stoga su jednojajčani blizanci genetički potpuno identični, kao dva kamena olivina, ali od njih možete napraviti različite oblike, koji će im dati veću ili manju krhkost.

Reverzibilne i ireverzibilne promjene

Liječnik i znanstvenik Tim Spector, s Kings Collegea u Londonu, u svojoj fantastičnoj knjizi „Identically Different: Why you can change your genes“, na čak 280 stranica objašnjava kompleksnu interakciju između genetike i epigenetike, odnosno gena i regulacije gena s obzirom na okolišne faktore. Svoja istraživanja proveo je na „kolekciji“ od 14.000 jednojajčanih i dvojajčanih blizanaca, i knjigu je napisao nakon desetljeća proučavanja i znanstvenog pristupa ovim pitanjima.

Stoga je jako opasna i netočna paušalna izjava gospodina Mišak da dva jednojajčana blizanca određuje okoliš jer jedan umre u 55. , a drugi u 72. godini i da je to dokaz da geni ne određuju ljude. Mi, naime, jesmo produkt naših gena, no donekle možemo utjecati na način kako će se naši geni „ponašati“ tijekom našeg života tako da pažljivo biramo način na koji živimo (hrana, pušenje, alkohol, tjelovježba itd.).

To je kao da u već fiksni kompjuterski program unosimo neku uputu. Naši će geni normalno raditi dok im nešto ne poremeti normalni rad. Iako to mogu biti mnogi faktori iz okoliša, i starenjem se stohastički mijenja rad (ekspresija) naših gena. Pogrešni rad gena znači da će neki geni raditi, biti „uključeni“ u tkivima, organima, gdje ne bi smjeli biti „uključeni“ i obrnuto – tu dolazi do prestanka homeostaze i bolesnog stanja organizma.

Mali poremećaji se mogu vratiti nazad u normalno stanje, jer promjene u ekspresiji gena kroz epigenetičke mehanizme jesu reverzibilni i to je dobra vijest. Primjerice, pušenje mijenja ekspresiju oko nekoliko desetaka do 100 gena, a prestanak pušenja u samo tri do šest mjeseci može vratiti krivo promijenjenu ekspresiju gena na staro. No, ne svih 100 gena, već samo određeni postotak od tog broja gena koji je zbog pušenja promijenio status metilacije.

Znači, čak i ovdje vidimo da su neke promjene ireverzibilne. Zašto je to tako, znanstvenici još uvijek ne razumiju.

Vrh ledenog brijega

Nevjerojatno mi je da laici, poput Krešimira Mišaka, govore o stvarima koje znanstvenici proučavaju već pedeset i više godina (što se tiče epigenetike), odnosno dvjesto i više godina (što se tiče genetike) s takvim autoritetom i uvjerenjem, te iznosi netočne tvrdnje, dok mi znanstvenici skromno priznajemo da još uvijek ne razumijemo toliko toga.

U epigenetičkoj je zajednici poznata izreka da je naše znanje o epigenetici „a tip of an Iceberg“, i slikom ledenog brijega započinju i završavaju predavanja mnogih velikih znanstvenika i predavača na epigenetičkim kongresima.

Okolišna epigenetika je pak vrlo mala podgrana Epigenetike te se o njoj još manje zna, pogotovo kada se radi o čovjeku. Osim toga, epigenetika je nerazdvojiva od genetike, kao što ste već do sada mogli razumjeti. Radi se o regulaciji rada (ekspresije) gena te su epigenetički mehanizmi (kojih je do sada poznato 6 grupa) medijatori između okoliša i naših naslijeđenih gena.

„Časopis Nature bi najradije da se to nikada nije dogodilo“?

Smiješno je kako Krešimir Mišak u svom monologu kaže da je ono o čemu piše Bruce Lipton u svojoj knjizi „Biologija vjerovanja“, prije bilo alternativa, a sada je postalo znanstveno priznata činjenica, te da bi „časopis Nature najradije da se to nikada nije dogodilo“.

