Tresla se brda, rodilo se – niš’! Sabor u petak nije izabrao tri nova ustavna suca, jer nitko od kandidata, koje je predložila HDZ-ova većina, nije dobio potrebnu dvotrećinsku većinu glasova zastupnika. Glasali su isključivo zastupnici vladajuće HDZ-ove koalicije, dok je opozicija bojkotirala glasanje nezadovoljna ultimatumom premijera Andreja Plenkovića da tri ispražnjena mjesta treba popuniti po modelu „dva na prijedlog većine, jedan na prijedlog opozicije“.
Za suca Vrhovnog suda Željka Pajalića glasalo je 77 HDZ-ovih zastupnika, odvjetnik Mladen Sučević dobio je 76 glasova, jedan je bio suzdržan, dok je 76 vladajućih bilo suzdržano kod glasanja za donedavnog ustavnog suca Gorana Selanca koji ide po još jedan osmogodišnji mandat i kojeg se percipira kandidatom ljevice.
„Sad se vidjelo za koga je HDZ glasao ‘za’, a za koga nisu glasali da postane ustavni sudac. Time su potvrdili da su isključivo slijedili naputke premijera Plenkovića da izbor ustavnih sudaca mora poslužiti tome da HDZ ima svoju stranačku većinu u Ustavnom sudu“, komentirala je Sandra Benčić iz Možemo! HDZ-ovu suzdržanost oko Selanca, iako je i on bio dio HDZ-ovog paketa.
Tijekom glasanja u sabornici je bila i opozicija, pa su se vladajući možda uplašili da će lijeva opozicija u zadnji čas pritisnuti gumb i glasati za „njihovog“ Selanca čime bi on bio jedini koji bi uspio dobiti dvotrećinsku većinu.
Kako ipak nitko nije dobio potreban 101 glas, čitav postupak izbora ide ispočetka. Saborski Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav uputit će novi javni poziv. Novi krug izbora vjerojatno će trajati mjesecima, najmanje do jeseni.
U međuvremenu, Ustavni sud nastavlja raditi u krnjem sastavu s 10 sudaca.
Epilog je to višemjesečnih neuspješnih pregovora HDZ-a i lijevo-liberalne opozicije SDP-a i Možemo!, da se među 13 prijavljenih izabere troje novih sudaca.
Tko je odgovoran za neizbor ustavnih sudaca?
Umjesto dogovora, nužnog u postupku izbora zbog postizanja dvotrećinske većine, mjesecima su se razmjenjivale međusobne optužbe. Tako je bilo i na dan (neuspješnog) glasanja.
Opozicija je prozivala Andreja Plenkovića kao jedinog krivca za neizbor novih ustavnih sudaca jer je „ispalio tri imena bez usuglašavanja, po modelu samovolje“, a da je cilj tzv. progresivne opozicije da Ustavni sud „bude neutralan, a ne neutraliziran“.
Vladajući su im uzvraćali optužbama da je SDP podlegao pritisku „radikala“ iz Možemo!, unatoč navodnom dogovoru između Saše Đujića (SDP) i Ivana Malenice (HDZ) o upravo ta tri predložena imena. Optužili su ljevicu da otpočetka nisu željeli izabrati nove ustavne suce, jer se iz njihovih redova više puta čulo da im odgovora sadašnje stanje na Ustavnom sudu na kojem je pet ustavnih sudaca izabrano na prijedlog vladajućih i pet na prijedlog opozicije.
Na margini, ali prilično važna, je uloga Domovinskog pokreta (DP), glavnog koalicijskog partnera HDZ-a, bez čijih osam ruku HDZ ne bi mogao postići ni kvorum, a kamoli išta izglasati. Kao i tijekom izbora za 10 novih ustavnih sudaca 2024. godine tako i sada, zastupnici DP-a nisu bili ni na intervjuima s mogućim kandidatima, a sada ni na plenarnoj sjednici kada se raspravljalo o užoj listi od tri imena.
