I do hrvatskog govornog područja stiglo je “otkriće” tzv. “najveće tajne Pfizera”. Na Facebooku se, naime, dijeli neutemeljena tvrdnja da Pfizerovo cjepivo može imati negativne učinke na plodnost cijepljenih osoba. Evo teksta objave koja se dijeli Facebookom:
Otkrivena najveća tajna Pfizera !
Dokument koji je procurio iz Pfizera ( prilog ) otkriva da se nanočestice Pfizer cjepiva nakupljaju u jajnicima iznimno velikom brzinom, u koncentracijama koje su za red veličine veće nego u drugim tkivima. Milijarde agresivnih proteina šiljaka nakupljaju se u vrlo osjetljivim tkivima jajnika, jedinom mjestu u ljudskom tijelu gdje ženke nose konačan broj plodnih jaja.
Dokument je jedan od optužnih prijedloga Tužbe protiv Pfizera grupe odvjetnika podignut u državi Alabama ( USA). ( prilog).
Za početak bi bilo dobro da se razluči gomilaju li se u jajnicima proteini šiljka ili lipidne nanočestice. Radi se o kritično različitim stvarima, iako je ovo brkanje pojmova primijećeno i u drugim inkarnacijama ove iste dezinformacije, kako na engleskom, tako i na makedonskom jeziku.
Protein šiljka nalik onome od koronavirusa nakon cijepljenja mRNA cjepivima proizvode ljudske stanice. To se događa nakon što stanice apsorbiraju lipidne nanočestice (LNP), malene “brodove” ili “oklope za plovidbu” mRNA mikrokozmosom. Nanočestica obavija mRNA, nestabilnu i krupnu molekulu koja služi kao naredba staničnim tvornicama proteina, ribosomima, da proizvedu protein šiljka. Nanočestice su proizveli ljudi nakon više desetljeća pokušaja i pogreški.
Na putu otkrivanja sintetičkog materijala koji će biti dovoljno čvrst da zaštiti mRNA od imunosnih patrola, a dovoljno porozan i privlačan stanici da ga primi i razgradi, brojni su se spojevi pokazali toksičnim. Nanočestica bi se pokazala previše čvrstom – nije se mogla raspasti i izlučiti iz tijela, što je dovodilo do njenog gomilanja u organima.
Dokument zapravo dokazuje da je najveće nakupljanje čestica u mišiću i jetri
Zato nikoga ne treba iznenaditi što je za mRNA cjepiva bilo važno ispratiti kamo idu lipidne nanočestice, gdje se nakupljaju, izlučuju li se iz tijela i koliko brzo. Tako je došlo i do istraživanja objavljenog na japanskom jeziku, čiji je jedan komadić zloupotrebljen za ilustraciju priče o gomilanju nanočestica u jajnicima.
Cijelo istraživanje provedeno na štakorima javno je dostupno na službenim stranicama japanske agencije za lijekove, budući da ga je priložio sam Pfizer u sklopu aplikacije za dozvolu. Na njega se referira Europska agencija za lijekove (EMA) u ocjeni sigurnosti Pfizerovog cjepiva.
Istraživanje EMA citira pod nazivom PF-07302048 na stranici 45 i iz jasno je da agenciju ovdje najviše zanima gdje završavaju najproblematičniji, odnosno “najtvrđi” dijelovi nanočestice. To su ionizibilni kationski lipid ALC-0315 i pegilirani lipid ALC-0159. Nanočesticu još čine i fosfolipid (DSPC) te kolesterol, koji su zaslužni za strukturu čestice.
Ima li ih zbilja najviše u jajnicima?
Kada se zaviri u to istraživanje, primjećuje se kako je došlo do teze da se u jajnicima gomila puno veća količina nanočestica nego u drugim tkivima: u objavi koja kruži Facebookom nedostaje jedna stranica (6.), odnosno polovica tabele.
Iz te tabele je jasno da se najviše nanočestica može pronaći, logično, na mjestu uboda, u mišiću. Kada se gleda u postocima, jajnicima je pripao relativnom malen udio nanočestica. Abraham Al-Ahmad, izvanredni profesor farmakologije na Sveučilištu Texas Tech, objasnio je na svom blogu da se olako prelazi preko desne strane tabele, koja govori o postotku primljene doze (HealthFeedback).
Nadalje, mjesto gdje se taloži najviše nanočestica je jetra, čije stanice su najpristupačnije za apsorpciju LNP-a, i u njenim stanicama završava čak 18% doze. Slijedi slezena (manje od 1,1%), pa nadbubrežna žlijezda (<0.1%), pa tek onda jajnici (<0.1%). Konkretno, maksimalna koncentracija u jajnicima, koja se dogodila 48 sati nakon injekcije, bila je 0,095% primijenjene doze (stranica 47, EMA), a europski regulatori dodaju i da nisu zabilježene nikakve promjene na jajnicima niti utjecaj na plodnost.
Navode i da je za izlučivanje ALC-0315 iz jetre potrebno oko šest tjedana (46. str.).
Štakorima u eksperimentu dane su daleko veće doze
EMA navodi da je s Pfizerom pregovarala oko značaja zadržavanja ALD-0315 te da im je odgovoreno da “postoji velika razlika u dozi između ljudske doze BNT162b2 i doze korištene u studije toksičnosti (300-1000x) koje pružaju prihvatljivu granicu sigurnosti”.
U ovoj i sličnim objavama se obično propušta naglasiti da se radi o testiranju na štakorima. Drugim riječima, štakorima su dali daleko veću dozu od one koju će po kilogramu primiti čovjek dozom cjepiva: radioaktivnim deuterijem označeni ALC-0315 im je dan u dozi od 15,3 mg/kg, a ALC-0159 u koncentraciji 1,96 mg/kg (stranica 45, EMA).
Ovako je razliku u dozama objasnio David Gorski, profesor kirurgije na Sveučilištu Wayne State i urednik portala Science Based Medicine:
Ljudsko cjepivo sadrži […] u osnovi ~ 0,46 miligrama (mg) lipida ili 460 mikrograma (μg). Možemo ga zaokružiti na 500 μg (0,5 mg). To je otprilike 10 puta veća doza od one koju je primio štakor (u ovom istraživanju).
Međutim, za tipičnog muškarca od 70 kg, 0.5 mg predstavlja dozu od 0.0071 mg po kilogramu ili 7.1 μg/kg.
Usporedimo sa štakorima, koji općenito teže oko 200 grama (0,2 kg)… to bi se prevelo u dozu po težini od ~ 250 μg / kg. Čak i ako bi se koristili mnogo stariji štakori, koji mogu težiti čak dva puta više, to bi se ipak prevelo u dozu od 125 μg / kg. Dakle, gledamo [dozu] lipidnih nanočestica ~ 18-35 puta veću od tipične doze za odrasle ljude.
Dosadašnji dokazi ne pokazuju da cijepljenje protiv COVID-19 utječe na jajnike, dovodi do većeg rizika od nuspojava tijekom trudnoće ili utječe na plodnost. Više smo puta izvještavali o tome [1, 2, 3, 4, 5], raznim povodima i temeljem različitih interpretacija ili zamišljanja mehanizama koji utječu na plodnost.
Međutim, plašenje građana neplodnošću očigledno ostaje među privlačnijim mitovima koje šire protivnici cijepljenja. Tome svjedoči i činjenica da su u svom manipulativnom izvještavanju o ovoj studiji potpuno marginalizirali činjenicu da se veće koncentracije nanočestica mogu pronaći u iznimno važnim organima poput jetre ili nadbubrežne žlijezde.
