Ono što je prošle godine uzelo zamaha u obliku populističkih poruka, posebno tijekom lokalnih izbora, hajka na strane radnike i brojne dezinformacije o migrantima, nije se ispuhalo ni nakon izbora. Hrvatska u ovom slučaju prati trendove zapadnih zemalja u negativnom diskursu koji se širi oko stranih radnika, a koje se u hrvatskim inačicama populističkih poruka često brka s migrantima (1, 2). Diljem Europe održani su veliki prosvjedi (1, 2, 3, 4), a u Zagrebu se u rujnu na prosvjedu naziva “Za spas hrvatske kulture i zabranu uvoza stranih radnika” skupilo par stotina ljudi (1, 2). Bio je uglavnom usmjeren protiv uvoza stranih radnika, zaštite granice od migranta i zamišljen kao otpor “zamjeni stanovništva”, poznatoj teoriji zavjere.
“Tu smo da obranimo Hrvatsku od zamjene stanovništva. … Uvjeti su da se prioritetno zapošljava hrvatsko stanovništvo. A tek kad se zaposle svi Hrvati, tek tada nek se uvede, ali oni će morati poštovati hrvatsku kulturu i jezik. … Ne želim da se strani radnici osjećaju ugroženo, ali preporučujem im da ne dolaze jer svatko od nas može reagirati. … Zašto je engleski u tramvajima? Zašto u tramvajima nakon ‘Sljedeća je postaja Trg bana Jelačića’ nakon hrvatskog ide engleski? To nije dozvoljeno, to ne podržavamo”, neke su od poruka koje su se čule na prosvjedu na glavnom zagrebačkom trgu (1, 2, 3).
Klasičan zavjeraški narativ
Stavovi koji proizlaze iz ovih poruka uporište imaju u teoriji zavjere, a na njoj nerijetko i poentiraju izazivajući strah od “zamjene stanovništva” pokušavajući opravdati tezu da će “Hrvati izumrijeti” ako nastavimo uvoziti stranu radnu snagu.
Radi se o staroj, raširenoj teoriji koja posljednjih deset godina buja uglavnom nakon islamističkih terorističkih napada na tlu Europe, kao i velike migrantske krize 2015. godine. To je bijela nacionalistička krajnje desničarska teorija zavjere prema kojoj se europsku populaciju pokušava demografski i kulturno zamijeniti “nebijelim” narodima, uglavnom iz Azije i Afrike, kroz masovne migracije i pad nataliteta bijelih Europljana, a sve su osmislile elite kako bi oslabile domicilno stanovništvo europskih zemalja.
Najveću ulogu u širenju teorije zavjere o velikoj zamjeni stanovništva odigrale su dvije knjige: distopijski roman “Le Camp des Saints” (1973.) Jeana Raspaila u kojem opisuje navalu “divljih i smrdljivih” stranaca i “Le Grand Remplacement” (2011.) Renauda Camusa, “gay ikone koja je postala ideolog bijelih supremacista”. Camusova teorija o uništenju zapadne civilizacije pod navalom doseljenika dijelom se temelji upravo na izmišljenoj priči Jeana Raspaila koja dehumanizira migrante i portretira ih kao “masu mikroba” ili “štakore”. U romanu čiju je radnju autor izmislio, doseljenici – odnosno “crna poplava” kako ih zove – okupiraju kuće i otimaju ih građanima, ubijaju vlasnike tvornica koji ih zapošljavaju te siluju žene i djevojke.
Distinkcija “mi ili oni” koja se provlači kroz cijeli roman, sve se učestalije koristi u stvarnom javnom prostoru posljednjih deset godina.
Steve Bannon, nekadašnji savjetnik u prvoj administraciji Donalda Trumpa, i francuska desničarska čelnica Marine Le Pen citirali su “Le Camp des Saints” i referirali su se na roman opisujući situacije s migrantima u Europi. Koristeći uvredljive detalje iz romana strah od “velike zamjene stanovništva” sve se više probijao u mainstream.
Istraga New York Timesa identificirala je više od 400 epizoda showa Tuckera Curlsona na Foxu u kojima Carlson gura teoriju o velikoj zamjeni stanovništva. On je jasno u svojim emisijama napadao demokrate, konkretno Joea Bidena, da pitanje migracija koriste “kao politički alat za pridobivanje glasova, slabljenje moći osoba bijele boje kože i preuzimanje trajne kontrole i vlasti”.