Vrhunac je bio u petak kada je Ivan Penava, predsjednik DP-a, upravo u vrijeme glasanja o ustavnim sucima sazvao konferenciju za novinare (1, 2) da bi pričao o – Bleiburgu. U sabornici je za svaki slučaj ostalo sedam njegovih stranačkih kolega da bi ipak lojalno glasali po HDZ-ovom naputku. Toliko o najvećem HDZ-ovom partneru koji Plenkovićevu stranku drži na vlasti.
I HDZ i SDP računali na produljeni rok od šest mjeseci
Postupak izbora tri ustavna suca mogao je početi još u travnju prošle godine, kada je tadašnji predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović obavijestio Sabor da njemu i sucima Mati Arloviću i Goranu Selancu 12. listopada te godine istječe osmogodišnji mandat. To se, međutim, nije dogodilo.
Trebalo je proći puna tri mjeseca da bi Ivan Malenica (HDZ), predsjednik saborskog Odbora za Ustav, uopće sazvao sjednicu Odbora na kojoj bi se razgovaralo o raspisivanju javnog poziva.
U međuvremenu, opozicija se nije previše uzbuđivala što vrijeme polako curi i što se može dogoditi da se neće moći uhvatiti rokovi do listopada kada završava redoviti osmogodišnji mandat trojici ustavnih sudaca. To je bilo vrijeme lokalnih izbora, pa se SDP više fokusirao na kritiku Ustavnog suda da politički arbitrira u izbornim sporovima, jer se tadašnji saziv Ustavnog suda u tim odlukama (1, 2) podijelio upravo po liniji „sedam iz kvote vladajućih“, a „šest iz kvote opozicije“.
Kada je napokon u srpnju održana sjednica Odbora za Ustav, na njoj se – prema službenom zapisniku koji smo dobili na uvid – nije pojavio nitko ni iz SDP-a niti iz Možemo!, tako da je HDZ-ova većina jednoglasno, bez ikakvog protivljenja i ikakve rasprave, odlučila da se javni poziv za nove ustavne suce uputi tek nakon ljeta, u rujnu. Dakle, svega nekoliko tjedana prije isteka mandata trojici sudaca.
Tada je postalo jasno da i jedna i druga strana, i vladajući i lijevo-liberalna opozicija računaju na članak 122. Ustava prema kojem se, u slučaju neizbora novih sudaca, njihov mandat može produžiti „iznimno najdulje do šest mjeseci“, što se na kraju i dogodilo.
Produljenje mandata za šest mjeseci postalo je pravilo, a ne – kako predviđa Ustav – iznimka. Praksa je to koja se redovito događa od kada je izmjenama Ustava iz 2010. godine uvedena dvotrećinska većina, 101 glas potreban za izbor ustavnih sudaca, a ne više kvalificirana većina, odnosno 76 glasova kao do tada.
Javni poziv je napokon objavljen 3. rujna, a razgovori s 13 kandidata pred Odborom za Ustav održani su tek 13. studenog nakon što je već istekao redoviti osmogodišnji mandat Šeparoviću, Arloviću i Selancu.
I dalje su bez previše uzbuđenja, i vladajući i opozicija javno izjavljivali da se nadaju da će biti postignut dogovor, a da Ustavni sud može i dalje normalno raditi u punom sastavu do 12. travnja 2026. godine.
Do oštrijih tonova je došlo jedino kada su, u međuvremenu, na sjednici Ustavnog suda u rujnu izabrani Frane Staničić za novog predsjednika Suda, koji je u njega imenovan na prijedlog vladajućih, i njegova zamjenica Maša Marochini Zrinski, iz tzv. „opozicijske kvote“. Sjednicu je tada napustilo preostalih petoro sudaca iz tzv. liberalne kvote nezadovoljni što se novo vodstvo Ustavnog suda bira dok u Saboru još traje postupak izbora novih ustavnih sudaca. Bila je to prilika da HDZ postupanje dijela sudaca nazove cirkusom, a da SDP prozove vladajuće za preuzimanje još jedne institucije.
