Dok oko nas bukte požari i dok se “kuhamo” u toplinskim valovima, negatori klimatskih promjena i dalje nas pokušavaju uvjeriti da je uvijek bilo vruće, da je uvijek bilo ekstremnih događaja i da klimatske promjene nisu stvarne.
Facebook stranica “Globalna klima i vrijeme kroz povijest i u novije vrijeme” radi to redovito, a za svoje teze vrlo često koristi ekstremne događaje iz prošlosti poput velike poplave iz 19. stoljeća, temperaturnih rekorda iz prošlosti koji su pogodili Balkan ili toplinskog vala koji je u 19. stoljeću pogodio Australiju.
Sada se za slične tvrdnje koristi velika suša koja je 1949. godine pogodila središnju Europu.
“EKSTREMNI VREMENSKI DOGAĐAJI KROZ POVIJEST!!⬇️⬇️ Video prilog presušene rijeke Raine u Njemačkoj iz 1949. godine govori kakve je suša tada pogodila srednje dijelove Europe, iako tada nismo slušali velike prevare oko “antropogenih klimatskih promjena”, koje su nam u novije vrijeme nametnute!!😃
Sve što se sada događa sve je prirodno i ciklički!! Jedina je razlika u tome što se potpuno normalni prorodni ciklički procesi u novije vrijeme pokušavaju nametnuti u one antropogene, a sve u svrhu manipulacije ljudima, širenju bespotrebnog straha. U pozadini svega su pare!!😄😄 Prof. Zoran”, navodi se u statusu.
Statusu je pridodan i video u trajanju 47 sekundi i prikazuje televizijski prilog o suši u tom dijelu Njemačke i niskom vodostaju Rajne. U prilogu se također navodi kako je srušen rekord iz 1921. godine.
Kakva je to bila suša?
Točno je da je u periodu nakon Drugog svjetskog rata, točnije 1947. i 1949., Njemačku i centralnu Europu, pogodila teška suša. Bila je izrazito teška situacija zbog više faktora. Prvo, država, a i kontinent, oporavljali su se od rata, sve je bilo razrušeno i nije bilo dovoljno stambene infrastrukture. Također, nezaposlenost je bila velika, a i puno ljudi je bilo raseljeno. Sve to dovelo je do posebno teške situacija i narušavanja zdravstvenog stanja ljudi.
Suša je doprinijela širenju velikih požara, nestajali su izvori pitke vode, dok su se u rijekama poput Rajne i Elbe pojavilo tzv. kamenje gladi (njem: Hungerstein).
Radi se o hidrološkim oznakama koje su se koristile u središnjoj Europi, u rijekama Elbi, Rajni i Dunavu, kada bi vodostaji dramatično pali. Kamenje gladi služi kao spomenik i upozorenje budućim generacijama da ih očekuju neprilike i glad ako se vodostaji spuste tako nisko da se oni otkriju. Recimo, na rijeci Elbi kamen gladi bio je vidljiv tijekom suša 2018., 2022. i 2026. godine.
Na jednom takvom kamenu koji se nalazi u rijeci Elbi u Češkoj, blizu granice s Njemačkom, piše “Ako me vidiš, plači” (njem. Wenn du mich siehst, dann weine). Rekordno niski vodostaju značili su da brodovi ne mogu ploviti tim rijekama te je time onemogućen prijevoz robe, a pali su i usjevi jer nije bilo dovoljno vode za navodnjavanje.
Suše nekad i danas
Jedna studija iz 2021. pokazala je da su velike suše u Europi u prošlosti znale biti duže i jače od modernih suša. Autori su također pokazali kako na suše utječu i prirodne varijable. Toplinski valovi kojima sve češće svjedočimo, uz rekordno niske oborine, imaju kaskadni učinak na sušu u Europi. Ti su toplinski valovi i prateće suše nedvojbeno posljedica klimatskih promjena.
Samo su ove godine, nakon niskih oborina u svibnju i visokih temperatura u srpnju i kolovozu, četiri europske rijeke – Po, Rajna, Dunav i Loire – pale na rekordno niske vodostaje.
Podaci Europskog opservatorija za suše (European Drought Observatory, EDO) pokazuju da su uvjeti nalik suši bili prisutni u cijeloj Europi, dok je situacija bila posebno teška u UK-u, Mađarskoj, Rumunjskoj, Francuskoj i Njemačkoj.
Dakle, kao što smo pisali u više navrata, bez obzira na to što povijest poznaje klimatske ekstreme, to ne znači da klimatske promjene i globalno zagrijavanje nisu stvarni. Navedeno također ne kontrira onome što je znanstveno dokazano – da se od 1800-tih prosječna temperatura Zemlje polako povećava zbog emisija stakleničkih plinova.
Postoje brojni dokazi koje su znanstvenici prikupili, poput onih iz prirodnih izvora (ledene jezgre, stijene, nizovi godova), kao i satelitske snimke koje dokazuju da se klimatske promjene događaju.
Zemlja se zagrijava
Dakle, klimatske promjene su stvarne. O tome smo na Faktografu pisali u više navrata.
