“Vođa studenata“. Tako se u nekim medijima predstavlja prvi na Studentskoj listi, Ilija Srdanović. Pišu da je “on” taj koji je “srušio Vučića”.
No, nije on srušio Aleksandra Vučića. Srušili su ga oni. Vođa je “kapitalac”, karizma i vanserijska sposobnost da objedini utiske o potrebama podanika i brzo donese odluke u njihovom interesu. Ako želi. Ako ne želi, onda radi za sebe. Može ga se oblatiti, zastrašiti, potkupiti ili ucijeniti. A ako to ne uspije, uvijek ga se može odstreliti.
Plenum je antipod Jednom Vođi i Njegovoj Stranci. Direktno demokratska platforma na kojoj svi imaju jednako pravo reći što misle i glasati kako žele kroz stoljeća je osmišljavana upravo za jato sitnih riba koje morskog psa želi natjerati na bijeg. I, konačno, u Srbiji, čak i po pravilima liberalne demokracije, uspjeli su ga najuriti.
I to ne bilo kako. Smijenjena je čitava generacija tlačitelja. Na prvom mjestu čopor okrvavljen još u ratovima devedesetih, s apetitom i za podržavanje aktualnog genocida u Gazi, na čelu s Vučićem i “malim Slobom” Ivicom Dačićem. Na drugom, korumpirani socijaldemokratski opozicionari poput Dragana Đilasa te desni huškači profilirani u novom mileniju.
Nije bilo lako. Za raspisivanje izbora na kojima će pobijediti Studentska lista trebalo je proći skoro dvije godine od ubojitog pada nadstrešnice u Novom Sadu 4. studenog 2024. Prva blokada proglašena je tri tjedna kasnije iz čistog užasa. Grupa muškaraca napala je studente i profesore Fakulteta dramskih nauka dok su u Novom Sadu odavali počast žrtvama. Planirana je na tri dana, ali val se proširio diljem Srbije i pretvorio se u lanac najdužih blokada u povijesti.
Iduće skoro dvije godine studentski će se pokret artikulirati kroz plenume, motivirati građane da se okupljaju u svojim lokalnim zajednicama kroz zborove građana i organizirati proteste. Održavajući ulicu živom, trpjeli su maltretiranja i hapšenja, čak i pokušaje ubojstva. [1, 2]
Odbijali su isticati “Olimp” ili Jednoga Vođu, kako među sobom, tako i među ljudima koje smatraju sposobnim za upravljanje Srbijom. Tako su gradili solidarnost i štitili se od vlastitih taština i međusobnog natjecanja. I, još važnije, Vučićevu režimu izbili su ubojito oružje individualnog uništenja – medijski i pravosudni linč.
“Nisu znali koga da napadaju, ‘ko je taj koji bi trebao biti targetiran.”, kaže student Vukašin Đinović.
Kada su izbori konačno raspisani, rezultat je bio čudesan. Apsolutnom većinom porazili su nedodirljivog miljenika EU, Rusije, Kine i SAD-a, koji je vladao željeznim stiskom 14 godina. I njega, i čitavu oporbu.
Sada se čeka formiranje vlade i uokviravanje ovog političkog eksperimenta u već postojeće institucije Srbije. Sa studentima i kandidatima rekonstruiramo kako su došli do pobjedničke liste po volji generacije pred kojom je čitav život, a već sad je uništen tzv. polikrizom – klimatskim, ekološkim, ekonomskim, tehnološkim i sve napetijim geopolitičkim beznađem. Isto tako, zanimala nas je i sudbina održanja najvećeg obećanja studenata pred izbore, pored funkcioniranja institucija. Sadržano je u paroli da studenti ne žele moć za sebe, već moć žele vratiti narodu.
Kako su se predlagali kandidati?
Sastavljanje liste trajalo je mjesecima. U Srbiji ima oko 250 tisuća studenata, a u blokadama i u procesu odabira kandidata nisu sudjelovali svi, nego oko 90 fakultetskih plenuma na ukupno šest sveučilišta. Svaki je plenum imao svoju proceduru, no neke su stvari bile zajedničke. Svaki je student mogao kandidirati koga je htio, uz priloženo obrazloženje i biografiju kandidata te poštivanje pojedinih kriterija.
Grupa studenata iz Novog Sada za primjer navodi kako je studentima zabranjeno da se kandidiraju, da bi se izbjegli sukob interesa i osobna promocija. Također, ni jedna osoba koja je bila član bilo koje stranke u sklopu vladajuće koalicije nije smjela biti na listi, kao ni osuđenici zbog kaznenih djela koja se kažnjavaju s više od godine dana zatvora.
