Unazad tjedan dana pogled svjetske javnosti skakao je s izbora na izbore, na tri kontinenta. Dok se u Srbiji navijalo za promjene i kraj dugogodišnje dominacije Aleksandra Vučića, u Brazilu za zaustavljanje povratka krajnje desnice, u Izraelu se nagađalo hoće li lice s međunarodne tjeralice zamijeniti netko drugi, možda nešto prihvatljiviji ostatku svijeta.
Izlaznost na izraelskim izborima, održanim 27. listopada 2026. godine, dosegla je 77,9 posto, najvišu razinu u posljednjih nekoliko desetljeća. Posebno je značajan odaziv palestinskih građana Izraela, koji je dosegnuo gotovo 80 posto.
Prema rezultatima objavljenima nakon završetka brojanja glasova, blok izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, predvođen strankom Likud (27 mandata), osvojio je 53 mandata u Knessetu, parlamentu sa 120 zastupničkih mjesta, što je znatno manje od 68 mandata koje je imao na vrhuncu u prethodnom sazivu.
Glavni oporbeni blok, na čelu s Gadijem Eisenkotom (stranka Yashar, 21 mandat) osvojio je 48 mandata. Stranke palestinskih državljana Izraela – često, prihvaćajući izraelsku političku terminologiju nazivane i arapskim strankama – ostvarile su znatno bolji rezultat od očekivanog te osvajaju 19 mandata.
Nijedan politički blok nema potrebnu većinu od 61 zastupnika, a rezultati još trebaju biti potvrđeni i dostavljeni predsjedniku sljedeće srijede.
No pitanje nije samo tko će činiti vladu, nego može li se promijeniti smjer politike obilježene okupacijom, nasiljem, apartheidom i ratovima na nekoliko frontova.
Zamršena križaljka
Dok se dogovara i nagađa o mogućim koalicijskim kombinacijama, na stolu je nekoliko scenarija.
Savez oporbenih stranaka uz potporu palestinskih stranaka, mogao bi omogućiti Eisenkotu da formira vladu, barem manjinsku, uz njihovu parlamentarnu podršku.
Postoji opcija vlade nacionalnog jedinstva koja bi okupila Netanyahuov Likud i dio oporbe, uz moguće izbacivanje nekih krajnje desnih ili ultraortodoksnih partnera. A tu je i pokušaj Netanyahua da pridobije pojedine zastupnike i stranke iz oporbenog tabora te tako ponovno sastavi desničarsku većinu.
Svaki od tih scenarija nailazi na političke prepreke i ustupke koji bi bili kršenja predizbornih obećanja.
Dio oporbenih aktera ne želi se vezati uz Netanyahua, ali istodobno zazire od oslanjanja na palestinske stranke.
Bijes zbog izraelskog genocidnog rata protiv Palestinaca u Pojasu Gaze i onoga što su analitičari opisali kao otvoreni rasizam vladajuće koalicije pomogla je odvući palestinske građane Izraela na birališta. Odaziv je dao određenu pregovaračku moć dvama glavnim izbornim listama koje predstavljaju palestinske građane Izraela: Ujedinjenoj arapskoj listi (Ra’am) i Zajedničkoj listi.
Ra’am Mansoura Abbasa je islamistička, ali pragmatična stranka usmjerena na lokalne probleme i spremna na parlamentarne kompromise, dok je radikalnija Zajednička lista ideološki čvršća i fokusiranija na nacionalna pitanja.
S druge strane, vodeći izraelski političari, umjesto da priznaju da su im “arapske stranke” važan faktor u igri, pokušavaju delegitimizirati glas Palestinaca pripisujući ga stranom utjecaju ili “pokušaju krađe izbora“.
Za što se tereti Netanyahuova vlada?
Ako pregovori propadnu, Izrael bi se mogao suočiti i s novim izborima, a Netanyahu će ostati premijer tijekom koalicijskih pregovora i potencijalno do novih izbora sljedeće godine. Dok se tehnička vlada suočava s određenim ograničenjima, stručnjaci kažu da zadržava ovlasti, uključujući one koje se odnose na ratovanje u regiji.
Netanyahu je najdugovječniji izraelski premijer, no napad Hamasa prije tri godine narušio je reputaciju političara koji jamči sigurnost i otvorilo se pitanje kako je sustav mogao biti toliko nespreman.
Novinarske istrage otkrile su da su mu iz Egipta i Ujedinjenih Arapskih Emirata stigla upozorenja o mogućem napadu, a da on sadržaj tog upozorenja nije prenio čelnicima izraelskog sigurnosnog aparata.
Netanyahuova dugogodišnja politička dominacija obilježena je pomakom izraelske politike krajnje desno i sve oštrijom politikom prema Palestincima. Za njegova mandata, Južnoafrička Republika je podnijela tužbu protiv Izraela pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ). Taj je sud u siječnju 2024. godine naredio Izraelu da poduzme mjere kako bi spriječio genocid u Gazi, dozvolio humanitarnu pomoć Palestincima i kaznio poticanje na genocid.
U studenom 2024. godine Međunarodni kazneni sud (ICC) izdao je nalog za uhićenje Netanyahua i bivšeg ministra Yoava Gallanta zbog ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti u Gazi (uz tjeralicu za lidera palestinske militantne grupe Hamas, Ibrahima el Masrija).
