Wikipedia, online enciklopedija na engleskom jeziku, zabranila je nedavno citiranje desničarskog Breitbarta te InfoWarsa Alexa Jonesa na svojim stranicama, zato što se radi o nevjerodostojnim izvorima. Za Breitbart, kojemu je izvršni direktor do početka ove godine bio PR guru američke desnice s velikim ambicijama na europskom tlu, Steve Bannon, napisali su da se zbog nepouzdanosti “ne treba koristiti nikada”. To znači i uklanjanje oko 2.500 poveznica na taj portal kojega već dulji niz godina prati reputacija širenja “potpunih netočnosti, fabrikacija i očiglednih iskrivljavanja [istine] vezanih za ljude kojima se protivi”, ali i činjenice da nisu uspostavili “ama baš nikakvu smislenu fact-checking strukturu”. Pojedini primjeri istaknuti su u članku o Breitbartu.
InfoWars su klasificirali kao stranicu za “teorije zavjere i lažne vijesti” te se stoga ne može koristiti ni kao primarni, niti kao sekundarni izvor. Osim toga, pripalo im je mjesto na crnoj spam listi Wikimedije, ali i mjesto na Wikipedijinoj listi fake news portala. Što se tiče naših političara, ponajviše je ove izvore koristio vijećnik zagrebačke skupštine Davorin Karačić (Neovisni za Hrvatsku).
Nakon što su prošle godine zbog nepouzdanosti zabranili Daily Mail kao legitiman izvor, premda je jedan od najprenošenijih portala svijeta, ovo je još jedan značajan koraka za svjetsku medijsku pismenost. Ovo nije pretjerano reći, kako zbog utjecaja, dosega i položaja Wikipedije na tražilicama, tako i činjenice da je po točnosti Wikipedia na engleskom jeziku uspoređivana s poznatom enciklopedijom Britannicom. Ovo ništa ne govori o hrvatskoj inačici Wikipedije, koja je neovisna o engleskoj inačici, no o tome će biti riječi kasnije.
Navođenje izvora
Kada dolazi do ovakvih zabrana, uvijek je korisno uputiti se u pravila funkcioniranja odgovornih izvora informacija te u razloge zbog kojih diskvalificiraju pojedine medije. Wikipedia ima svoja pravila i smjernice, a počiva na pet stupova, koje hr.wiki prevodi s engleskog. Za priču o izvorima je ponajvažniji drugi, tzv. zeleni stup, koji kaže da Wikipedija ima nepristrano gledište, tj. da teži ne zastupanju ni jedne pojedinačne točke ili strane gledišta:
“Ovo ponekad zahtijeva predstavljanje više gledišta; predstavljanje svakog gledišta točno; davanje izvora podataka za svako gledište, da bi čitatelji razumjeli čije se gledište predstavlja; i nepredstavljanje bilo čijeg gledišta kao „istine“ ili „točnog gledišta“. To podrazumijeva navođenje provjerljivih, mjerodavnih izvora kad god je moguće, naročito u kontroverznim temama. Kada nastane sukob oko toga koja je verzija najviše neutralna, oglasite primirje i označite da je članku osporena neutralnost; detalje raspravite na stranici za razgovor i pratite postupak za rješavanje sukoba.”
Što se tiče provjerljivosti, najveća online enciklopedija već godinama preporučuje pravilo da kvaliteta izvora informacija bude ispred kvantitete članaka. Tako i Hr.wiki napućuje svoje admine da se članci pišu kao znanstveni radovi po principu – “činjenice u njemu potkrepljuj papirnatom ili online literaturom”. Općepoznate činjenice nije potrebno potkrjepljivati izvorima, ali svaki citat ili podatak koji ne spada u opću kulturu mora biti potkrijepljen vjerodostojnim izvorom, a ako se ne radi o doslovnom citatu, on mora jasno podupirati podatak u članku. Pritom Wikipedia teži tome da prikaže i sva relevantna manjinska mišljenja.
Izvor treba biti naveden jasno i precizno tako da ga čitatelji i suradnici Wikipedije mogu lako naći. Kad se citiraju knjige, nužno je navesti autora, naslov, izdavača, mjesto i vrijeme izdavanja, ISBN broj, ali i stranicu knjige koja potkrjepljuje ono o čemu se piše. Nadalje, ako članak ne govori o nečem općepoznatom, a nikakvih vjerodostojnih izvora nema, bolje je članak ni ne objavljivati.
