Srpsko izdanje ruskog državnog medija Sputnik aktivno širi manipulativne i neutemeljene tvrdnje o ruskoj invaziji u Ukrajini.
Na društvenim mrežama tako je viralan postao isječak u kojem gledateljima, nakon kratkog priloga, “objašnjenje” situacije u Ukrajini daje glavna urednica srpskog Sputnika, Ljubinka Milinčić, novinarka i prevoditeljica koja je živjela u Moskvi, ujedno i autorica knjige “Vladimir Putin-Moja bitka za Kosovo” (arhivirano ovdje).
Glavne teze osmominutnog videa u skladu su s ruskom propagandom, te sažeto glase ovako: 2014. godine u Ukrajini je izveden državni udar pod rukovodstvom SAD-a, nacističke grupe masakrirale su Ruse u toj zemlji, Ukrajina se nije držala sporazuma iz Minska.
O načinu na koji djeluje srpska inačica Sputnika nedavno pisao Deutsche Welle (DW). U tekstu objavljenom krajem 2021. godine tako se navodi kako u slučaju te ruske propagandne mašinerije nema razdvajanja vijesti od komentara, izvori se koriste dosta selektivno te se ne teži iscrpnoj informaciji.
“Cilj je mnogo više da se izvještavanjem dokumentira i dokaže kako je moskovsko shvaćanje svijeta – ispravno”, navodi DW.
S početkom rata u Ukrajini, Sputnikova propagandna mašina “ubacila” je u petu brzinu. Upravo je zbog toga Vijeće EU donijelo mjere na temelju kojih je EU suspendirala emitiranje tog medija, ali i državne televizije Russia Today. Europska federacija novinara takvu je odluku Vijeća EU nazvala cenzurom.
Usprkos zabrani, sadržaji Sputnika i dalje kolaju društvenim mrežama i rubnim platformama, pa je tako Facebook objava televizijskog priloga, koju je objavila korisnica koju na toj društvenoj mreži prati malo manje od 7 tisuća ljudi, podijeljena preko 18 tisuća puta, a pregledana više od 400 tisuća puta.
Državni udar
Prilog u kojem se izmjenjuju video isječci ratovanja počinje s tezom da je 2014. godine u Ukrajini izvršen nasilni državni udar pod rukovodstvom SAD-a. Radi se o prilično simplificiranom tumačenju zbivanja u Ukrajini 2014. godine; iako je Zapad podržavao proeuropske struje i proteste, to ujedno ne znači da je demonstracija nezadovoljstva u kojoj su sudjelovali deseci tisuća građana Ukrajine organizirani i rukovođeni iz SAD-a ili Europske unije.
“Revoluciju dostojanstva”, kako se u Ukrajini nazivaju višemjesečni prosvjedi koji su se održali na glavnom kijevskom trgu Majdanu, potaknulo je nezadovoljstvo proeuropski orijentirane javnosti koja je na ulice izašla nakon što je tadašnja proruska vlast na čelu s Viktorom Janukovičem odbila potpisati sporazum o pridruživanju i suradnji s Europskom unijom, što je, u političkom i ekonomskom smislu, značilo okretanje ka Rusiji i njenoj Euroazijskoj ekonomskoj zajednici.
Prosvjedi su počeli u studenom 2013. godine te su okupili desetke tisuća ljudi koji su na Majdanu, protestirajući protiv korupcije, oligarhije te kršenja ljudskih prava, tražili ostavku Janukoviča. Prosvjedovali su studenti, aktivisti, oporba te ostali građani koji se nisu slagali sa smjerom u kojem Janukovič vodi Ukrajinu. Međutim, u prosvjedima su sudjelovali i ekstremni desničari koji su isticali neonacistička obilježja, što je kasnije poslužilo Rusiji kao podloga za neutemeljeni argument da Ukrajinom vladaju nacisti.
Vlast je na prosvjede reagirala tako da je provodila policijsko nasilje zbog kojeg je preminulo 108 prosvjednika te 13 policajaca. Kao što smo ranije pisali, Međunarodni kazneni sud objavio je izvještaj u kojem stoji kako je Janukovičeva vlast aktivno ohrabrivala nasilje nad prosvjednicima. Da je za nasilje odgovoran Janukovičev režim, također je konstatirao i UN-ov povjerenik za ljudska prava.
