“EU polaže temelj za sustav potpune kontrole – Digitalne Identifikacije”, naslov je članka objavljenog na portalu Transformacija Svijesti 25. siječnja (arhivirano ovdje).
“Od kada je u Kini implementiran takozvani sustav ‘Socijalnog bodovanja’ iliti ‘Društveni kredit’, upozoravamo kako će Zapad uskoro postati preslika komunističke Kina, ako ne otvorimo oči. I nismo morali dugo čekati, još početkom lipnja prošle godine predsjednica Europske komisije, Ursula von der Leyen, kazala je kako će EK predložiti uvođenje Europskog Digitalnog Identiteta (eID), samog temelja sustava ‘Društvenog kredita'”, piše Transformacija Svijesti.
Slične neutemeljene tvrdnje šire se i na profilima privatnih korisnika Facebooka (primjeri arhivirani ovdje i ovdje).
Radi se o još jednoj tehno-distopijskoj teoriji zavjere, u kojoj se najavljuje uporaba tehnologija u svrhu nadzora i kontrole stanovništva. O sličnim, jednako neutemeljenim teorijama na Faktografu smo pisali i ranije (1, 2, 3, 4).
Europski digitalni identitet
Najprije je potrebno objasniti što je točno Europski digitalni identitet (eID). Radi se o projektu Europske komisije, koji se odavno najavljivao, a detaljnije je predstavljen u lipnju 2021. godine. O njemu su tada izvještavali i mediji u Hrvatskoj (Večernji list, Telegram).
“Zahvaljujući europskom digitalnom identitetu građani, stanovnici i poduzeća u EU-u moći će se identificirati ili dostaviti potvrdu određenih osobnih podataka. Taj identitet služit će za internetske i neinternetske javne i privatne usluge u EU-u”, stoji na stranicama Europske komisije.
Europski digitalni identitet bit će dostupan svim građanima EU, ali njegovo korištenje bit će dobrovoljno. Hrvatska već ima implementiran sličan sustav, a isto važi i za brojne druge EU države. Međutim, ovi nacionalni sustavi nisu međusobno komplementarni, zbog čega građani EU često ne mogu koristiti nacionalni digitalni identitet van matične države.
To će se promijeniti uvođenjem zajedničkog europskog identiteta. Ideja je da građani EU svoj digitalni identitet mogu koristiti za pristup digitalnim uslugama tehnoloških kompanija poput Facebooka i Googlea uz zadržavanje kontrole nad vlastitim osobnim podacima. Europski digitalni identitet bi građanima EU trebao omogućiti da sami odluče koje podatke žele dijeliti s pružateljima različitih digitalnih usluga.
Također, eID koristit će se i za pristupanje javnim uslugama (poput npr. prikupljanja izvoda iz državnih baza, podnošenje poreznih prijava ili pohranjivanje medicinske dokumentacije), za prijavljivanje na sveučilište, otvaranje bankovnog računa, unajmljivanje automobila, prijavljivanje u hotele… Korisnicima eID-a omogućit će se i elektronički potpis, elektronički vremenski žig te brojne druge usluge.
Drugim riječima, radi se o novitetu čiji je cilj zamijeniti fizičke osobne isprave i službene dokumente, vodeći pritom računa o privatnosti korisnika. Jedan od najvažnijih argumenata u korist eID-a upravo je davanje građanima veće kontrole nad korištenjem i dijeljenjem vlastitih osobnih podataka.
Socijalni krediti
Iz svega navedenog jasno je kako EU ili nacionalne države uvođenjem zajedničkog europskog digitalnog identiteta neće dobiti na uvid nikakve osobne podatke građana kojima već ne raspolažu. Štoviše, sustav eID trebao bi građanima omogućiti da sami odlučuju koje će osobne podatke dijeliti s privatnim subjektima.
Drugim riječima, eID u obliku kakav je predložen nije osnova za uvođenje sustava digitalnog nadzora i kontrole građana EU. Radi se o znatno drugačijem sustavu od kineskog tzv. “sustava socijalnih kredita”.