“Kao što je slučaj sa svim ilegalnim migracijama, dugotrajna agenda preseljenja izbjeglica jest dovesti buduće glasače demokrata” i “Cijela poanta njihove imigracijske politike je osigurati političku kontrolu. Zamijeniti stanovništvo. Dobiti drugačiji ishod”, neke su od izjava Carlsona tijekom godina.
Takvu percepciju situacije ima i američki predsjednik Donald Trump koji je krajem rujna u govoru u Ujedinjenim narodima u New Yorku rekao: “Europa je u ozbiljnoj nevolji. Imaju invaziju ilegalnih migranata kakvu nitko prije nije vidio. Ilegalni migranti se slijevaju u Europu, a nitko ne čini ništa da to promijeni, da ih izbaci. To nije održivo. A budući da su odlučili biti politički korektni, ne čine apsolutno ništa po tom pitanju.”
Faktograf se svaki mjesec bavi dezinformativnim narativima na našim društvenim mrežama koji uključuju bilo strane radnike, bilo migrante. Takve ideje ne šire samo anonimni profili, već i saborski zastupnici i drugi aktivni hrvatski političari i javne osobe. Među njima se najviše ističu Marin Miletić, Krešimir Rotim, Nikola Grmoja, Mate Lukić, Igor Peternel, Damir Biloglav, Miro Bulj i drugi.
Udio migranata u populaciji konstantan: 2-3 %
Međutim, izvještaj Frontexa govori drukčije. Prema izvještaju Frontexa (Agencije za europsku graničnu i obalnu stražu) u prvih osam mjeseci ove godine 112.000 ljudi ilegalno je ušlo u Europu, što je 21 posto manje nego godinu ranije. Pad je još impresivniji, 52 posto, u odnosu na usporedivo razdoblje 2023. kada je 231.000 ljudi došla do Europe.
O tome je izvijestio i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović pohvalivši se da je “broj nezakonitih migranata u značajnom padu”. Ustvrdio je da je ove godine nezakonitih migracija 54 posto manje nego što ih je bilo prošle godine, a u 2024. bilo ih je 58 posto manje nego 2023. godine.
Prema analizi The Economista, tome nije pridonijela stabilizacija situacije u zemljama iz kojih stanovnici bježe. Države poput Afganistana i Eritreje i dalje vrše represiju nad svojim stanovnicima, Sudan je rastrgan građanskim ratom i nasiljem, a u zemljama poput Bangladeša i Egipta još uvijek ima toliko siromaštva i bijede da se ljudi odlučuju na pogubna, neizvjesna i dugotrajna putovanja “trbuhom za kruhom”.
Marijana Hameršak, znanstvena savjetnica na Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu koja se posebno bavi područjem migracija, u razgovoru za Faktograf ističe kako ipak treba biti oprezan prema informacijama o padu broja migracija u tekućoj godini. Naime, brojke se temelje na usporedbi cjeline (prošla godina) s dijelom (dio mjeseci ove godine). Kao argument za prividan pad navodi ozbiljne analize “koje su objavile organizacije poput Save the Children ili Talijanskog konzorcija za solidarnost (ICS), a koje dosta metodično, sloj po sloj, dekonstruiraju priču o padu brojeva, počevši od toga da Frontex umjetno razdvaja tzv. istočnomediteransku rutu i balkansku rutu, iako obje danas vode preko balkanskih zemalja, pa do toga da je Bosna i Hercegovina 2024. godine zabilježila više novih dolazaka (25.236), a Hrvatska je imala više zahtjeva za azil (26.776) nego što je Frontex registrirao za cijelu balkansku rutu (21.520)”.
Ljudi nastavljaju tranzitirati kroz regiju, a da se njihovo kretanje pritom ne registrira, barem ne na razini državnih institucija i organizacija poput Frontexa, kaže Hameršak. Podsjeća da zadnjih pedesetak godina globalno doista raste broj migranata, ali raste i broj stanovnika u svijetu. No, udio migranata u općoj je populaciji već desetljećima konstantan – kreće se oko dva do tri posto, kako ističe Hein de Haas, sociolog sa Sveučilišta u Amsterdamu.
