Unatoč tome što su dokazi da je Zemlja okrugla, a ne ravna ploha posve jasni i shvatljivi i ljudima koji nemaju osobitog obrazovanja iz fizike, dio čovječanstva i dalje ozbiljno vjeruje u tu teoriju. Zato ćemo iznijeti pregled događaja i dokaza kroz povijest koji su nas naučili da je Zemlja okrugla.
Dugo su postojali neizravni dokazi o sferičnom obliku Zemlje, no na fotografske smo dokaze morali pričekati 20. stoljeće. Stari Grci vjerovali su da je Zemlja okrugla i izračunali su njezin opseg s nevjerojatnom točnošću, ali i zaključili da je naš planet sferičan jer je bacao zakrivljenu sjenu na Mjesec tijekom pomrčina. Razvojem zrakoplovstva fotografi su mogli doseći visine s kojih su mogli snimiti Zemljinu zakrivljenost. Sa sondažnim raketama, a potom i svemirskim letjelicama koje snimaju fotografije sa sve većih udaljenosti od Zemlje, mogli smo i iz svemira vidjeti Zemlju kao okrugli planet.
Zemlja ima oblik geoida, tijela slična rotacijskomu elipsoidu, kojemu je velika poluos (ekvatorski polumjer) 6378,388 km, a mala poluos (polarni polumjer) 6356,912 km. Opseg ekvatora iznosi 40 076,594 km, meridijanskoga kruga 40 009,152 km, površina Zemlje 510 100 933 km², volumen 1 083 319 780 000 km³, masa 5,976 ∙ 1024 kg, a prosječna gustoća 5525 kg/m³. (Izvor: enciklopedija.hr)
Prvi indirektni dokazi
Prvi indirektni dokazi potječu iz 6. stoljeća prije nove ere kad je starogrčki filozof i matematičar Pitagora, koji je promatrao sfernu prirodu drugih planeta, pretpostavio da Zemlja također ima sferni oblik.
U 5. stoljeću prije nove ere filozof, matematičar i astronom Anaksagora je primijetio da se za vrijeme pomrčine Mjeseca zakrivljena sjena Zemlje kreće preko Mjesečeve površine, što ga je navelo na zaključak da je Zemlja okrugla.
Tijekom 4. stoljeća prije nove ere Aristotel je skupivši sva dotadašnja znanja o planetu pokušao izračunati polumjer Zemlje, a u 3. stoljeću prije nove ere grčki kartograf, geograf, filozof, matematičar i astronom Eratosten opisao je u djelu “O mjerenju Zemlje” postupak određivanja Zemljina opsega koji ga je proslavio. Opseg je izračunao nakon što je uočio odbljesak Sunčeve svjetlosti u dnu dubokog bunara u današnjem egipatskom gradu Asuanu koji se pojavljivao u podne samo jedan dan u godini. Došao je do zaključka da Zemljin opseg iznosi 40.000 km.
Zemlja, treći planet po redoslijedu udaljenosti od Sunca i najveći među unutarnjim planetima. Prosječno je od Sunca udaljen 149,6 milijuna km. (Izvor: enciklopedija.hr)
Zakrivljenost Zemlje dokazali su brojni moreplovci, poput Ferdinanda Magellana, koji su oplovili Zemlju i koji su se, krenuvši prema zapadu, vratili tamo odakle su i krenuli. Još u starom vijeku su mornari primijetili da se zvijezde “pomiču s lokacija na nebu” koje su poznavali, na različite lokacije ovisno o tome kako su brodovi putovali u različite dijelove svijeta, navodi Britannica.
Osim toga, mornari koji su putovali s jedne hemisfere na drugu izvijestili su o postojanju zviježđa koja nikada ranije nisu vidjeli. Također su primijetili da im se drugi brodovi na horizontu pojavljuju “u fazama” – vrhovi jarbola pojavili bi se na vidiku prije paluba i trupova broda što ih je navodilo na zaključak da Zemljina ploha nije ravna.