Izdavači moraju težiti fact checkingu
Zajedničke smjernice poučavaju da su vjerodostojni oni izvori koji su javno dostupni i objavljeni od treće strane, što znači da su prošli provjeru izdavača i to onih čija reputacija nije upitna. Izdavač je nesporan ako teži točnosti i provjeri činjenica. Zato samizdati i autorske web stranice nisu prihvatljivi, osim ako se ne citiraju vezano za činjenice o autoru, a ne činjenice koje autor iznosi. Iznimke su moguće kad su raniji radovi autora objavljeni od strane provjerenih izdavača. Ako se radi o bitnoj temi koja zaslužuje članak u enciklopediji, Wikipedia pretpostavlja da će takvo što privući pažnju izdavača i uskoro biti objavljeno i redovnim putem.
Ugledni znanstveni časopisi smatraju se vrijednim izvorom, a kod nerevidiranih znanstvenih članaka preporučuje oprez. Važno je i vrijeme objave znanstvenog članka, jer njihove teze i metode znaju i desetljećima kasnije biti podvrgnute ponovnim testiranjima od strane drugih znanstvenika, što može završiti proširenjem tih teza novim spoznajama ili njihovim opovrgavanjem.
Skepsa se preporučuje i kod “premladih” vijesti; izbjegava se i korištenje breaking newsa, budući da je iskustvo pokazalo da su naknadni medijski izvještaji točniji od prvotne informacije iz prijelomne vijesti.
Mediji
Vjerodostojnost izvora, njihova “neutralnost, nepristranost i objektivnost”, pa time i objektivnost Wikipedije, uvelike ovisi i o mainstream medijima zemlje domaćina. To proizlazi iz pravila da je Wikipedia mainstream enciklopedija. Ako, primjerice, srednjostrujaškim masovnim medijima u Hrvatskoj postane normalno da u njima gostuje Igor Vukić i da propagira tezu o Jasenovcu kao centru za razonodu i edukaciju, odnosno skrovištu za židovski narod od nacističkih koljača, onda se mogu očekivati i razne devijacije u tretiranju činjenica oko tog koncentracijskog logora.
Iako su doseg i utjecaj važni da bi se utvrdilo koji je medij pouzdan, oni nisu dovoljni, što se vidjelo prvenstveno na primjeru Daily Maila, a onda i iznimno popularnih i još više pristranih InfoWarsa i Breitbarta. Kao i kod izdavača, upitni su medijski izvori sa slabom reputacijom u provjeri činjenica i nedovoljnim uredničkim nadzorom, oni koji zastupaju ekstremistička viđenja ili se oslanjaju na glasine i mišljenja i oni koriste promociju u svojim naoko informativnim člancima.
Jedan od jačih signala da je neka medijska kuća vjerodostojna, odnosno da pazi na točnost i provjeru činjenica, jeste objava vlastitih ispravaka i deklariranje sukoba interesa, a dobrodošla je i objava uređivačke politike medijske kuće, navodi Wikipedia. Ako se koristi medijski izvještaj, bez obzira radi li se o radiju, televiziji ili tekstu, on mora biti arhiviran, odnosno naknadno mu se mora moći pristupiti, a poželjno je da bude dostupan putem interneta.
Ne nose ni svi tipovi medijskih priča jednaku težinu. Komentari i kolumne teško mogu biti i sekundarni izvor – relevantni su tek za autora, osim kada se radi o specijalistima nekoga područja, koji komentiraju vlastito područje istraživanja (primjer: pravnik nije relevantan u lingvistici). Istraživačko novinarstvo može se činiti kao primarni izvor, premda često autori takvih istraživanja precjenjuju vlastiti obuhvat nekog područja pa njihovi zaključci čak ne moraju biti relevantniji od razine tercijarnog izvora. Tzv. tople ljudske priče se izbjegavaju kao izvor informacije zbog svoje emocionalne komponente i slobode u izražavanju protagonista tih priča.
Esej o potencijalno nepouzdanim izvorima
Uz desetke stranica raznih smjernica za suradnike Wikipedije na engleskom, objavljen je vrlo informativan esej, koji ne spada u službenu politiku, a tiče se prepoznavanja potencijalno nepouzdanih izvora. On je relevantan i za korisnike, premda je označen kao nedovoljno provjeren i usuglašen s ostalim autorima.