Prosvjedi su rezultirali izglasavanjem opoziv Janukoviča u ukrajinskom parlamentu, nakon čega on bježi u Rusiju, u kojoj se i danas skriva. Iako je točno da su SAD i EU davale podršku proeuropskim prosvjednicima, ne može se reći da je pod rukovodstvom SAD-a postavljena “prozapadna” vlast. Veći utjecaj na tijek prosvjeda imala je sama Rusija koja je, prema optužbama europskih političara, ohrabrivala nasilje te radila pritisak na ukrajinske vlasti da se obračunaju s prosvjednicima (1, 2). Kasnije je otkriveno da je Rusija opskrbljivala Janukovičev režim oružjem i opremom namijenjenim uporabi protiv prosvjednika na Majdanu.
Nakon Janukovičevog bijega u Rusiju, ruski predsjednik Vladimir Putin nazvao je revoluciju državnim udarom te izjavio da Rusija zadržava pravo iskoristiti sve opcije, među kojima je i uporaba sile (France24).
Odesa
Nedugo nakon odlaska Janukoviča s vlasti, u ožujku 2014. godine počeli su sukobi proruskih i proeuropskih strana u Simferopolju, glavnom gradu Krima koji je Rusija kasnije anektirala, provevši referendum o odcjepljenju koji Venecijanska komisija Vijeća Europe smatra nezakonitim.
Nakon odcjepljenja Krima, u travnju 2014. su krenuli sukobi u istočnoj Ukrajini, odnosno u regiji Donbas, gdje su proruski separatisti proglasili nezavisnost Donjecke i Luganske Narodne Republike na području istoimenih pokrajina. Iako Rusija nije službeno bila uključena u konflikt, proruski separatisti su dobivali pomoć u obliku naoružanja te ljudstva koje je dolazilo iz Rusije.
Istovremeno, ukrajinska vlast kreće u sukob s proruskim separatistima te u svoje borbene jedinice primaju i pripadnike ekstremnih desničarskih grupa. Neonacistički bataljun Azov u studenom 2014. integriran je u ukrajinsku vojsku.
U videu u koji je objavio Sputnik tvrdi se da dio Rusa u Ukrajini nije priznao novu vlast, što je bio razlog zašto je Ukrajina sustavno provodila nasilje nad njima.
“Ukrajina se s njima žestoko obračunavala, dozvoljavajući i pomažući nacističkim grupama da ih masakriraju. Tada je svijet šokirala slika spaljivanja živih ljudi u zgradi u Odesi. One koji su pokušavali da se spasu skakanjem kroz prozore na zemlju su dočekivali meci”, navodi se u videu uz kadar požara u zgradi iz koje se ljudi pokušavaju spasiti.
U sukobima u Odesi koji su se odvijali u svibnju 2014. godine preminulo je oko 50 ljudi, od kojih su većina proruski separatisti. Međutim, priča nije tako jednostrana kako je nastoje prikazati u Sputnikovom prilogu.
Prema pisanju Deutsche Wellea, u vrijeme kada su proruski separatisti počeli preuzimati vlast u istočnoj Ukrajini, jedan dio njih prosvjedovao je u Odesi, na Trgu Kulikovo polje. Tog dana održavala se i nogometna utakmica nakon koje je kroz grad prošlo tisuće proukrajinskih navijača, među njima i brojni huligani, ali i obični građani. Proruski aktivisti počeli su ih gađati palicama te koristiti oružje. Prva žrtva tog dana bio je ukrajinski aktivist, što je dovelo do eskalacije sukoba u kojem su brojčano nadmoćniji Ukrajinci započeli lov na proruske aktiviste. Oni su se sakrili u Domu sindikata u kojem je potom izbio požar.
Nasilje su provodili i proruski i proukrajinski aktivisti, ali u ovom se slučaju najviše tereti policija jer nije spriječila nerede. Istraga Državnog tužiteljstva pokazala je kako nisu pronađeni dokazi da je požar podmetnut; smatra se da se vatra u Domu sindikata proširila zbog “efekta dimnjaka”. Podignuta je optužnica protiv 22 osobe, među kojima su i šef policije te lideri proruskih aktivista (Deutsche Welle).