Presudan Plenkovićev ultimatum
Ključni događaj zbio se početkom siječnja, kada je premijer Andrej Plenković izašao s idejom, a zapravo ultimatumom, o vezanim imenovanjima predsjednice, odnosno predsjednika Vrhovnog suda i troje sudaca Ustavnog suda, po modelu „dva predlaže parlamentarna većina, a jednog opozicija“.
Namjera je jasna: HDZ želi na taj način zadržati kontrolu nad Ustavnim sudom, ustali su složno iz SDP-a i Možemo!. Prozvali su Plenkovića da se protuustavno miješa i u izbore za Vrhovni i za Ustavni sud, da je riječ o autokratskim tendencijama vlasti te da oni neće dozvoliti HDZ-ovo porobljavanje institucija.
Sličnu tezu o tome da bi HDZ trebao zadržati većinu na Ustavnom sudu iznio je ranije i Ivan Malenica prilikom izbora 10 ustavnih sudaca 2024. godine, ali je tada brzo ustuknuo i nije na tome dalje inzistirao.
Samo godinu dana kasnije, takve poruke došle su od vrha izvršne vlasti, otvoreno i bez ograde. Štoviše, kao normalno počeli su gurati tezu u javnosti da je uobičajeno da Ustavni sud odražava raspored snaga u parlamentu, suprotno mišljenju ustavnih stručnjaka.
Među prvima, u zaštitu takvih (premijerovih) teza stao je ministar pravosuđa Damir Habijan navodeći primjere nekih drugih država koje navodno imaju modele „političkog dogovaranja“ kao i Hrvatska, a što se u analizi Faktografa pokazalo velikim dijelom netočnim.
Nakon toga, uslijedili su tjedni međusobnih prozivanja. HDZ je optuživao lijevu opoziciju da radi po diktatu s Pantovčaka, što znači predsjednika Zorana Milanovića, da im odgovara krnji Ustavni sud te da su upravo oni ti koji blokiraju izbor trojice novih sudaca. S druge strane, opozicija je tražila da se ne vežu izbori za Vrhovni i za Ustavni sud te da se u Ustavni sud ne biraju suci po modelu „naši“ i „vaši“ nego najstručnije osobe s integritetom. To se nastavilo sve do danas.
U međuvremenu, došlo je do potpune blokade pregovora, barem onog dijela koji je vidljiv u javnosti.
HDZ je na kraju iskoristio zajednički službeni put u Istanbul predsjednika i potpredsjednika odbora za Ustav, HDZ-ovog Ivana Malenice i SDP-ovog Saše Đujića, tvrdeći da je tamo postignut dogovor o imenima novih sudaca – Pajalića, Sučevića i Selanca.
Plenković je potom s tim imenima, kao gotovom stvari, izašao u javnost. Odbor za Ustav ih je s HDZ-ovom većinom brzinski i potvrdio, uz bojkot opozicije. U petak je sve završilo neuspješnim glasanjem na plenarnoj sjednici.
Iz SDP-a oprečne poruke
I dok su svi iz HDZ-a, gonjeni uobičajenom partijskom disciplinom, unisono branili Plenkovićev ultimatom, nazivajući to „željom za postizanjem rješenja i popunjavanjem Vrhovnog i Ustavnog suda“, iz SDP su nerijetko stizale oprečne poruke.
Iako se SDP-ov vrh trudi ostaviti sliku u javnosti prema kojoj su oni neupitno za to da Ustavni sud radi u punom sastavu od 13 sudaca, znalo se ne jednom dogoditi da iz te stranke stižu i suprotne tvrdnje. Prije svega od Arsena Bauka koji je saborski zastupnik SDP-a još od 2008. godine, uz četverogodišnji prekid kada je bio ministar uprave u vladi Zorana Milanovića.