“Danas ne svjedočimo ni nekom značajnijem rastu, niti padu migracija, nego drugačijem odnosu prema migracijama”, dodaje Hameršak.
Ako se pita Božinovića, smanjenje ilegalnih migracija dobrim dijelom je “posljedica velikog i kvalitetnog angažmana Ravnateljstva policije i svih policijskih službenika”:
“Nema odmora za hrvatsku policiju, a te brojke koje su u opadanju u najvećem obimu možemo zahvaliti jednoj vrlo učinkovitoj i organizaciji i odgovoru hrvatske policije na izazove koji nisu stali…”
Cijena pada zabilježenih migracija? Kršenje ljudskih prava
The Economist u analizi ističe da se smanjenje brojki može pripisati oštrijem odgovoru Europske unije na migracije. Jedna metoda odvija se daleko od stvarnih europskih granica, a odnosi se na sporazume koje su potpisale države članice sa susjednim, najčešće tranzitnim zemljama.
U zamjenu za zaustavljanje migranata i smanjenje migracija takve zemlje dobiju značajnu financijsku pomoć. Kako objašnjava Hameršak, radi se o metodi režima kontrole migracija koja postoji već desetljećima. Sporazumi s ne-EU državama su jedan od alata eksternalizacije, odnosno kontrole granica van države o čijim se granicama radi. Primjerice, sporazumom između EU i Turske iz 2016. godine zatvoren je balkanski izbjeglički koridor. Također, EU je 2024. godine potpisao takav sporazum s Tunisom da bi prelasci na toj centralnoj mediteranskoj ruti pali za 58 posto. Prošle je godine sklopljen sporazum i s Mauretanijom, pri čemu su migracije afričkom rutom smanjene za 52 posto. Također, smatra se da je pad režima Bašara al-Asada 2024. zadržao brojne Sirijce u njihovoj zemlji.
Osim međudržavnih sporazuma, ulogu je odigrala i napredna tehnologija. Frontex sad koristi i dronove za nadzor libijskih i tuniških voda. Čim uoče brod, obavještavaju vlasti zemlje iz koje se brod udaljava. Kako piše The Economist, Frontex je prošle godine libijskim vlastima dojavio lokacije više od 2.000 migrantskih brodova.
Humanitarne organizacije tvrde da je EU “ugradio okrutnost u svoje planove” i da se oslanja na “brutalnost represivnih režima koji odvraćaju migrante”, a nasilje se samo malo odmaknulo od europskih granica. U Tunisu se represivni režim optužuje za izbacivanje tisuće zatvorenih migranata u pustinju nedaleko od granice s Alžirom, a Mauretanija za pushbackove ljudi preko granice u Mali i Senegal.
Camille Le Coz, direktorica Instituta za migracijsku politiku Europe, istaknula je da su međudržavni sporazumi pomogli u usporavanju priljeva migranata, no “uvelike na račun ljudskih prava”, navevši primjer Tunisa i iskrcavanje migranata u pustinji. Njemačka je uvela privremene kontrole na granicama, što su neki kritizirali kao potkopavanje ideje slobodnog kretanja Europom za članice EU-a. Poljska je na granicu s Bjelorusijom postavila bodljikavu žicu, humanitarne organizacije bilježe pushbackove (uhićenje i vraćanje ljudi unatoč njihovom zahtjevu za azilom), a od ožujka ove godine pravo na azil na granici prema Bjelorusiji u Poljskoj je suspendirano.
Prije deset godina, kada je Australija zabranila ulazak migrantima koji su pokušavali ući u zemlju i poslala tražitelje azila u Papuu Novu Gvineju, organizacije za ljudska prava tvrdile se radi o kršenju ljudskih prava. Europska unija također je bila kritična prema tom potezu, rekao je Alexander Downer, bivši australski ministar vanjskih poslova: “Stalno su mi držali predavanja o tome koliko smo zločesti. Von der Leyen je to sada prihvatila.”
Pomoć koja ne dolazi…
Premda je Hrvatska 2021. priznala nasilne pushbackove na granici, odnosno da trojici policajaca slijedi istraga i disciplinski postupak, ministar Božinović je oduvijek tvrdio da hrvatski službenici nikad nisu sudjelovali u pushbackovima. Posljednji demantij Ministarstva unutarnjih poslova stigao je u listopadu 2024. nakon što je britanski Guardian objavio članak u kojem hrvatsku policiju optužuje da navodno spaljuje odjeću, mobitele i putovnice tražiteljima azila prije nego što ih vrati u Bosnu i Hercegovinu.