Minski sporazumi
“Punih sedam godina Rusija je uporno tražila da se ispoštuje Minski sporazum, ali je nitko nije slušao. Ni Francuska, ni Nemačka. Ukrajina je najprije izbegavala, a od nedavno i izričito izjavljivala da joj se sporazumi ne sviđaju i da ništa neće ispuniti. Nemačka i Francuska su se ipak trgle i zahtevale od Rusije da ispuni Minske sporazume. Istovremeno su SAD otkrile da Ukrajina ispunjava sporazume, a Rusija ne, iako Rusija ni na koji način nije bila deo dogovora”
Prvi sporazum u Minsku, koji je trebao okončati višemjesečne sukobe u istočnoj Ukrajini, potpisan je u rujnu 2014. godine. Sporazum se nije poštovao pa je tako u veljači 2015. godine, u istom gradu, potpisan drugi sporazum. Netočno je da Rusija ni na koji način nije bila dio dogovora, kao što to navodi Sputnik.
Naime, u Minsku su se u veljači 2015. godine sastali njemačka kancelarka Angela Merkel, ruski predsjednik Vladimir Putin, ukrajinski predsjednik Petro Porošenko, francuski predsjednik Francois Hollande te predstavnici separatističkih republika u Donbasu Aleksander Zaharčenko i Igor Plotnitski. Potpisnici sporazuma bili su predstavnici separatističkih republika, Ukrajine, Rusije te Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS).
Sporazum Minsk II podrazumijevao je, među ostalim, prekid vatre, povlačenje teškog naoružanja s prve crte bojišnice, OESS-ovo nadgledanje crte razgraničenja, ponovno uspostavljanje socio-ekonomskih veza između sukobljenih strana te dogovor oko organizacije lokalnih izbora. Osim toga, sporazum je tražio i povlačenje stranih vojnih snaga, vraćanje kontrole granice s Rusijom ukrajinskoj vladi te ustavnu reformu i decentralizaciju.
Od 2014. godine do danas status regije Donbas nije definiran. Ukrajina nije provela ustavnu reformu i decentralizaciju, odnosno, propustila je usvojiti zakon o posebnom statusu regija Donjeck i Lugansk. Međutim, razlog tome bila je i prisutnost ruske vojske na okupiranom teritoriju te podrška koju je Rusija davala proruskim separatistima. Kijev je tako optuživao Moskvu da preko granice koju drže pod kontrolom šalju oružje pobunjenicima. Uostalom, vojnu aktivnost Rusije u Donbasu priznao je i sam Putin (1, 2).
Bloomberg u svojoj analizi objavljenoj neposredno prije ruske invazije na Ukrajinu navodi nekoliko razloga zašto Minski sporazum nije uspio zaustaviti konflikt u Donbasu. Dok Rusija nije smatrala da je dio sporazuma, stav Ukrajine je bio da ona ipak jest odgovorna za provedbu sporazuma iz Minska. Osim toga, navodi Bloomberg, bila su ključna još tri spora. Prvi je bio oko toga tko bi imao kontrolu nad terminom održavanja izbora u separatističkim regijama, drugi se odnosio na poseban status Donbasa koji se morao donijeti u dogovoru s čelnicima samoproglašenih narodnih republika Donjeck i Lugansk, dok se treći ticao opsega teritorija posebnog statusa koji je ostao nedefiniran. Separatistički čelnici smatrali su da bi to trebalo uključivati sav teritorij pokrajina Donjeck i Lugansk, iako je više od polovice tog teritorija ostalo pod kontrolom ukrajinskih vlasti.