Nakon što su predloženi na nivou jedne visokoškolske ustanove, studenti tog fakulteta bi onda glasanjem rangirali sve nominirane kandidate.
Kako je došlo do rang liste?
“Svaki student mogao je anonimno rangirati sve kandidate koje su predložili studenti njegove visokoškolske ustanove. Nakon toga su svi oni rangirani na osnovi ukupnog broja glasova, također na nivou te ustanove”, kažu nam novosadski studenti. Zatim su slijedile višesatne diskusije, provjere i glasanje, dok je konačna lista nastala kroz više nivoa usuglašavanja i provjeravanja kandidata među plenumima širom Srbije.
Kako su gradili listu 250 ljudi, visokoškolske ustanove su rangirane na osnovu ukupnog broja studenata.
“Na osnovi toga im je dodijeljeno pravo na odabir kandidata s određenim plasmanom na konačnoj listi. Dakle, visokoškolskoj ustanovi u Srbiji s najvećim brojem studenata pripalo je pravo na odabir kandidata koji bi se našao na prvom mjestu na Studentskoj listi, drugoj najvećoj ustanovi pripalo je pravo na odabir drugoplasiranog kandidata itd. Niz se po ovom šablonu nastavlja sve do najmanje visokoškolske ustanove, nakon čega se ponavlja, tako da svakoj ustanovi pripadne pravo na odabir dva ili tri kandidata.”, napominju Novosađani. Na kraju su konačnu listu po potrebi izmijenili tako da bude ispoštovan kriterij zastupljenosti spolova, 60 naprema 40 posto.
Kako su pokrili različita područja znanosti?
Kažu da je SAD zemlja kojom vladaju pravnici, a Kinom inženjeri. Srbija sada postaje zemlja profesora; njih oko 140 od ukupno 250 su doktori znanosti. Međutim, dolaze iz šarolikog spektra područja. Kako nam je kazala novinarka Vremena Jovana Đurđić, koja je izvještavala s plenuma, to nije bio jedan od zacrtanih ciljeva, već su plenumi fakulteta birali kandidate iz svog područja.
“Mašinci su birali mašince, poljoprivrednici poljoprivrednike, pravnici pravnike i slično”, kaže ona, napominjući da to nije bilo pravilo. “Kandidati nisu nužno morali biti visoko obrazovani. Nominacija se dodjeljivala osim na osnovi stručnosti i na osnovi doprinosa društvu”, navodi Đurić. Na taj način na listi smo osim profesora, doktora i radnika, ugledali i umjetnike i sportaše.
I novosadski studenti kažu da se nisu vodili kvotama zanimanja.
“Ispostavilo se da nam one nisu bile potrebne, budući da su u procesu odabira kandidata sudjelovali studenti svih visokoškolskih ustanova, a prirodno je bilo da će prvenstveno potražiti kandidate koji djeluju unutar njihove oblasti”, kažu nam studenti iz Novog Sada.
Pravo veta
Nakon što je sastavljena preliminarna lista, uslijedio je proces vetiranja. Plenumi su mogli priložiti dokaze i argumente za isključivanje pojedinih kandidata s liste. Novosadski studenti nam kažu da se u prvom redu tražilo kandidate koji potencijalno ne ispunjavaju strogo određene uvjete za kandidaturu na Studentskoj listi.
“Na tog kandidata je mogao biti predložen veto. Ovo se moglo uraditi i ukoliko se u biografiji kandidata pronašlo nešto što potencijalno može biti sporno, a nije navedeno u prethodno određenim kriterijima”, kažu nam. Uslijedili su rokovi za slanje argumentacije od sedam dana, uz tri dodatna dana nakon isteka roka, a onda i rok za izjašnjavanje o prijedlozima veta.
“Svaka visokoškolska ustanova se, nakon čitanja argumentacija i kontraargumentacija, izjašnjavala je li za ili protiv veta na datog kandidata. Da bi kandidat bio vetiran, bilo je potrebno da dobije 50 %+1 glas na nivou države”, navode studenti.
