Bivši saborski zastupnik Marin Škibola, koji je u parlament ušao na listi Živog zida, na YouTube je postavio razgovor koji je snimio s Krešimirom Pavelićem, bivšim dekanom Medicinskog fakulteta u Puli koji je postao poznat po širenju dezinformacija vezanih za pandemiju Covida-19.
O Paveliću smo na Faktografu, podsjećamo, pisali u više navrata, dokumentirajući njegove javne istupe u kojima je propagirao činjenično netočne i znanstveno neutemeljene tvrdnje o pandemiji i cjepivima protiv Covida-19. Pisali smo i o Medicinskom fakultetu u Puli, koji je “medicinski” samo na papiru – jer studentima uopće ne nudi studij medicine.
Pavelić od ljeta 2021. više nije dekan fakulteta u Puli, i to upravo zbog javnog inzistiranja na netočnim tvrdnjama vezanim uz Covid-19. Rektor Sveučilišta u Puli Alfio Barbieri za Slobodnu Dalmaciju je rekao da je Pavelića smijenio zbog činjenično neutemeljenih javnih istupa. Pavelić je, pak, obraćajući se medijima posredstvom odvjetnika, tvrdio da je sam podnio ostavku.
U najnovijem istupu, koji je na YouTubeu u roku od 24 sata nakon objavljivanja pregledan oko četiri tisuće puta, Pavelić ponavlja dio svojih netočnih tvrdnji, ali najviše govori o medijima i medijskom praćenju pandemije Covida-19. U nastavku teksta pozabavit ćemo se činjeničnom točnošću njegovih zamjerki na rad medija.
Što rade mediji
“Medijske napade na mene je lako objasniti. Neki mediji stavili su se u službu propagiranja tzv. pandemije i njih uglavnom ne zanimaju argumenti. Ovakve su situacije već viđene u prošlosti i to nije ništa novo. Ono što je novo je sve veća ovisnost medija o financijerima koji onda javnosti serviraju svoju istinu. To nije moja konstatacija, to je konstatacija uglednih američkih novinara koji su o tome opširno pisali”.
[…]
“Vi možete pisati što god hoćete, međutim postoje znanstvene činjenice koje onda stoje i one su neoborive. A naravno, ono što mi do sada, barem ja nisam iskusio u svojoj karijeri, je selekcija informacija, odnosno cenzura. To se do sada u znanosti nije događalo, barem ne u vijeku u kojem ja radim”.
[…]
“Nadamo se da će i mediji promijeniti svoj način ponašanja u doglednoj budućnosti i ljude početi obavještavati o obje strane istine, ne samo o jednoj”.
Najprije je potrebno utvrditi jednu osnovnu činjenicu – ne postoje “medijski napadi” na Krešimira Pavelića.
Postoji samo medijsko izvještavanje o njegovim javno izrečenim tvrdnjama. Pavelić ovdje zapravo tvrdi da bi trebao biti pošteđen medijskih kritika jer u javnosti nastupa iz pozicije navodnog znanstvenog autoriteta. Posao medija, međutim, nije da se klanjaju navodnim autoritetima, nego da javnosti pružaju relevantne, činjenično utemeljene informacije.
Drugim riječima, kad netko tko govori iz pozicije liječnika i dekana Medicinskog fakulteta javno tvrdi da bolest koja je u manje od dvije godine u svijetu usmrtila više od pet milijuna ljudi nepostojeća ili bezopasna, posao medija je da objave kako to naprosto nije istina. Isto tako, posao medija nije da javni prostor otvaraju svakome tko je odlučio progovoriti o nekoj temi, već – naglasimo to još jednom – da točno informiraju građane o relevantnim događajima.
Nekritičkim prenošenjem Pavelićevih izjava postiže se upravo suprotno: javnost se dezinformira o temi od prvorazrednog značaja, čime se ozbiljno ugrožava javno zdravlje. U Hrvatskoj je od Covida-19 dosad preminulo skoro devet i pol tisuća ljudi, a Pavelić pandemiju i dalje naziva “takozvanom” odnosno tvrdi da se ne radi ni o kakvom izvanrednom događaju, već o medijskoj manipulaciji.
