Ministar Pavo Barišić dobio je povjerenje Sabora pa će i dalje ostati na funkciji ministra znanosti i obrazovanja, iako ga je Odbor za etiku u znanosti, tijelo izabrano u Saboru, optužilo za plagijat.
Braneći Barišića u Saboru, premijer Andrej Plenković je ustvrdio: “Sve ono što mi govorimo već tjednima, svodi se na jednu stranicu. Da li je zbog toga to plagijat, da li je jedna fusnota razlog za ostavku ministra i da vi svu energiju trošite na etiketiranje čovjeka koji se primio jednog od najvažnijih resora u Vladi? Sam ministar ispravio je taj slučaj”, rekao je Plenković.
Premijer očito ne priznaje mišljenje tijela koje je izabrano da o tome odlučuje.
Nije bila jedna stranica i jedna fusnota
Istina je da je Odbor za etiku u znanosti Barišića za plagijat optužilo samo u slučaju plagiranja profesora Stephena Schlesingera jer to nije mogao ni izbjeći s obzirom da je sam Barišić tu pogrešku priznao nakon Schlesingerovih izjava u hrvatskim medijima i zbog nje se već i ispričao američkom znanstveniku.
Međutim, to nije bio jedini plagijat u Barišićevu djelu “Does Globalization Threaten Democracy”.
Prijava koju je protiv njega podnijela grupa znanstvenika u veljači 2011. sadržavala je niz prepisanih autora i prepisivanje s Wikipedije. (Novosti).
Nakon mišljenja Odbora za etiku o samo jednom spornom autoru, Schlesingeru, Barišić – iako Odbor naziva krnjim i njegovo mišljenje ne priznaje – o ispravcima koji se tiču ostalih autora šuti. Navodi tek kako je već u sljedećem izdanju u časopisu Dokos na španjolskom jeziku 2010. ispravio “tiskarsku grešku” koja se zabunom potkrala u objavi njegovog članka u Synthesis philosophica 2008. godine.
Međutim, u prijevodu na španjolski (“Supone la globalizacion una amenaza para la deomcracia?”) Barišić nije ispravio samo tu notu koja se ticala Schlesingera, već je i dio teksta koji je preuzeo od Samuela Huntingtona pravilno označio kao Huntingtonov, a ispravio je i ime Francisa Fukuyame koje je bez provjere prepisao s Wikipedije.
Ispravio je, naime, ono za što ga je prijavila grupa predvođena profesorom Tomislavom Bracanovićem u veljači 2011. godine (ne sve jer mu je bilo stalo da naizgled sve izgleda isto i da ima isti broj fusnota kao u originalu).
Znači ministar Barišić je sve sam popravio i o tome skromno šutio, a u svojoj obrani nakon prijave krajem veljače 2011. tvrdio da „svi uspoređeni dijelovi teksta potvrđuju da nema niti jednog dijela, niti jedne rečenice koji su preuzeti od određenih autora bez njihovog navođenja“. Umjesto da prizna da je neoprezno napravio jednu pogrešku koju je već ispravio? Po svoj prilici nije bila u tome stvar.
Časopis je kasnio s izlaženjem
Bivši ministar znanosti i obrazovanja Željko Jovanović u kasnim satima saborske rasprave o povjerenju Barišiću iznio je zanimljiv podatak od kojeg smo krenuli u ovom novom dešifriranju Barišićevih fusnota. Španjolski časopis Dokos, kazao je Jovanović, kronično je kasnio s izlaženjem, pa je tako moguće da je u časopisu iz 2010. ispravio ono za što su ga optuživali početkom 2011.
Pogledom u arhivu vidi se da je do datuma 27. svibnja 2011. izašao tek broj za 2009.
Internetska stranica sa sadržajem iz 2010., kao što je to vidljivo na strani časopisa Dokos, objavljena je tek 13. siječnja 2012.
Zadnji broj izašao je 2015., iako smo već u 2017.
S obzirom da je Barišić sjedio u uredništvu opravdana je sumnja da je naprosto poslije podnošenja prijave u veljači 2011. zamolio da se ubace sporne fusnote u časopis u čijem zaglavlju stoji 2010., ali je kasnio s izlaženjem.
To bi moglo pojasniti i kako je ministar Barišić u spornoj fusnoti ispravio grešku i citirao Schelsingera iz 2008., mada je članak u Synthesis philosophica, prema navodima na Hrčku, poslao 2007. (što je primjetio znanstvenik Ivan Đikić) .
Pojednostavljeno: Barišić je 2007. u Synthesis philosophica koji je uređivao njegov prijatelj Ante Čović poslao članak “Does Globalization Threaten Democracy” koji je objavljen 2008. U veljači 2011. grupa profesora optužuje ga za plagijat i navodi što je sve prepisano. Ministar krajem veljače pred Odborom za etiku Sveučilišta u Splitu tvrdi da „svi uspoređeni dijelovi teksta potvrđuju da nema niti jednog dijela, niti jedne rečenice koji su preuzeti od određenih autora bez njihovog navođenja“. Istovremeno, u listu kojeg uređuje, a izlazi u Toledu u Španjolskoj (i gdje se u uredništvu predstavlja kao profesor Sveučilišta u Zagrebu) ispravlja greške koje su pobrojane. Ministar se naknadno brani da je na vrijeme i sam ispravio greške i prije nego je itko na to ukazao, a premijer Plenković, HDZ i dio znanstvene zajednice mu vjeruje.
Izgleda da ministar nije samo plagirao taj rad, već je iznosio i neistine – prvo kada je rekao da nije ništa ni od koga preuzeo, a potom da je grešku sam primijetio i prvom prilikom ispravio.
Jedino što bi moglo demantirati ove navode je da list u tiskanom izdanju izlazi godinu dana ranije nego se njegove stranice postavljaju na internet. A to je malo vjerojatno.
Zaključno, nevezano za fusnote, ukazujemo na riječi Žarka Puhovskog koji je na N1 ustvrdio da je od fusnota spornije to što je taj rad jednog doktora filozofije kvalitetom gori od razine nekih autora novinara.
Poslije objave ovog teksta, izašao je tekst na Indexu s potvrdom da je i tiskano izdanje Dokosa objavljeno tek u siječnju 2012., dakle nakon podnošenja prijave od strane grupe znanstvenika.