Za početak, famozni “sustav socijalnih kredita” zapravo još i ne postoji, osim na razini koncepta (Wired, Foreign Policy). Točno je da Kina već godinama testira i postupno implementira određene aspekte tog sustava. Međutim, najave da će sustav biti u potpunosti funkcionalan do 2020. godine pokazale su se pretjerano optimističnima.
Idejni koncept “sustava socijalnih kredita” daleko je sveobuhvatniji od europskog digitalnog identiteta, s obzirom da uključuje sustav nadzora kamerama opremljenim mogućnostima prepoznavanja lica i prikupljanje internetskih podataka o aktivnostima građana (što se posebno odnosi na podatke koje kineski građani dijele na društvenim mrežama). Međutim, takav sustav još nije zaživio.
Nedavni izvještaj Mercator instituta za kineske studije detaljno obrazlaže trenutne funkcionalnosti kineskog “sustava socijalnih kredita”. U izvještaju se naglašava kako je “sustav socijalnih kredita” ključan aspekt vizije kineskog predsjednika Xi Jinpinga o upravljanju temeljenom na podacima.
Međutim, još uvijek se radi o fragmentiranom sustavu, koji nema jednake funkcionalnosti na čitavom kineskom teritoriju, već se različito koristi od pokrajine do pokrajine. Također, sustav koji trenutno postoji po funkcionalnostima zapravo ne nalikuje na distopijsku viziju kakva se često prezentirala u medijima (Jutarnji list, Večernji list), a prema kojoj kineska država koristi metode digitalnog nadzora da bi promatrala ponašanje svakog pojedinačnog građanina te ih nagrađivala ili kažnjavala shodno njihovim postupcima.
Jedna od stvari koja još uopće nije uvedena je jedinstveni sustav ocjenjivanja, čak ni kreditne sposobnosti poduzeća, a kamoli ponašanja kineskih građana. Točno je da su te funkcionalnosti bile najavljene u izvornim kineskim planovima za implementaciju ovog sustava, ali takva razina digitalizacije društva zasad još nije dostignuta, niti je poznato kad će to biti moguće.
Zanimljivo je spomenuti i da se kineski građani za sada ne čine naročito alarmiranima zbog načina na koji njihova država prikuplja i raspolaže podacima. Istraživanje berlinskog Sveučilišta Freie iz 2018. pokazalo je da oko 80 posto kineskih korisnika interneta nije zabrinuto zbog sustava socijalnih kredita, već ga smatraju pozitivnom inovacijom. Naravno, takav stav se lako može promijeniti kad ili ako sustav dostigne razinu funkcionalnosti na kojoj se može koristiti za potpuni nadzor i usmjeravanje ponašanja građana.
Nadzor i kontrola
Iz svega navedenog jasno je da između europskog digitalnog identiteta i kineskog “sustava socijalnih kredita” postoje značajne koncepcijske razlike.
Sve to, naravno, ne znači da i sustav koji EU pokušava oformiti u budućnosti ne može biti korišten i u druge svrhe, mimo onoga kako je trenutno zamišljen. Međutim, korištenje eID-a u svrhu digitalnog nadzora i treniranja poslušnosti građana ne čini se kao naročito izgledan ishod.
Takav oblik nadzora značio bi da je unutar EU došlo do značajne degradacije razine demokratske kulture i odbacivanja važnog dijela europske pravne stečevine. Bio bi to značajan zaokret od politika koje je EU već usvojila (poput europske Uredbe o zaštiti osobnih podataka) i onih na kojima tek radi (poput strožeg reguliranja digitalnih usluga ili sustava za prepoznavanje lica).
Drugim riječima, ne postoji činjenična osnova temeljem koje se najava uvođenja europskog digitalnog identiteta može proglasiti prvim korakom prema potpunom digitalnom nadzoru i kontroli građana.