“Tko je bespravno gradio ili učinio djelo protiv okoliša neće moći biti načelnik općine, gradonačelnik, župan, vijećnik, saborskog zastupnika ni obnašati bilo koju dužnost”
Naslov je to teksta obavljenog na portalu Šibenik News koji je potaknuo čitatelja da nam se obrati sa zamolbom da provjerimo tvrdnje u članku.
Članak objavljen 12. svibnja navodi kako Direktiva EU o sankcioniranju bespravne gradnje i djela protiv okoliša koja je stigla u Hrvatsku uvodi konkretne drastične kazne i sankcije kakve još nisu viđene u domaćoj praksi.
Hrvatska će, piše Šibenik News, u svoje zakone morati uvrstiti odredbu da se svima koju su bespravno gradili bilo što ili počinili djela protiv okoliša zabranjuje obnašanje i kandidiranje za obnašanje svih javnih dužnosti, uključujući i kandidiranje na izborima.
O istoj direktivi i istog dana, nešto dramatičnijim naslovom, izvijestio je i Jutarnji list:
“Odzvonilo bespravnim graditeljima. Tko god je gradio bez dozvole, neće moći biti ni šef vatrogasnog društva, kazne su još neviđene”
O čemu je točno riječ?
Pravi naziv direktive o kojoj se piše jest Direktiva 2024/1203 Europskog parlamenta i Vijeća o zaštiti okoliša putem kaznenog prava i njen fokus nije sankcioniranje bespravne gradnje, već ono što joj stoji u samom naslovu – zaštita okoliša.
Usvojena je u travnju prošle godine i otada je počeo teći rok od dvije godine da je države članice implementiraju u svoja nacionalna zakonodavstva.
Riječ je, zapravo, o reviziji postojeće direktive iz 2008. godine za koju je evaluacija Europske komisije pokazala da nije imala znatan učinak u praksi.
Zbog sve većeg porasta kaznenih djela protiv okoliša, Komisija je u prosincu 2021. predstavila prijedlog o jačanju zaštite okoliša koji je prošle godine usvojilo Europsko Vijeće i Europski parlament.
Nova direktiva nalaže državama članicama da trebaju kriminalizirati određena nezakonita postupanja, osigurati veću preciznost u pogledu definicija kaznenih djela i uskladiti vrste i razine sankcija.
Osim toga, trebalo bi revidirati popis kaznenih djela protiv okoliša iz prijašnje direktive te dodati mu nova. Tako direktiva proširuje popis kaznenih djela s devet na dvadeset te dodaje neka nova poput ilegalne trgovine drvom ili nezakonitog recikliranja brodskih komponenti.
Sankcije
Kada je riječ o tvrdnjama iz naslova tekstova objavljenih u domaćim medijima, točno je da se u direktivi navode sankcije prema fizičkim i pravnim osobama koje uključuju privremene zabrane kandidiranja za javne dužnosti za fizičke osobe te isključenje iz pristupa javnom financiranju, nadmetanjima, koncesijama te povlačenje dozvola i odobrenja za pravne osobe.
Međutim, takve mjere navedene su kao dodatne sankcije za koje nigdje nije navedeno da ih suci, pored zatvorske ili novčane kazne, trebaju donijeti, iako u stavku 31. direktive stoji kako se dodatne sankcije često smatraju djelotvornijima od financijskih sankcija. Posebno za pravne osobe, za koje se navodi:
“Stoga bi trebalo biti moguće izreći dodatne sankcije ili mjere u relevantnim postupcima. Te sankcije ili mjere mogle bi uključivati obvezu obnove okoliša, isključenje iz pristupa javnom financiranju, među ostalim i postupcima nadmetanja, bespovratnim sredstvima i koncesijama, te povlačenje dozvola i odobrenja. Time se ne dovodi u pitanje diskrecijsko pravo sudaca ili sudova u kaznenim postupcima da izreknu odgovarajuće sankcije u pojedinačnim slučajevima”, stoji u tekstu direktive.
Dodatne sankcije za fizičke osobe, po novom, mogu uključivati obnavljanje okoliša, plaćanje naknade za štetu te novčane kazne.
Osim toga, tu je i isključenje iz pristupa javnom financiranju, zabranu držanja, unutar pravne osobe, rukovodećeg položaja koji je iste vrste kao onaj koji je upotrijebljen za počinjenje kaznenog djela; oduzimanje dozvola i odobrenja za obavljanje djelatnosti koje su dovele do relevantnog kaznenog djela te privremena zabrana kandidiranja za javne dužnosti.
Sve ove mjere navedene su kao dodatne kaznene/nekaznene sankcije koje suci mogu i ne moraju donijeti, odnosno, nigdje ne stoji da je njihovo donošenje obvezno.
Stoga, naslovi poput onih objavljenih na Šibenskom portalu i Jutarnjem listu zvuče bombastično preuranjeno, naročito kada još nije poznato na koji način će Hrvatska usvojiti direktivu u svoje zakonodavstvo.
Osim toga, direktiva nije usmjerena konkretno na bespravnu gradnju kao takvu, kao što se naslovima na Šibenik News i u Jutarnjem listu nastoji sugerirati, budući da nije ni svaka bespravna gradnja kazneno djelo koje se može okarakterizirati kao zločin protiv okoliša.