Glasine oko veta
Vučić je, podsjetimo, putem naklonjenih tabloida više puta poručivao kako iza Studentske liste stoji njegov omiljeni rival, raspadnuta Demokratska stranka. Podrška koju je lista imala od pojedinaca sa spornim biografijama, također je korištena za napade na listu. Primjer je profesor prava sa simpatijama prema poeziji Radovana Karadžića i stažom u ekstremno desnim Dverima Miro Lompar. Drugi je rektor Sveučilišta u Beogradu, Vladan Đokić. Obojica su ispali zahvaljujući vetu.
“Lomparu s Filološkog fakulteta u Beogradu veto je ‘lupio’ fakultet iz Novog Pazara”, prisjeća se kolegica Đurić. Izbačen je nakon glasanja svih. No, to nije spriječilo tabloide da vetiranje Lompara povezuju s Bojanom Pajtićem, davnim predsjednikom Demokratske stranke. Tezu je provlačio sam Lompar, koji je uvrijeđeno poručio da neće podržavati listu.
A Kurir je, vezano za Đokića, objavio potpuno bizarnu parafrazu slavnog upozorenja da “revolucija jede svoju djecu”. Kada je Đokiću udaren veto objavili su kako su to studenti potanko objasnili. Šutio je, naime, o rušenju beogradskog kvarta Savamala i o doktoratu SNS-ovca Siniše Malog. Kurir je u tekstu zavapio da ova “obojena revolucija jede svoje lidere”. No, i Savamala i doktorat Malog afere su izlistane na službenim stranicama beogradskih studenata Studenti.org za postizborno rješavanje. I zato ne čudi da je Đokić odbačen, bez obzira na podršku blokadama.
“Sam prigovor nije značio da je kandidat uklonjen s liste. Za to je bila potrebna suglasnost više od polovine ukupnog broja plenuma. Dakle, nijedan pojedinačni plenum nije mogao samostalno eliminirati kandidata. Ideja je bila da se osigura zajednička odgovornost za konačnu listu i spriječi da jedna grupa ima presudan utjecaj na njen sastav. U tom smislu, mislim da je ovo rijedak slučaj gdje je jedna lista sastavljena na tako široko participativan i demokratski način.”, viđenje je Aleksandra Baucala, poslanika u Skupštini sa Studentske liste.
Prazna mjesta koja su se pojavila na listi nakon vetiranja, prepričavaju nam studenti, popunjavana su zamjenama koje su visokoškolske ustanove prethodno izglasale. “I tako je formirana konačna lista.”
Izjava kandidata
Jedan od uvjeta za stavljanje na listu bila je i izjava koju su morali potpisati svi kandidati, kojom su se obvezali “na poštovanje preuzetih dužnosti”. Jamči se da neće biti “prelijetanja”, odnosno da će do kraja svog mandata ostati u političkoj organizaciji i da neće mijenjati zastupnički klub. Mandat, drugim riječima, pripada organizaciji, a ne pojedincu koji se može izolirati potkupljivanjem i ucjenom.
Izjava ide i korak dalje. Traži da kandidat niti ne glasa za prijedloge koji su protivni programu njegove političke organizacije. Mandat služi zalaganju “za ispunjenje svih zahtjeva Studenata u blokadi i za provođenje i ostvarivanje svih ciljeva zacrtanih u Društvenom dogovoru i Programskom minimumu Studenata u blokadi”.
Završni dio je posebno zanimljiv.
“U slučaju da se nešto od točaka koje sam izjavio kao kandidat za narodnog zastupnika ispostavi kao neistinito, ili u slučaju da ne ispunjavam dužnosti koje sam naveo da ću ispunjavati kao narodni zastupnik, ili u slučaju da odstupim od ciljeva navedenih u okviru programa političke organizacije koje sam jamčio, smatra se da sam podnio ostavku na dan konstatiranja neistinitosti ili neispunjavanja dužnosti.”
Gledano iz hrvatske perspektive, ovo može biti samo predstava. Dramatični odlazak Bože Petrova javnom bilježniku i ovjeravanje izjave da njegov Most neće koalirati ni s HDZ-om, niti sa SDP-om, prilično nam se urezao u sjećanje. Ako ne nakon prve Mostove koalicije s HDZ-om, onda nakon druge. Međutim, zbog ove je izjave sa Studentske liste otpala glumica i producentica Bojana Maljević, žaleći se na jednoumlje.