U eseju je obrađen niz medija, čija su nam imena vrlo poznata, ali imaju svoje slabosti usprkos različitim nivoima etabliranosti. I tu nisu imenovani samo tabloidi poput TMZ-ja, The Suna, Daily Mirrora, Daily Maila, Daily Expressa ili National Enquirera, već i CNN Money and Yahoo! Finance, koji su se pokazali kao nekritički prenositelji priopćenja. Esej problematizira tzv. churnalism – prepravljanje raznih medijskih sadržaja pa i korporativnih priopćenja u novinarske članke. Radi se o bolesti modernoga novinarstva, koje juri za množinom sadržaja uz što manje novinara, pa se pribjegava raznim vrstama krađa i objavama PR-a, bez dodatne provjere.
Rezerva je preporučena i kod prenošenja državnih medija, pogotovo iz zemalja s niskim slobodama medija. Za primjer je navedena kineska Xinhua, Press TV iz Irana, ruski RT i Sputnik, ali i američki Voice of America te Radio Free Europe, koje se povezuje s propagandom. Forbes.com, iako je grana etabliranog magazina Forbes, po ocjeni ovih administratora spada u tzv. farmu ili tvornicu sadržaja (content farm, mill ili factory), premda objavljuje članke autora koji prolaze određeni filter profesionalnosti. Content farm se definira kao generator velike količine sadržaja zahvaljujući širokoj mreži slabo plaćenih i nekvalificiranih autora. Radi se o portalima koji su algoritamski optimizirani i prilagođeni zahtjevima tražilicâ. Saznaju što ljudi traže na internetu i onda proizvode sadržaj koji se uklapa u te kriterije, a zahvaljujući upravo tehničkim postavkama, bolje su plasirani među rezultatima tražilica od vjerodostojnih medija. Primjer je Examiner.com.
Kao pseudoznanstveni izvor spominje se organizacija American College of Pediatricians, o kojoj je Faktograf, baš kao i najstariji fact-checking portal Snopes, ranije izvještavao, a u istom eseju moguće je pronaći i poveznicu na listu fake news i satiričnih izvora.
Grešna hrvatska Wikipedia
I tu dolazimo do hrvatske Wikipedije, koja je usprkos prekopiranim “stupovima Wikipedije” i pravilima ponašanja, koristila satirični portal NewsBar kao izvor, i to za postojanje itekako “nategnutog” termina kroatofobija. To joj ni izbliza nije jedini njen grijeh. U povijesti uređivanja teme “Ustaše” na Wikipediji, moguće je pronaći ovakve stvari:
Upravo je Drugi svjetski rat i uloga ustaškog pokreta u hrvatskoj povijesti kamen preko kojega se neprestano spotiče. Lovro Krnić, koji je u više navrata istraživao revizionizam hrvatske inačice online enciklopedije, kaže nam da mu se čini da u hr.wiki je potpuno suprotna situacija od one na en.wiki.
“Ne samo da lijevi mediji nemaju šanse kao reference za članke, tamo kao da su zabranjeni mainstream mediji. I to se vidi u izvorima za članke, koji variraju od krajnje degutantnih, kao što je “Sabirni logor Jasenovac“, do onih koji su toliko pristrani da su urnebesni, primjerice “Deseti travnja“. Taj članak npr. nigdje ne navodi da je Ustavni sud odluku Općinskog vijeća Čačinaca da se ulica zove 10. travnja ocijenio protuustavnom, ali zato koristi hrpu izvora HČSP-a, zatim portal Sloboda.hr, koji je nastao zahvaljujući njihovim bivšim članovima, pa portal Hrvatskog kulturnog vijeća i različitih ekstremista poput Mladena Swartza ili Tomislava Jonjića”, kaže Krnić i ilustrira to sljedećim citatom:
“Deseti travnja za oporbene i protuhrvatske ideološke skupine i javne medije predstavlja ‘dan najveće sramote hrvatskog naroda’, u smislu dana kad je uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska, koju jedan dio ni ne priznaje kao državu ili ju ne smatraju hrvatskom državom, dok drugi dio, radi kriminalizacije Deseti travnja, iz politički podobne perspektive, povezuje blagdan s preuveličanim i tobožnjim zločinima (kurziv Lovro Krnić) počinjenih od vlasti Nezavisne Države Hrvatske.”
Članak o logoru Jasenovac je nedavno poprimio potpuno ustaški prikaz tog logora, nastavlja. Od prve rečenice predstavlja se kao i komunistički logor, a više od polovice uvoda se bavi negiranjem logora smrti u vrijeme NDH, pogotovo točnosti službenog Poimeničnog popisa žrtava Koncentracijskog logora Jasenovac 1941. – 1945., i to sve se, naravno, radi uz reference ekstremno desnih portala i autora. Jedan od njih je i članak Hrvatskog tjednika indikativnog naslova “Sastale se delije nasred zemlje Croatiae”.