Kako implementirati direktivu?
Ekološki kriminal je, globalno gledajući, četvrta najveća aktivnost organiziranog kriminala, a njegova godišnja stopa rasta iznosi 5 do 7 posto. EU procjenjuje da je od 80 do 230 milijardi eura godišnje izgubljeno na globalnoj razini zbog takvih aktivnosti.
Hrvatska pritom prati globalne trendove; u izvješću o radu Državnog odvjetništva (DORH) za prošlu godinu stoji da je za ovu vrstu kriminala prijavljeno bilo 648 osoba, što je čak 59,83 posto više nego godinu ranije kada ih je bilo prijavljeno 319. Od toga najveći dio kolača, oko 40 posto, zauzima bespravna gradnja na pomorskom dobru (Jutarnji list).
Valja napomenuti da ni sada ništa ne sprječava državu da učinkovito sankcionira zločince protiv okoliša. To bi mogla učiniti tako da samo efikasno provodi svoje zakone. Naime, Kazneni zakon, od članka 193. do 214., propisuje niz odredbi koje se odnosi na kaznena djela protiv okoliša.
Međutim, manjak političke volje, u kombinaciji s potkapacitiranim resursima i neučinkovitim pravosuđem – razlozi su zašto ovakav tip kriminala ovdje nailazi na plodno tlo.
Ono što ne razlikuje Hrvatsku previše od ostalih zemalja EU jesu iste slabe točke sustava pravne zaštite okoliša, što je i utvrdila evaluacija Komisije.
Razine izrečenih sankcija prekršiteljima zakona bile su preniske da bi bile odvraćajuće, u svim državama utvrđeni su brojni nedostaci na svim razinama lanca izvršavanja zakonodavstva (policija, tužiteljstvo i kazneni sudovi). Nadalje, tu su nedostaci u pogledu resursa, specijaliziranih znanja, osviještenosti, određivanja prioriteta, suradnje i razmjene informacija, a ne postoje ni nacionalne strategije za suzbijanje kaznenih djela protiv okoliša koje bi uključivale sve razine lanca izvršavanja zakonodavstva.
U samom tekstu direktive navodi se kako upravo manjak resursa stvara prepreke učinkovitom spriečavanju kaznenih djela i izricanju kazni za njih.
Direktivom se stoga sugeriraju i određena rješenja koja bi se uhvatila u koštac s tim problemom. Na primjer, države članice trebale bi razmotriti da se predmeti povezani s okolišom dodijele specijaliziranim istražnim jedinicama, tužiteljima i sucima, a na općim kaznenim sudovima mogla bi se formirati specijalizirana sudačka vijeća.
Govoreći o novoj direktivi, ministar pravosuđa Damir Habijan u razgovoru za Jutarnji list rekao je kako će implementacija biti izazovna, osobito za suce jer će se uvesti i neka nova kaznena djela koja sada ne postoje.
Dodao je da tu vidi ulogu Pravosudne akademije koja će najvjerojatnije trebati organizirati i dodatne edukacije za pravosudne dužnosnike po tom pitanju.
Pravo prirode i ekocid
EU je revizijom ove direktive prvi put u zakonodavstvo uvela pojam “ekocid”. Već neko vrijeme postoji kampanja da se taj pojam uvede kao peti međunarodni zločin pred Međunarodnim kaznenim sudom (ICC) u Haagu.
Pod takav zločin spadaju kaznena djela katastrofalnih posljedica koja uzrokuju uništenje ili znatnu štetu koja je ili nepovratna ili dugotrajna za ekosustav znatne veličine ili znatne okolišne vrijednosti ili za stanište unutar zaštićenog područja, ili uzrokuju raširenu i znatnu štetu za kakvoću zraka, tla ili vode.
Ta djela mogu obuhvaćati postupanje usporedivo s “ekocidom”, stoji u tekstu direktive.
Nadalje, nova EU regulativa nalaže da bi kaznenim djelima trajne prirode trebalo što prije stati na kraj, stoga se države članice potiče na to da nadležnim tijelima omoguće da nalože trenutačni prestanak nezakonitog postupanja ili da spriječe takvo postupanje.
Osim toga, navodi se i kako činjenica da se pravne osobe smatraju odgovornima ne bi trebala spriječiti pokretanje kaznenog postupka protiv fizičkih osoba koje su počinitelji, poticatelji ili pomagači. Ako su ispunjeni uvjeti za kaznenu odgovornost, trebalo bi tumačiti da takve fizičke osobe uključuju članove korporativnih odbora.
Direktiva također predviđa i da sama priroda ima svoje zastupnike. S obzirom na to da se okoliš ne može zastupati u kaznenom postupku kao žrtva, pripadnicima zainteresirane javnosti, u svrhu djelotvornog kaznenog progona, trebalo bi omogućiti djelovanje u ime okoliša kao javnog dobra.
Države bi svakako trebale donijeti i provoditi nacionalnu strategiju za suzbijanje kaznenih djela protiv okoliša.
Strategija pritom ne bi trebala biti samo mrtvo slovo na papiru, što je često slučaj u Hrvatskoj. Ona bi trebala obuhvatiti ciljeve i prioritete, metode suradnje među nadležnim tijelima te u konačnici mehanizme za praćenje njene provedbe.