Uz međunarodne pravne postupke, Netanyahu se suočava sa suđenjem u Izraelu u tri slučaja povezana s optužbama za korupciju.
Kampanja usmjerena protiv Palestinaca
Ovo su prvi izbori nakon napada Hamasa na Izrael i genocida nad Palestincima (1, 2, 3, 4) u Gazi koji je uslijedio nakon toga. Događaju se usred sve glasnijih pitanja o odgovornosti Netanyahua za propuste koji su omogućili napad 7. listopada 2023. godine, načinu na koji je njegova vlada vodila pregovore i napore za oslobađanje talaca odvedenih u Gazu, optužbama za korupciju te sporovima oko obveznog služenja vojnog roka za ultraortodoksne Židove.
Iako su se kandidati razlikovali u svojim stavovima oko tih pitanja, među njima nije postojala jednako snažna politička alternativa koja bi palestinsko pravo na samoodređenje i okončanje okupacije postavila u središte kampanje. I ne samo to, nitko od vodećih kandidata na izborima nije doveo u pitanje okončanje genocida.
Iako blago kritizira nasilje izraelskih doseljenika i pojedine projekte širenja naselja, Eisenkot odbacuje ideju dviju država za dva naroda. On je, uostalom, bio dio izraelskog vojnog aparata koji je desetljećima provodio okupaciju, a u kampanji se pozivao na “Dahijsku doktrinu”.
Ona podrazumijeva primjenu nerazmjerne sile i masovno uništavanje civilne infrastrukture radi pritiska na protivničku vlast. Razvijena tijekom izraelskog rata protiv Libanona 2006. godine, primjena logike masovnog uništavanja civilne infrastrukture u novijem izraelskom ratovanju najvidljivija je danas u Gazi.
U predizbornoj kampanji Palestinci su predstavljeni kao opasnost za državu, kako bi se mobilizirali birači ili delegitimirali politički suparnici. Netanyahu – čiji je moto kampanje bio “Desnica ili Palestina” – upozorio je svoje birače da će, ako oporba pobijedi, Izrael “dati državljanstvo stotinama tisuća Palestinaca” te da će to biti “kraj židovske države”.
Ministar nacionalne sigurnosti Itamar Ben-Gvir – koji inače ponosno nosi zlatni bedž u obliku omče za vješanje, nakon što je progurao zakon koji predviđa smrtnu kaznu za palestinske zatvorenike – nadmašio je sam sebe u genocidnim stavovima. Netanyahuov koalicijski partner i vođa ultradesne nacionalističke stranke (Otzma Yehudit) u kolovozu je rekao kako u Gazi postoje Palestinci “koji nisu vrijedni života”, koji “ne bi trebali živjeti” i da “to čak nisu ni ljudi”. Pozvao je Izrael da svake noći ubije “30 do 40” ljudi u Gazi.
Međunarodne organizacije pozivaju na djelovanje neovisno o sastavu nove vlade
Izjave izraelskih političara nisu promakle vodećoj međunarodnoj organizaciji za zaštitu ljudskih prava, Amnesty Internationalu.
“Posljednjih mjeseci kandidati na izborima besramno su iskorištavali raspoloženje usmjereno protiv Palestinaca, pa čak i prijetili intenziviranjem kršenja ljudskih prava i zločina prema međunarodnom pravu kako bi prikupili političke bodove.
Kandidati su se koristili dehumanizirajućom retorikom prema Palestincima, obećavali dodatno učvršćivanje izraelskih mjera nezakonite aneksije na okupiranoj Zapadnoj obali te prijetili daljnjim razaranjem okupiranog Pojasa Gaze” izjavili su.
Milijuni ljudi, kako ističe Amnesty International, uključujući Palestince na okupiranom palestinskom području te civile u Libanonu i Siriji, snose posljedice izraelskih politika i postupaka, a pritom nemaju pravo glasa niti mogućnost sudjelovanja na izborima koji će utjecati na njihove živote.
Na izraelskim parlamentarnim izborima pravo glasa ima približno 7,3 milijuna izraelskih državljana, među kojima je oko 1,2 milijuna Palestinaca.
Otprilike tri milijuna odraslih Palestinaca u Gazi, okupiranoj Zapadnoj obali i Istočnom Jeruzalemu nemaju pravo birati vladu koja kontrolira njihove granice, kretanje i pravni status. Izraelski doseljenici, njih više od 750 000 koji žive na okupiranoj Zapadnoj obali i okupiranom Istočnom Jeruzalem, pak, imaju pravo glasa.
Human Rights Watch (HRW) je prije izbora objavio komentar njihove istraživačice koja naglašava kako aktualna izraelska vlast nije iznimka u dugogodišnjoj politici kršenja palestinskih prava, nego se od prethodnih vlasti razlikuje ponajprije po tome što tu politiku provodi otvorenije i bez pokušaja prikrivanja.
Obje organizacije, Amnesty International i HRW, tom su prilikom pozvale druge države i međunarodnu zajednicu da ne čekaju promjenu izraelske vlasti, nego da odmah poduzmu konkretne mjere kako bi zaustavile kršenja ljudskih prava i osigurale odgovornost za zločine prema međunarodnom pravu.