Globalno zatopljenje dugoročno je podizanje prosječne temperature na planetu. “Iako ovaj trend zagrijavanja traje već duže vrijeme, njegov tempo se značajno povećao u posljednjih sto godina zbog izgaranja fosilnih goriva. Kako se ljudska populacija povećavala, tako je rastao i volumen sagorijevanja fosilnih goriva. Fosilna goriva uključuju ugljen, naftu i prirodni plin, a njihovo izgaranje uzrokuje ono što je poznato kao ‘efekt staklenika’ u Zemljinoj atmosferi”, pojašnjava časopis National Geographic.
Klima se tijekom povijesti Zemlje mijenjala. Samo se u proteklih 800,000 godina odvilo osam ciklusa ledenih doba i toplijih razdoblja, piše NASA. Većina tih klimatskih promjena povezana je s veoma malim varijacijama u Zemljinoj orbiti koja bi dovela do promjene u količini solarne energije koju naša planeta prima. Međutim, ono što se trenutno odvija rezultat je drugačijih procesa, jer se radi o zagrijavanju koje je direktni rezultat ljudske aktivnosti.
No, bez obzira na sve očitije klimatske promjene i sve očitije vremenske ekstreme, bez obzira na sve znakove upozorenja, brojni i dalje u njih odbijaju vjerovati, tj. negiraju činjenicu da su klimatske promjene stvarne, da su rezultat djelovanja čovjeka i da je potrebno djelovati.
Branko Grisogono s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta (PMF) u Zagrebu još ranije je za Faktograf komentirao učestali argument klimatskih skeptika koji promoviraju sličnu tezu, a to je da su neka područja Zemlje, prije 800 ili tisuću godina, bila toplija nego danas.
“Uvijek ćemo nalaziti lokalitete i mikroklime koje nisu u skladu sa srednjom globalnom klimom. Upravo zato se i govori o srednjoj prizemnoj temperaturi, ali za cijelu Zemlju. Isto tako vrijedi i za oceane i za mora. Postoje morske struje koje se još uvijek hlade. Ipak, većina morskih struja, kao i globalni oceani i mora, se nepobitno zagrijavaju i zaprimaju ogromne količine energije. To se između ostaloga uočava i u srednjem porastu globalne razine mora i oceana. I danas možemo pronaći na izoliranim dijelovima Pacifika, ili južno od Grenlanda, da se događa lokalno zahlađenje, ali mi ovdje govorimo o globalnim srednjim i najmoćnijim promjenama”, objasnio je tad za Faktograf.
Dakle, “kratkoročne fluktuacije temperature ne poništavaju dugoročne trendove globalnog zatopljenja, koji su potkrijepljeni opsežnim znanstvenim dokazima koji pokazuju stalni porast globalnih prosječnih temperatura u posljednjih 100 godina”, objasnio je portal Lead Stories kada je provjeravao točnost dezinformacija koje su negirale klimatske promjene zbog činjenice da je povijest također zabilježila slučajeve vrlo visokih temperatura.
Studija o kretanju temperature
Recimo, jedna ambiciozna studija naslovljena “485 milijuna godina povijesti temperature Zemljine površine” (eng. A 485-million-year history of Earth’s surface temperature) pokazala je da je klimatska povijest Zemlje bila ispunjena velikim promjenama i puno većim, tj. višim temperaturama nego što se prvotno smatralo.
Koristeći asimilaciju podataka, dakle, kombinirajući dokaze koje su uspjeli prikupiti, poput više od 150.000 fosila, s klimatskim modelima, znanstvenici koji su proveli studiju dobili su rezultate koji sugeriraju da je, kada su temperature bile najviše, prosječna temperatura na Zemlji iznosila 36 stupnjeva. To je puno više od povijesnih 14,98 stupnjeva Celzijusa koje je planeta dosegnula 2023. godine.
Međutim, to nije dokaz da klimatske promjene nisu stvarne niti da globalne promjene u temperaturi ne utječu na čovjeka. Naime, ljudi su se razvili u periodu kada nije bilo tako vruće te nisu navikli na tako visoke temperature. Vremenska traka globalne temperature Zemlje koju su razvili znanstvenici pokazuje kako su velike i dramatične temperaturne promjene, dakle skokovi i padovi u temperaturi, zapravo povezani s nekim od najgorih katastrofa i izumiranja u povijesti planete.
Emily Judd, glavna autorica studije i istraživačica na Sveučilištu Arizona i Smithsonianu, kazala je da “znamo da takvi katastrofični događaji… mijenjaju kako život izgleda. Kada se okoliš brzo zagrijava, životinje i biljke ne mogu držati korak [s tim promjenama].”
Ljudi su evoluirali tijekom najhladnijeg eona fanerozoika, kada su najniže globalne temperature bile oko 11 Celzijusovih stupnjeva. “Naša civilizacija nastala je oko geološkog ledenog doba. Tako da, iako je klima [prije] bila toplija, ljudi nisu živjeli u toplijoj klimi i postoji puno posljedica s kojima će se ljudi morati suočiti tijekom ovog razdoblja”, kazala je Judd.
Zaključno, točno je da je centralnu Europu 1949. godine pogodila jaka suša i da je ona imala velike posljedice po ljude. Međutim, klimatski ekstremi iz povijesti nisu dokaz da klimatske promjene nisu stvarne. Postoje brojni znanstveni dokazi da su klimatske promjene stvarne i da se od 1800-tih prosječna temperatura Zemlje polako povećava zbog emisija stakleničkih plinova.