“Dvije strane”
On odlazi i korak dalje, pa kaže da bi mediji trebali izvještavati “o obje strane istine”. Istina, međutim, nema dvije strane. Dvije ili više strana može imati priča u koju je uključen veći broj ljudi s različitim doživljajem događaja u kojem su sudjelovali. Kad netko osporava postojanje globalne javnozdravstvene ugroze, relativizira bolest koja svaki dan ubija tisuće ljudi diljem svijeta i propagira činjenično netočne tvrdnje o cjepivima koja spašavaju ljudske živote, to nije iznošenje “druge strane priče”, nego notorna laž.
Pavelić u razgovoru sa Škibolom demonstrira i da ne razumije značenje termina cenzura. Prema definiciji Hrvatskog jezičnog portala, cenzura predstavlja djelomičnu ili potpunu zabranu “knjiga, muzičkih i umjetničkih djela, tekstova u novinama i u drugim medijima, ob. iz sigurnosnih, moralističkih, vjerskih ili političko-ideoloških razloga”.
Pavelić od početka pandemije učestalo istupa u javnost sa svojim činjenično netočnim i znanstveno neutemeljenim stavovima; dakle, nije cenzuriran. On, međutim, očigledno smatra da se cenzura događa kad profesionalni mediji odbijaju njegove dezinformacije nekritički prenositi. Takvo rezoniranje nije u suprotnosti samo sa zdravim razumom, već i odredbama Zakona o medijima, u kojem stoji da su novinari, urednici i vlasnici medija zbog objavljivanja tvrdnji za koje znaju da su netočne podložni i kaznenom progonu.
Pritisak na medije
“Svi ti tzv. središnji mediji pišu istovjetne neistine koje se naravno lako demantiraju dokumentima, što je i učinjeno. Odmah nakon reakcije mojeg odvjetnika ti mediji objavljuju demantije, a protiv ostala tri medija tj. njihovih uredništava su podignute kaznene prijave”.
Pavelić voli ponavljati da postoje dokumenti i/ili znanstvena istraživanja koja mu daju za pravo, ali dokaze koji bi išli u prilog njegovim tvrdnjama ne prezentira javnosti čak ni kad novinari to od njega zatraže. Takve dokaze ne iznosi ni u demantijima koje putem odvjetnika šalje medijima, u što se možete uvjeriti npr. ovdje.
No zato Pavelić spremno manipulira institutom demantija, tvrdeći da mediji koji su objavljivali njegove demantije zapravo priznaju da je u pravu. To nije točno.
Naime, prema Zakonu o medijima svatko ima pravo poslati demantij na medijski sadržaj u kojem je spomenut. Mediji su takve demantije obvezni objaviti ako zadovoljavaju nekoliko vrlo općenitih zakonskih odredbi, sadržanih u člancima 40. do 42. Zakona o medijima. Mediji tako objavljuju i demantije koji sadrže činjenično netočne informacije, jer im to olakšava poziciju u sudskim postupcima, trenutno najpopularnijem načinu maltretiranja novinara i vršenju pritiska na medijsku neovisnost.
Hrvatsko novinarsko društvo je, naime, u više navrata upozoravalo na opasnost koju po slobodu medija predstavljaju strateške tužbe usmjerene protiv javne participacije (tzv. SLAPP tužbe). Radi se o tipu tužbe za kojim moćnici posežu ne bi li zastrašili medije koji o njima kritički izvještavaju. Tom taktikom služi se i Pavelić, koji je jednu takvu tužbu (a ne “kaznenu prijavu”, kako netočno tvrdi u razgovoru sa Škibolom) pokrenuo i protiv Faktografa. Zanimljivo je da nas nije tužio zbog klevete (u kom slučaju bi na sudu morao dokazati da smo objavili netočne informacije), nego tvrdi da mu je izvještavanje Faktografa o činjeničnim netočnostima koje je javno propagirao izazvalo duševne boli.