Osim toga, obje strane, Rusija i Ukrajina, imale su različita tumačenja Minskih sporazuma. Ukrajina ih je smatrala sredstvom za ponovno ujedinjenje Ukrajine i obnovu ukrajinskog suvereniteta, s određenim prenesenim ovlastima dvjema regijama. S druge strane, Rusija vjeruje da sporazumi predviđaju stvaranje široke autonomije u Donbasu te federalizaciju Ukrajine, što bi Rusiji, putem ruskih predstavnika u ukrajinskom parlamentu, otvorilo mogućnost opstruiranja ulaska zemlje u NATO i EU. U takvom scenariju Ukrajina ne bi ostvarila puni suverenitet (1, 2, 3).
Kako navodi Bloomberg, bivši Putinov savjetnik za Ukrajinu Vladislav Surkov je nakon napuštanja dužnosti rekao da je Minsk II napisan kako bi Ukrajini dao “simbolički suverenitet” nad istokom zemlje, kakav ima britanski monarh nad Kanadom ili Australijom. Takav scenarij Ukrajini nije prihvatljiv.
U tjednima prije početka ruske invazije na Ukrajinu još je postojala nada za ostvarenje sporazuma Minsk II. Američki državni tajnik Antony Blinken tako je dao podršku sporazumu, uz napomenu da on sam po sebi nije jedino rješenje jer ne navodi točne okvire oko koraka koje trebaju poduzeti obje strane. Zaključio je da je Ukrajina, za razliku od Rusije, postupila u dobroj vjeri. Francuski predsjednik Emmanuel Macron također je izjavio kako je sporazum iz Minska najperspektivniji izlaz iz sukoba, te kako je, razgovarajući s Putinom i Zelenskim, dobio obećanje da će se lideri Rusije i Ukrajine držati sporazuma (Index).
Neposredno prije početka ruske invazije na Ukrajinu, 22. veljače, Putin je priznao neovisnost Donjecke i Luganske Narodne Republike, i tom prilikom izjavio kako je sporazum iz Minska prestao važiti.
Kršenje ljudskih prava
“A za to vreme, Rusi su izbačeni iz ustava Ukrajine gdje su bili konstitutivni narod. Zabranili su im ne samo da se školuju na svom jeziku, nego i da ga govore u prodavaonici ili frizerskom salonu. Zabranili su sve ruske medije, zatvorili sve ruske televizije i svakog dana, svake noći – granatirali su Donbas. Ako to nije genocid, šta je?”, navodi se dalje u prilogu Sputnika.
Rusi nisu izbačeni iz ustava Ukrajine kao konstitutivan narod, niti su u njemu kao takvi postojali.
Ustav koji je usvojen na petoj sjednici Vrhovne Rade Ukrajine 28. lipnja 1996. obraća se “građanima Ukrajine svih nacionalnosti”, a ni u jednom svom dijelu ne referira se na konstitutivnost naroda. U Ustavu se također navodi kako “država promiče konsolidaciju i razvoj ukrajinske nacije, njezine povijesne svijesti, tradicije i kulture, kao i razvoj etničkog, kulturnog, jezičnog i vjerskog identiteta svih autohtonih naroda i nacionalnih manjina Ukrajine” te kako je u Ukrajini “zajamčen slobodan razvoj, korištenje i zaštita ruskog i drugih jezika nacionalnih manjina Ukrajine.”
Isto tako, Rusi nisu bili navedeni ni kao konstitutivan narod ni u Ustavu iz 1978. godine, kada je Ukrajina bila u sastavu SSSR-a. U njemu je stajalo da je “ukrajinska Sovjetska Socijalistička Republika socijalistička nacionalna država koja izražava volju i interese radnika, seljaka i intelektualaca, radnika republike svih nacionalnosti.”
Ukrajinski ustav iz 1996. godine jest doživio određene izmjene, međutim, nijedna se ne odnosi na “izbacivanje Rusa iz Ustava”, već na amandmane koji uređuju ovlasti predsjednika.
Manipulativno je tvrditi i da je ruski jezik “zabranjen” u Ukrajini, te da se ne smije pričati u “prodavaonici ili frizerskom salonu”.
Kao što smo već pisali, 2019. godine donesen je sporan zakon kojim je odlučeno je da je u javnim službama obvezno korištenje ukrajinskog jezika, a svim medijima u državi nametnuta je obveza objavljivanja na ukrajinskom jeziku. Na problematičnost zakona, osim Rusije, upozoravali su i Venecijanska komisija Vijeća Europe te Humans Right Watch.