Pitali smo Baucala kako on gleda na tu izjavu, a pogotovo na posljednji pasus. U televizijskim prijenosima u doba euforije zbog priznavanja poraza Aleksandra Vučića, moglo se čuti da će studenti motriti svoje poslanike. No, još uvijek nikome nije jasno kako, jer aktualni politički sustav naprosto ne poznaje takvu situaciju. Govori li zadnji pasus o samoinicijativnoj, moralnoj ostavci ili će van parlamenta postojati mehanizmi za pokretanje postupka smjene? Baucal ne vjeruje u ovu drugu varijantu.
“Izjavu koju smo potpisali razumijem prije svega kao preuzimanje moralne i političke odgovornosti za realizaciju Studentskog programa i tu odgovornost imamo prema studentima i građanima koji su nam ukazali povjerenje. Ona znači da nitko od nas ne bi smio tretirati poslanički mandat kao privatnu privilegiju. Međutim, važno je razlikovati političku odgovornost od pravnog statusa narodnog poslanika. Nijedan plenum ne može automatski oduzeti mandat poslaniku. Ukoliko se postavi pitanje ozbiljnog kršenja preuzetih obaveza, ono mora biti razmotreno kroz jasnu i pravičnu proceduru, uz pravo poslanika da iznese svoje argumente. Za mene je suština da odgovornost bude stvarna, ali i da nikada ne uspostavimo novu vrstu političke poslušnosti umjesto slobodnog i odgovornog odlučivanja.”, tumači on.
Što će biti s plenumima?
Iz razgovora sa studentima o potencijalnim mehanizmima kontrole, stječe se dojam da mnogo toga nije razrađeno i da se čeka da maštovitost političkog života proizvede nuždu za eventualne intervencije.
Povijest ne daje ni približan primjer ovako snažnog upliva direktne na parlamentarnu demokraciju pa će praksu vjerojatno trebati izmisliti. Baucal smatra da plenumi ne trebaju postati neka vrsta paralelne vlasti iznad državnih institucija.
“Upravo suprotno, naš cilj je da izgradimo institucije koje će biti odgovorne građanima, uz slobodne medije, transparentnost i javnu kontrolu. Studenti su pokazali da građani mogu da kontroliraju vlast i želio bih da to postane trajna karakteristika našeg društva.”, kaže na tu temu.
Dio srpske aktivističke scene je, naime, požurio proglasiti plenume mrtvima. S tim se ne bi složili studenti s kojima smo razgovarali. Da, trebalo je sastaviti listu i program, i tu se posao smatra uspješno završenim.
“Ali ništa ne stoji na putu da se oni organiziraju i da nastave komunicirati s poslanicima u skupštini. Na kraju krajeva”, upozorava nas jedan sudent, “plenumi su in, kao i zborovi građana”. Zborovi građana, kaže kolegica Đurić, nisu imali utjecaja na listu, ali su odradili lavovski posao u hodanju od vrata do vrata i osiguravanja velike izlaznosti zbog kojih je izbore u Srbiji, usprkos nasilničkom ponašanju i autobusima, bilo nemoguće ukrasti.
“U zadnjih godinu dana organizirani su čak i u nekim privatnim firmama”, kaže nam jedan student. “Ništa vam ne treba da organizirate plenum. Ako imate problem, pozovete sve uključene, sjednete i pričate na način da svačiji glas vrijedi isto. I to je to”.
Uloga studenata u izboru vlade
Aleksandar Vučić nije bio jedini kritičar “blokadera”. Zamjerke su pljuštale i s dobronamjerne strane, jednako riješene da Vučić mora otići. Prigovarali su im i skeptični studenti, i profesori, i aktivisti pritom izuzetno aktivni u mnogoljudnim borbama koje su prethodile ubojitom padu nadstrešnice u Novom Sadu. Realpolitika je zagovarala borbu unutar horizonta, organizacija dobro utabanih u liberalnoj demokraciji – kako nevladinih tako i stranačkih. Direktna demokracija proglašavana je jalovom, a horizontalno odlučivanje napornim, neefikasnim i fanatičnim.
Dok se nije znalo kako srušiti Vučića, osnovni je strah, osim ispuhavanja protesta, bio strah od masovne izborne krađe. U javnosti se otvoreno tražilo kandidiranje tzv. prijelazne vlade kao nakon 5. oktobra i rušenja Slobodana Miloševića. Zahtjev je stizao i iz redova opozicije, i nevladinih organizacija, kao i dijela plenumâ. Ali do prijelazne vlade nikada nije došlo. Samo su neki plenumi bili “za”, a vlast je bila apsolutno protiv.