Neoborivi zakoni fizike
Mnogi argumenti koje ističu zagovornici teorije da je Zemlja ravna ploča, mogu se demantirati pomoću trigonometrije ili osnovnih fizikalnih zakona.
Zemlja obiđe Sunce za vrijeme zvjezdane godine koja je jednaka 365,25636 d = 365 d 6 h 9 min 9,5 s. Sunčeva ili tropska godina, koja je jednaka periodu izmjene godišnjih doba ili vremenu između dvaju uzastopnih prividnih prolazaka Sunca kroz proljetnu točku, traje 365,24220 d = 365 d 5 h 48 min 46 s, tj. 20 min 25 s kraća je od sideričke. Razlika je uzrokovana precesijom Zemljine osi, vrtnje koja se odvija obratno od rotacije Zemlje. (Izvor: enciklopedija.hr)
Primjerice, jedna od metoda je Foucaultovo njihalo, pokus nazvan po francuskom fizičaru Léonu Foucaultu koji je 1851. objesio željeznu kuglu od 28 kg na lanac od 67 metara u Panthéonu u Parizu. Takvo njihalo, koje se može njihati u bilo kojoj ravnini, mijenja smjer tijekom jednog dana što dokazuje Zemljinu rotaciju. Zemlja se, naime, rotira oko vlastite osi, a tu rotaciju dovrši jednom svaka 24 sata. Kako se Zemlja okreće, jedan njen dio je okrenut prema suncu, a drugi u stranu.
Još jedan fenomen koji dokazuje da je Zemlja kugla koja se okreće, jest Coriolisova sila koja djeluje okomito na os rotacije Zemlje i na trenutačni smjer gibanja zraka i svakog tijela koje se giba na Zemlji. Ova sila dovodi do promjene smjera gibanja (vjetrova, zračnih masa, morskih struja) i to tako da se na sjevernoj polutki kreću udesno, a na južnoj ulijevo.
“Hodate li 10 000 kilometara ravno po Zemljinoj površini, okrenete se za 90 stupnjeva udesno, hodate još 10 000 kilometara, ponovno skrenete desno i hodate još 10 000 kilometara, vratit ćete se tamo gdje ste krenuli. Kao što vam svaki student geometrije može reći, to je nemoguće na ravnoj površini”, navodi Britannica.
Period Zemljine vrtnje jest 1 zvjezdani dan (23 h 56 min 4,1 s), a srednji period vrtnje s obzirom na osunčenje jednak je jednomu srednjemu Sunčevu danu (1 d). Period vrtnje nije stalan, već ovisi o sezonskim i sekularnim premještanjima masa na površini Zemlje i unutar nje. Zbog plima i oseka period Zemljine vrtnje stalno se produljuje. Kao posljedica plimne interakcije Mjeseca i Zemlje količina gibanja Mjeseca povećava se i on se udaljava od Zemlje, gotovo 4 cm/god. (Izvor: enciklopedija.hr)
Osim toga, svi ostali planeti i zvijezde koje smo vidjeli su okrugli te, piše Britannica, nema razloga zašto bi Zemlja trebala biti drugačija.
Konačan pogled na Zemlju
Ako fizika nije bila dovoljna da objasni Zemljinu zakrivljenost, onda su to svakako trebali učiniti fotografski dokazi.
Prva fotografija koja se smatra dokazom da Zemlja nije ravna, objavljena je u svibnju 1931. u časopisu The National Geographic. Fotografija je snimljena iz zrakoplova istočno od Anda u Južnoj Americi, a snimio ju je kapetan u Zračnim snagama SAD-a Albert W. Stevens 30. prosinca 1930. dok je letio na visini od 6.400 metara iznad Villa Mercedesa u Argentini. Planinski lanac Ande, udaljen 460 kilometara, na fotografiji leži ispod očekivanog horizonta što je prvi foto dokaz zakrivljenosti horizonta.
U zajedničkom pothvatu Zračnih snaga SAD-a i National Geographica kapetan Albert W. Stevens, u društvu Orvila A. Andersona, snimio je 11. studenog 1935. prvu fotografiju iz balona punjenog helijem Explorera II s visine od čak 22.000 metara što je bila dotad rekordan visinski doseg za balon. Fotografija je pokazala granicu troposfere i stratosfere i stvarnu zakrivljenost Zemlje, navodi NASA.