Bauk je još u proljeće prošle godine, u jeku izbornih sporova na Ustavnom sudu, ustvrdio da je politička neutralizacija Ustavnog suda SDP-ov „ultimativni cilj“ te da su jako mali izgledi da se u ovom saborskom mandatu, dakle do 2028. godine, izabere svih troje novih ustavnih sudaca.
Na pitanje Faktografa ne bi li takav SDP-ov model „političke neutralizacije“ s manjim brojem sudaca bio poguban za zaštitu ljudskih prava građana, jer će takav Ustavni sud sporije raditi, a i teže usuglašavati stavove, Bauk je tada odgovorio da je „bolja manja učinkovitost Ustavnog suda, nego da se donose loše odluke“.
Poznata je i Baukova izjava da „više vrijedi jedan sudac Ustavnog suda nego sto predsjednika Vrhovnog suda“, što HDZ često koristi u prozivanju SDP-a da zapravo ta stranka želi kontrolirati Ustavni sud.
Nedavno je Saša Đujić, glavni pregovarač SDP-a, rekao da Baukove izjave nisu stav SDP-a, da on nema nikakvu stranačku dužnost te da je relevantno ono što kaže predsjednik stranke Siniša Hajdaš Dončić i on, kao politički tajnik SDP-a.
Nužna nova sudačka vijeća
Od kada je prestao i produženi mandat trojici sudaca, 12. travnja, Ustavni sud s 10 sudaca radi otežano, ali ipak radi.
Najveći problem je raspored sudaca po sudačkim vijećima, od kojih su neka sada ostala bez dijela sudaca kojima je istekao mandat. Odluku o novom rasporedu sudaca Ustavni sud još nije donio, jer prijedlog predsjednika Ustavnog suda Frane Staničića za sada nije dobio podršku najmanje sedam sudaca.
To je bio glavni argument premijera Plenkovića da prozove opoziciju da „nekoliko njihovih sudaca“ sada blokira formiranje novih sudačkih vijeća, a time i rad Ustavnog suda. Ivan Malenica je išao i korak dalje kada je te suce i poimence javno prozvao.
Indikativna je informiranost vrha vlasti o zbivanjima na Ustavnom sudu i to na zatvorenim sjednicama. Kada smo nedavno o tome pitali predsjednika Ustavnog suda Franu Staničića nije nam rekao da je riječ o blokadi Ustavnog suda, a kamoli tko je od sudaca kako glasao.
Nedavno se u medijima oglasio i ustavni sudac Andrej Abramović, iz prozvane „opozicijske kvote“ ustvrdivši da on kao iskusni sudac, s više od 30 godina radnog staža, nema razloga opstruirati rad Ustavnog suda na kojem je još od 2016. godine. Potvrdio je da se dio kolega usprotivio formiranju novih vijeća, jer to „mora biti stvar dogovora svih, a ne da predsjednik Ustavnog suda samo dođe sa svojim prijedlogom kojeg će onda suci prihvatiti ili odbijati“.
Smatra da se na Ustavnom sudu ne događa ništa dramatično, a da će nova vijeća biti formirana uskoro nakon što se dozna ishod glasanja u parlamentu. Prema tome, sasvim je izgledno da to navodno izvanredno stanje na Ustavnom sudu bez novih vijeća neće potrajati još dugo.
Abramović je rekao da se svi eventualni zaostaci mogu nadoknaditi pojačanim angažmanom sudaca u idućih mjesec ili dva.
U redovnoj situaciji kada Ustavni sud radi u punom sastavu postoje četiri tročlana vijeća koja obavljaju tzv. trijažu ustavnih tužbi, ona ne odlučuju o meritumu, nego samo je li za rješavanje tih tužbi nadležan Ustavni sud ili ne. Uz njih su još tri vijeća sa po šest članova koja odlučuju o meritumu ustavnih tužbi. Istovjetni broj članova imaju i dva vijeća koja odlučuju o žalbama protiv odluka o razrješenju i stegovnoj odgovornosti sudaca. I na kraju, postoje i četiri vijeća za rješavanje izbornih sporova, svaki od njih sa po tri člana.