Na kraju je upravo iz plenuma izniknula pobjednička lista. Srbija je pred sastavljanjem vlade, ne samo bez nekoć nepobjedivog Vučića, nego i bez čitave njegove političke generacije.
Baucal smatra da u tim dogovorima i studenti imaju mjesto.
“Vjerujem da ćemo kroz razgovore među izabranim kandidatima, studentima i stručnjacima koji su sudjelovali u pripremi programa doći do dobrih rješenja. Konačni izbor Vlade, naravno, mora biti proveden u skladu sa Ustavom, što znači da će o njenom programu i sastavu glasati Narodna skupština koja tek treba biti formirana”, kaže on. Cilj je da Vladu čini tim stručnih, odgovornih ljudi koji će kroz diskusiju i debatu dolaziti do najboljih odluka koje će vidjeti kroz bolji život građana, a ne kroz bolji lični život ministara.
“Da parafraziram Johna Lennona: ‘You may say I’m a dreamer, but I’m not the only one’.”, dodaje. No, kako će studenti participirati, nigdje nije zapisano.
“Studentski pokret je svoju snagu izgradio kroz razgovor, argumentaciju i zajedničko odlučivanje i očekujem da će ti principi biti važni i prilikom razgovora o novoj Vladi. Međutim, koliko znam, još nije javno predstavljen konačan model konzultiranja plenuma u tom procesu tako da se u ovom trenutku ne zna hoće li i koju će ulogu plenumi imati u predlaganju kandidata za članove nove Vlade”, kaže nam on. Pored toga, smatra da će određenu ulogu u tom procesu imati i kandidati sa Studentske liste, jer su oni dobili povjerenje studentskog pokreta.
“Zato ne bih unaprijed govorio o konkretnim procedurama koje još nisu potvrđene. Ono što smatram ključnim jeste da postoji suglasnost da kriteriji za izbor ministara moraju biti isključivo stručnost, integritet, odgovornost i sposobnost da realiziraju dogovoreni program koji je pripremao veliki broj stručnjaka više od godinu dana”, kaže Baucal. Važno je i da se za svaki resor formira široki tim onih koji su radili na Studentskom programu, a ne samo ministrica ili ministar, jer “jedna osoba ne može puno sama”.
Arhiva
Proučavanje studentskog pokreta u Srbiji već je na glasu kao tema brojnih, ne samo politoloških istraživanja. Direktna demokracija ima svoju dugu i široku povijest. No konkretni plenumi zaslužni za pobjedničku Studentsku listu u Srbiji, u “prvom koljenu” srodni su sa zborovima studenata koji su prije točno dvadeset godina blokirali fakultete u Novom Sadu i Beogradu te blokadama u Zagrebu 2009., kada ovaj oblik okupljanja pobunjenih studenata i uzima ime plenum.
Sama riječ znači ispunjen, suprotan vakuumu. U kontekstu politike, korišten je i ranije, primjerice u Jugoslaviji, za imenovanje okupljanja svih članova organizacijske cjeline, za razliku od predsjedništava ili odbora.
Znanstvenik koji je blisko surađivao s plenumima u Beogradu, Aleksandar Matković smatra da bi na Srbiju sada pažnju trebao obratiti cijeli svijet. Istraživanje će neko vrijeme biti otežano time što su mnoge informacije, pa i o formiranju liste, dostupne su samo djelomično – i ostat će takve još neko vrijeme i zbog sigurnosnih razloga. U izučavanju će pomoći arhive, premda su dijelom uništene.
“Studenti su vodili arhivu: jednu centraliziranu u rektoratu, uz arhive koje su vodili pojedini fakulteti. Međutim, centralna arhiva je nekoliko puta pretresena i uništena pa ni sami ne znaju točno koje zapise još uvijek imaju, a koje nemaju. Stoga je istraživanje u ovom trenutku složeno. Možda će u budućnosti neke od arhiva biti vraćene ili pronađene”, navodi Matković. Moguće je pronaći neke informacije o procesu glasovanja i procedurama, ali puno se manje zna o tome što se događalo između glasovanja. Studenti su koristili obične i tajne razgovore, odnosno chatove, a u nekim su slučajevima stvarali namjenska tijela za koordinaciju komunikacije.
A što se tiče pitanja kako će plenumi ubuduće funkcionirati u odnosu na vlast, parlamentarnu većinu i listu te postoje li nekakvi kontrolni mehanizmi, Matković kaže tek: “Mislim da je to pitanje za 2036., a ne za 2026. godinu, budući da se to tek treba razviti.”