“Čak 17 referenci u ovom članku dolazi s portala Željke Markić, Narod.hr, koji je poznat po falsifikatima. Među referencama nalazimo najstrašnije izjave Igora Vukića, Romana Leljaka, dvojbenih povjesničara Blanke Matković i Stipe Pilića, Milana Ivkošića… Autore i revizionističke članke koji su našli na osudu stručne javnosti, obitelji žrtava i same institucije JUSP Jasenovac. Fotomonografija Đorđa Mihailovića u izdanju te institucije, koja sadrži 796 slika razrušenog logora Jasenovac u razdoblju od 1945 do 1947. godine i najbolje ilustrira kolika je izmišljotina revizionistički ‘poslijeratni logor Jasenovac, no on je ‘poklopljena’ tezom da se ‘Blanka Matković i Stipo Pilić ne slažu da bi takvi zaključci mogli biti valjani'”, kaže nam Krnić.
Svaki spomen stručnih analiza i djela se odmah potkopava, a izlazak knjige Igora Vukića o “Radnom logoru Jasenovac” u mainstream medije poput HRT-a i Večernjaka bio je startni znak i dozvola za potpuno uništavanje članka o logoru Jasenovac na hr.wiki, zaključuje.
Prepravljanje osobnih povijesti
Osim što je važna poluga revizionizma za hrvatsku publiku na internetu, hrvatska se Wikipedia ne bavi prekrajanjem samo povijesti, nego i biografija itekako živih osoba. Primjer je Velimir Bujanec, utjecajno TV lice desnice, svojevremeno pravomoćno osuđeno zbog kupovine seksa kokainom i nepravomoćno zbog klevete. Iako se o njemu na hr.wiki-ju može saznati svašta – od podatka da je bio “odličan učenik i dobitnik je nagrada iz lokalnih i državnih natjecanja iz povijesti” do toga tko mu je bio na svadbi – ondje se ne može naići na “nesporazume” koje je imao s pravnom državom, premda su neki od njih relevantni za novinarski poziv. I ovdje su izvori krajnje zanimljivi. Citira se, primjerice, njegov Facebook post koji počinje s “TOČNO JE: VARAŽDINOM VLADAJU JUGOSMRADOVI – PUNA PODRŠKA MLADEŽI HDZ-a!”, a završava sa “ZA HRVATSKU I KRISTA PROTIV KOMUNISTA!”, a usprkos relativno širokim izlaganjem o njegovom političkom angažmanu prešućuju se njegove simpatije za nacizam i poziranje u uniformi SS-a.
Ipak, pravosudna amnezija možda je najteži krimen Wikipedije na hrvatskom. Pogodila ih je i u slučaju drugog ekstremnog desničara i još ekstremnijeg političkog konvertita Mladena Pavkovića. Hr.wiki tako ne zaboravlja samo spomenuti da je osuđen zbog bludničenja nad maloljetnicom, već briše njegovu kompletnu prošlost do 1990. godine, ukupno 39 godina života, tijekom kojih je objavljivao brojne prorežimske tekstove.
Odgovornost administratora
Svako pravilo koje su prekopirali od originalne en.wiki hrvatski suradnici, dakle, poštuju na svoj način i prilagođavaju svojim potrebama, pa i ideološkim. To se čak vidi i u smjernicama o preferiranom jeziku izvora.
Engleska Wikipedia kaže da ako izvor jest na stranome jeziku, potreban je sažetak na engleskom – u glavnom članku ili fusnoti. Hrvatska se nešto drugačije odnosi prema tome – “izvori na hrvatskom jeziku u prednosti su pred izvorima na drugim jezicima, jer ih suradnici hr.wiki lako mogu provjeriti”, navode oni. No, kako doznajemo od Krnića, to pravilo u praksi je prije određenog broja godina značilo da ekavica, odnosno srpski jezik, nije “razumljiva” ili dobrodošla.
Trenutna konstelacija administratora tako postaje jedna od zapreka pokušajima da se hrvatsku inačicu Wikipedije dovede do nivoa one na engleskom jeziku. I to je u skladu s pravilima: odgovornost za napisano je isključivo na administratorima članka, dakle, projekt Wikipedia nije odgovoran za napisano.