Prvo, Bruce Lipton je ovu knjigu objavio u ožujku 2005., a epigenetika kao grana znanosti se razvija od početka 20. stoljeća. Pravi zamah dobiva otkrićem metilacije DNA i histona koji bi mogli biti regulatori ekspresije gena, što predlažu Steadman & Steadman već 1950. godine. Dva najproučavanija epigenetička mehanizma – modifikacija citozina u molekuli DNA te modifikacije na proteinima histonima oko kojih je smotana DNA u jezgri eukariota te formira kromatin (Kronenberg i Thomas 1974.) – otkriveni su prije 1960-te.

Epigenetika dobiva zamah pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća – 1964. Allfrey predlaže da je acetiliranje histona epigenetički mehanizam, a 1996. Allis i to dokazuju, te se Allfreya i Allisa naziva očevima epigenetike.

Razumijevanje epigenetike počinje dakle s razvojnom biologijom, a negdje devedesetih godina počinje se razumijevati povezanost različitih epigenetičkih mehanizama, te prijenos epigenetičke informacije iz stanice u stanicu, a i na potomke (transgeneracijsko epigenetičko nasljeđivanje). Sve najvažnije studije na te teme su objavljene u časopisima Nature, Science, Cell, PNAS; znači vrhunskim časopisima koji objavljuju samo najrelevantnije studije važne za svjetsku znanost.

Daleko od alternative

Transgeneracijsko epigenetičko nasljeđivanje je vrlo nova i uzbudljiva podgrana epigenetike. Postoje znanstveni radovi provedeni na nižim eukariotima i životinjama koji dokazuju postojanje transgeneracijskog epigenetičkog nasljeđivanja, no za vrstu Homo sapiens se o tome još premalo razumije jer su zbog etičkih razloga takve studije zabranjene na ljudima.

Okolišna epigenetika započinje se proučavati devedesetih godina 19. stoljeća te je najviše povezana s kompleksnim bolestima u čovjeka. Knjiga „Biologija vjerovanja“ Brucea Liptona je odlična knjiga koja objašnjava molekularnu i staničnu biologiju te se dotiče i epigenetike. Lipton spominje u knjizi da naše misli mogu utjecati na našu sudbinu (zdravlje). Međutim, to je daleko od alternative jer su objašnjeni molekularni mehanizmi na koji način se to dešava.

Naime, sve što unosimo u tijelo putem hrane postaje dio našeg metabolizma i postaje supstrat za enzime epigenetičke mašinerije koja stavlja oznake na molekulu DNA i histone, a te oznake znače – gen je upaljen (ON-stanje) ili gen je ugašen (OFF-stanje). Znači fiziološka promjena bit će osnova za promjenu oznaka na molekuli DNA i histonima što može dovesti do promjene ekspresije gena.

Molekule koje povezuju misli i zdravlje

Isto tako dugotrajne promjene raspoloženja poput depresivnih stanja, ili pak posttraumatskog stresnog poremećaja, stanja beznađa i goleme tuge koja dugo traje, mjesecima, godinama, imaju podlogu ili posljedicu lučenja drugačijih hormona i neurotransmitera u tijelu nego u normalnom psiho-fizičkom stanju.

Hormoni i neurotransmiteri poput adrenalina, serotonina, i slično, također predstavljaju molekule koje mogu promijeniti ekspresiju naših gena (kroz epigenetičke modifikacije) i tu je poveznica između „naših misli i zdravlja“. No naravno da takva psihička stanja moraju biti dugotrajna da bi se promijenila ekspresija naših gena te da bi to dovelo do rušenja homeostaze i nastanka bolesti. Zbog toga je dugotrajni stres definitivno loš za naše zdravlje i vodi ka bolesti.

Mišak ovdje isključivo govori o utjecaju okoliša i naših misli na rušenje ili održavanje homeostaze, no ne razumije da taj proces ide kroz pogrešno paljenje i gašenje (ON-OFF stanje) naših gena. Štoviše on negira postojanje ikakvih gena, i inzistira na eugenici, eugeničarima koji su u krivu jer eto, epigenetika je dokazala da geni nisu bitni.

Prof. dr. sc. Vlatka Zoldoš redovita je profesorica na Biološkom odsjeku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Nositeljica je kolegija Genetika, Epigenetika i Molekularna citogenetika.

Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Uočili ste neku izjavu za koju vjerujete da bi je Faktograf trebao obraditi? Želite nas upozoriti na neodgovorno ponašanje političara? Pišite nam na info@faktograf.hr ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.


Iz kategorije "Analize"