Zakon je donesen tijekom mandata bivšeg ukrajinskog predsjednika Porošenka, a protivio mu se i aktualni predsjednik Zelenski jer je takvo zakonsko rješenje diskriminatorno prema Ukrajincima kojima je ruski prvi jezik, a koji se ne identificiraju kao Rusi (među takvima je i sam Zelenski). Osim toga, to zakonsko rješenje ne diskriminira samo Ruse, već i govornike drugih jezika, a kritičari tog zakona upozoravali su da bi mogao pridonijeti jačanju nacionalizma među Ukrajincima i Rusima.
Ne provodi se genocid nad Rusima
Na teze o počinjenom genocidu nad Rusima u Ukrajini koje su iznesene u prilogu nadovezala se i Ljubinka Milinčić, s tvrdnjom kako sedam godina nisu prestajali napadi na dvije samoproglašene republike tijekom kojih je preminulo 13 tisuća ljudi, među kojima je i 120 djece.
Točno je da je u sukobu u istočnoj Ukrajini u periodu od 2014. do 2019. godine preminulo oko 13.000 ljudi. Međutim, nije točno da se radi samo o Rusima koje su “masakrirali” Ukrajinci, kako Sputnikova propaganda to prikazuje.
Prema podacima Ureda visokog povjerenika UN-a za ljudska prava (OHCHR) iz 2019. godine u periodu od 2014. do 2019. godine, u ratu na istoku Ukrajine ubijeno je 13.000 ljudi, a ranjeno više od 30.000. U dokumentu OHCHR-a navodi se kako procijenjeni broj poginulih uključuje 4.000 pripadnika ukrajinskih snaga, 5.500 pripadnika “naoružanih skupina” te oko 3.300 civila čija se nacionalnost u izvještaju ne navodi (Radio Slobodna Europa).
U izvještaju Međunarodnog kaznenog suda, koji je objavljen u prosincu 2020. godine, stoji kako se veći broj smrtnih slučajeva odnosi na prvu godinu konflikta, prije sporazuma Minsk II, iako su stradanja nastavljena i nakon veljače 2015. godine. U izvještaju se navodi kako postoji osnovana sumnja da se u periodu od 2014. do 2019. godine počinjeni ratni zločini poput gađanja civila i civilnih objekata, ubojstava, mučenja, nehumanog tretmana zarobljenika.
U spomenutom izvješću navodi se kako su zločini počinjeni na obje strane.
Ukrajina nije pokrenula rat
Prve dezinformacije o ruskoj invaziji na Ukrajinu kojima se Faktograf bavio odnosile su se na tvrdnje da ruski napad na Ukrajinu nije invazija, već “oslobađanje od fašizma”, ili “denacifikacija”, što je riječ kojom Putinov režim naziva agresiju (1, 2, 3, 4).
Dominantne su to teze koje se provlače i kroz Sputnikov prilog u kojem se također tvrdi da je Ukrajina napala Rusiju, što je netočno.
Kao što smo već pisali, u Ukrajini se održavaju demokratski izbori, a rezultati zadnjih predsjedničkih pokazuju da neonacistička struja nije naročito raširena; ekstremna desnica na izborima je dobila oko 2 posto glasova. Zelenski, kojeg su Ukrajinci odabrali za predsjednika, je Židov.
Rusija je još tijekom 2021. počela s gomilanjem vojske blizu granice s istočnom Ukrajinom, a nakon što je u veljači priznala separatističke republike kao neovisne entitete, odlučila je poslati vojsku u ta područja. Nekoliko dana kasnije započela je napade na gradove diljem Ukrajine, pod opravdanjem da se radi o specijalnoj akciji s ciljem zaštite ruskog stanovništva.
Ta je tvrdnja netočna.
Napadi ruske vojske ne događaju se samo na području Donbasa, niti se odnose samo na vojne ciljeve. Ruska je vojska u malo manje od mjesec dana granatirala i civilne objekte, rodilište, bolnice i škole, zbog čega ju je osudio veći dio međunarodne zajednice. (1, 2, 3, 4).