Recikliranje dezinformacija
“Mislim da bi se u javnom prostoru moralo čuti drugačije mišljenje. Mediji su ti koji moraju svojim čitateljima pružiti istinite informacije, a ne manipulirati javnošću. U tom slučaju se ne bi dogodila katastrofa kao što je slučaj s Covidom-19. Tragični su primjeri tih manipulacija znanstvenim činjenicama što se očitava u niz primjera, a možda je najočitiji nedavni primjer manipulacije informacijama o prednostima npr. umjetnog imuniteta izazvanog tzv. cjepivom pred prirodnim imunitetom, unatoč stotinama znanstvenih radova koji to negiraju. Tu su i drugi primjeri, kao što je neefikasnost zaključavanja, štetnost trajnog nošenja masaka za lice, sigurnost tzv. cjepiva itd. Takve manipulacije dovele su do katastrofalne percepcije javnosti o tzv. smrtonosnoj bolesti, premda i WHO, a koliko sam vidio u tisku i naš ministar ranije, uspoređuje tu bolest s gripom”.
Pavelić je u pravu kad kaže da mediji moraju čitateljima pružiti istinite informacije. To, međutim, ne znači da bi trebali objavljivati drugačija mišljenja samo zato što su drugačija. Da bi drugačije mišljenje bilo uvaženo, mora biti potkrepljeno činjenicama. To se posebno odnosi na izvanredne tvrdnje, kakve propagira Pavelić.
Izvanredne tvrdnje, naime, nose sa sobom i izvanredni teret dokazivanja. Ako Pavelić misli da pandemija Covida-19 ne postoji, ima pravo na takvo mišljenje. Ali ako želi da ga mediji i javnost shvate ozbiljno, dužan je ponuditi dokaze na kojima temelji takvo mišljenje. Pavelić, međutim, ne nudi nikakve dokaze, već samo reciklira dezinformacije koje cirkuliraju internetom.
Istu stvar nastavlja raditi i u razgovoru sa Škibolom. Cjepivo naziva “takozvanim”, iako su cjepiva protiv Covida-19 dokazano sigurna i pružaju solidnu zaštitu od teške bolesti i smrti. Prema nedavno objavljenim podacima britanskog Nacionalnog statističkog ureda, stopa smrtnosti od Covida-19 među necijepljenim osobama je čak 32 puta veća nego među cijepljenima.
Pavelić tvrdi i da se manipulira informacijama o navodnoj prednosti imuniteta stečenog cijepljenjem nad imunitetom stečenog prebolijevanjem Covida-19. Ni to nije točno. Prema preporukama Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, osobe koje su preboljele Covid-19 stječu najkvalitetniji imunitet ako nakon preboljenja prime jednu dozu cjepiva. Studija američkog Centra za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC) potvrdila je da kombinacija preboljenja i cijepljenja pruža najkvalitetniji imunitet.
Pavelić dalje ponavlja i neistine o maskama, o učinkovitosti lockdowna u borbi protiv virusa te o sigurnosti cjepiva. Kao što smo pisali u više navrata, maske su sasvim sigurne za korištenje. Lockdown je, pak, s razlogom kontroverzna mjera zbog svoje velike društvene cijene, ali nema nikakve dvojbe da reducira prenošenje zaraze s čovjeka na čovjeka, naprosto zbog činjenice da reducira i količinu međuljudskih interakcija. Što se tiče sigurnosti cjepiva, o tome je nakon što su u svijetu podijeljene milijarde doza praktički deplasirano govoriti. Da, određene nuspojave postoje (kod nas ih na svojim stranicama evidentira Halmed), ali rizik od cijepljenja je minoran u usporedbi s rizikom od zaraze Covidom-19.
Jednako neosnovano je i Pavelićevo karakteriziranje Covida-19 kao “takozvane smrtonosne bolesti”. Nema baš ništa takozvano u činjenici da je Covid-19, ponovimo to još jednom, u svijetu dosad usmrtio više od pet milijuna ljudi. Netočna je i Pavelićeva tvrdnja kako Svjetska zdravstvena organizacija izjednačava Covid i gripu. Točno je da je hrvatski ministar zdravstva Vili Beroš na samom početku pandemije, kada o novoj bolesti nije još bilo poznato dovoljno informacija, Covid-19 usporedio s gripom. U praksi se u međuvremenu pokazalo da ta usporedba ne stoji, tj. da je Covid-19 znatno opasniji i smrtonosniji od gripe.