Kako je posve izgledno da će Ustavni sud sada raditi u krnjem sastavu jedno duže vrijeme, u budućem rasporedu sudaca vjerojatno će se ići na manji broj vijeća po pojedinim područjima. Nedostatak sudaca može se pokušati premostiti i rotirajućim članovima. Moguće je i da će se u rad nekih vijeća uključiti i predsjednik Ustavnog suda, što inače kod rada u punom sastavu nije običaj, ali je moguće temeljem Ustavnog zakona o Ustavnom sudu.
Problem glasanja na plenarnim sjednicama, slučaj Bošnjaković
Kako sada Ustavni sud ostaje na 10 sudaca, od kojih su, barem nominalno, pet iz kvote vladajućih, a pet iz kvote opozicije, otvara se i problem postizanja potrebne većine od sedam sudaca kod odlučivanja o ustavnosti zakona na plenarnim sjednicama, o čemu je Faktograf nedavno pisao.
Ustavni sudac Dražen Bošnjaković se često mora izuzimati od odlučivanja zbog svojih prijašnjih političkih funkcija kao zastupnik ili ministar. Relativno često to mora činiti i ustavni sudac Ante Galić, bivši dugogodišnji sudac i predsjednik Visokog upravnog suda. Obojica su iz tzv. „kvote vladajućih“. Njihovim izuzimanjem oko nekih pitanja, omjer snaga među sucima se znatno mijenja.
Trebat će dosta umješnosti predsjedniku Ustavnog suda u taktiziranju pri slaganju dnevnog reda plenarne sjednice, što bi moglo dodatno usporiti rad Ustavnog suda, ali i još više potkopati povjerenje javnosti.
Je li moguć drugačiji model izbora ustavnih sudaca
Najnoviji fijasko s izborom ustavnih sudaca ponovno je pokrenuo pitanje mogućeg novog modela izbora na tu funkciju kako bi se spriječila politička trgovina i osigurao izbor najstručnijih osoba za tu važnu funkciju.
Posljednja je inicijativa stranke Centar koja bi, prema najavama, trebala biti upućena i u saborsku proceduru. Prije desetak godina, dok je još u Mostu bio Robert Podolnjak, iz te su stranke stizale ideje kako osigurati najstručnije suce i njihovu neovisnost od politike. U međuvremenu, o tome se uglavnom raspravlja u znanstvenim publikacijama, unutar akademske zajednice ili na specijaliziranim portalima (1, 2)
Najčešće se predlaže jedan duži sudački mandat, s 10 ili više godina, bez mogućnosti reizbora. Spominje se i više ovlaštenih predlagatelja kandidata za ustavne suce, koji bi eventualno imali svoje kvote. U nekim varijantama, ostala bi i mogućnost Saboru da, barem dio ustavnih sudaca, i dalje bira dvotrećinskom većinom.
Za svaku takvu promjenu potrebno bi bilo izmijeniti Ustavni zakon o Ustavnom sudu, a zbog nekih i Ustav. Za to je opet potrebna dvotrećinska suglasnost zastupnika.
Indikativno je da prijedlozi temeljite izmjene izbornog modela ustavnih sudaca do sada nisu stigli od dvije najveće stranke – HDZ-a i SDP-a – koje još od kraja 1990-ih izbor ustavnih sudaca rješavaju političkim dogovorom i kompromisom, iako i jedni i drugi ustrajno ponavljaju da su za najbolje i najstručnije kandidate s integritetom, neovisne od politike. Istovremeno su i jedni i drugi, zahvaljujući međusobnim ustupcima, u Ustavni sud progurali nemali broj svojih donedavnih saborskih zastupnika i ministara.
Teško je stoga, barem za sada, očekivati da bi oni pristali na ikakve preinake koje isključuju sadašnji jaki upliv politike i stranačkih interesa. A bez njihovog glasa, još ćemo jedno vrijeme svjedočiti sličnim scenarijima.