Potom je uslijedio jedan jedva uspjeli pokušaj fotografiranja Zemlje iz svemira. 24. listopada 1946. znanstvenici na raketnom poligonu White Sands u Novom Meksiku postavili su kameru na vrh njemačke balističke rakete V-2. Dok je raketa dosezala visinu od 104 kilometara, što se smatralo malo iznad priznate granice svemira, kamera je snimala slike svake sekunde i pol. Projektil je ubrzo pao na zemlju i razbio se, no film je proživio i pružio nam prvi pogled na Zemlju iz svemira.
No, za prvu pravu fotografiju iz orbite čekat ćemo idućih 13, odnosno 14 godina.
14. kolovoza 1959. satelit Explorer 6 snimio je prvu fotografiju Zemlje iz orbite, no fotografija nije bila dovoljno dobre kvalitete. Zato se 1. travnja 1960. NASA-in meteorološki satelit TIROS-1 vratio s oko 23 tisuće fotografija Zemlje, dovoljno dobre kvalitete. TIROS je lansiran s rampe u Cape Canaveralu na Floridi. U pitanju je bio prvi meteorološki satelit, napravljen s ciljem testiranja eksperimentalnih televizijskih tehnika dizajniranih za razvoj svjetskog meteorološkog satelitskog informacijskog sustava, o čemu smo već pisali ovdje.
Sovjetski komunikacijski satelit Molniya 1-3 snimio je prvu fotografiju koja prikazuje Zemlju kao puni disk 30. svibnja 1966., no kvaliteta slike bila je donekle loša. 11. prosinca iste godine satelit ATS-1 poslao je prvu fotografiju Zemlje iz geostacionarne orbite 35.800 km iznad Ekvadora.
Satelit DODGE snimio je prvu sliku Zemlje u boji u kolovozu 1967.
Pogled s Mjeseca
Primarna svrha slanja ranih robotskih svemirskih letjelica na Mjesec bila je priprema za kasnije Apollo misije s posadom, a to je uključivalo opsežno fotografiranje Mjesečevog terena iz orbite i s površine. Prva od pet svemirskih letjelica Lunar Orbiter dizajniranih za pregled Mjesečeve površine iz orbite je snimila prvu fotografiju Zemlje s Mjesečeve udaljenosti 23. kolovoza 1966.
Robotska letjelica Surveyor 3, koju su kasnije posjetili astronauti Apolla 12, snimila je prvu fotografiju Zemlje s Mjesečeve površine 30. travnja 1967. godine.
Kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih godina 20. st. svemirski program Apollo donio je tisuće zapanjujućih fotografija prvog ljudskog istraživanja drugog svijeta. Među njima su i fotografije Zemlje koje su snimili astronauti, a koje pokazuju kako naš planet izgleda maleno i krhko prema crnilu i prostranstvu svemira.
Vjerojatno najpoznatije su fotografije Zemlje snimljene tijekom Apolla 8, prve misije s posadom koja je kružila oko Mjeseca. Prva ljudska misija slijetanja na Mjesec, Apollo 11, donijela je pak brojne legendarne fotografije Neila A. Armstronga i Edwina E. “Buzza” Aldrina, a među njima se nalazi i prva slika Zemlje koju je snimio astronaut na Mjesecu. Astronauti u posljednjoj misiji slijetanja na Mjesec, Apollo 17, snimili su poznatu sliku Zemlje kao “plave pikule” s udaljenosti od 116.000 kilometara.
Teorije o Zemlji kao ravnoj ploči populariziralo je američko Društvo ravnozemljaša, o čemu smo već pisali. Popularnosti te teorije doprinio je YouTube te ostale društvene mreže putem kojih su ravnozemljaši objašnjavali svoje “dokaze” te skupljali sredstva za provođenje eksperimenata koji bi pokazali da je planet ravna ploča.
Međutim, oko oblika Zemlje ne postoje nikakve dvojbe.