“Tvrdnja da je zaštita državne granice u suštini ‘pushback’ je vješta manipulacija koja nema uporište ni u nacionalnim niti u europskim propisima, a osobito ne u dijelu koji se odnosi na postupanje policije na samoj vanjskoj granici EU kada uoče osobe koje pokušavaju nezakonito ući. Hrvatska policija nikada nije provodila tzv. ‘pushback’, nego zakonite postupke i obveze u skladu sa Šengenskim zakonikom”, poručili su tad iz MUP-a.
Međutim, knjiga “igra/the game: prilog povijesti migrantske borbe u Hrvatskoj” umjetnice i aktivistice Selme Banich, predstavljena u rujnu u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, donosi sasvim drugi pogled na stvarnost, kroz prizmu aktivistice koja je godinama slala mailove hrvatskim institucijama moleći ih za pomoć ljudima na terenu. Knjiga je zapravo zbirka mailova poslanih između 2019. i 2023. godine koji svjedoče o iskustvima više od 600 preživjelih osoba s balkanske rute “s fokusom na razotkrivanje zločina hrvatske države prema ljudima u pokretu”.
“Danas je balkanska ruta sinonim za migrantska kretanja preko jugoistočnih periferija Europske unije do središta kontinenta”, a pojam je preuzet iz “policijskog registra druge polovice 20. stoljeća u kojem se odnosio na krijumčarsku trasu oružja i narkotika”, piše Marijana Hameršak u predgovoru knjizi. Knjiga sadrži 85 molbi kojima u te četiri godine Selma Banich moli institucije za postupanje.
Suho i bez komentara (osim kratkog uvoda autorice i Hameršak) kopirani su mailovi koje je Banich slala te odgovori koje je dobila, odnosno većim dijelom šutnja i nepostupanje. Takva epistolarna forma daje jasan uvid u ono što se događalo, opisuje stvarnost koja se skriva iza mailova. Prema ispisanim svjedočanstvima, država je kršila temeljne principe međunarodne zaštite, rečeno je na predstavljanju knjige. Banich je u knjizi izložila osobnu korespondenciju koja se manifestira kao više manje jednostrana konverzacija s raznim institucijama i privatnim osobama koje bi mogle pomoći u situaciji, a koja, kako navodi, otkriva i sustavno bilježi postupanja hrvatske policije u slučajevima rasnog profiliranja, uskraćivanja pristupa azilu i pushbackova.
U mailovima moli adresate da pomognu bolesnima i ozlijeđenima, da preveniraju i sankcioniraju progone i nestanke, zatvaranja i otmice, protjerivanja, izguravanja s teritorija, premještanja na druge lokacije, razodijevanja, premlaćivanja i druge prakse. Za razliku od spektakularnih spašavanja izbjeglica na nepristupačnim terenima, PR-ovskih priča u mainstream medijima, ova knjiga donosi kontrast: “odgađanje intervencija spašavanja, čekanje na pomoć koja ne dolazi ili koja dolazi u paru s protjerivanjem”.
Primjer su poruke o maloljetniku koji je zatražio medicinsku pomoć i međunarodnu zaštitu: “Ovo postaje neizdrživo. Radi se o maloljetnom dječaku koji putuje sam. Zanima me što planiramo učiniti kako bismo zaštitili djecu u Hrvatskoj?”
Dok god se ne počnu rješavati uzroci migracija, poput siromaštva ili sukoba, migracije neće stati. “Što će biti i kako će biti, ne znam”, kaže Hameršak i dodaje: “Znam samo da s obzirom da ćemo u toj budućnosti živjeti, ako ne mi onda naša djeca, nemamo luksuz da možda i opravdano zaključimo da će sve ići samo još na gore, da pasivno čekamo i gledamo kako se ponavljaju greške iz prošlosti. Moramo i možemo drugačije. To nije opcija, nego nužnost.”
Europska unija će možda novim Paktom o migracijama i azilu, prihvaćenom prošle godine, dodatno smanjiti broj prelazaka granice, ali koja će biti cijena toga?
