Slušajte F-zin na SoundCloudu:
Ovaj članak izvorno je objavljen kao 22. broj F-zina, Faktografovog newslettera od 27. ožujka 2023.
Prije par mjeseci na zagrebačkom Zelenom valu promatrala sam scenu: dostavljač je zaključao mobitel, sjeo na bicikl i prekrstio se. Scena bi mogla poslužiti kao opis zaštićenosti platformskog radnika u Hrvatskoj – sigurnosti nema, rituali služe kao zaštita na radu.
Platformski radnici i radnice mjesecima na ulicama zahtijevaju rješenja za brojne probleme. Između ostalog, na prosvjedima se moglo čuti da nerijetko rade na crno, više od zakonom propisanih 40 sati tjedno, a uglavnom rade preko agregatora, posrednika između radnika i digitalnih platformi.
Rad preko posrednika jedan je od načina da se na životu održi poslovna strategija prema kojoj Wolt, Bolt, Glovo ili Uber nisu poslodavci. Agregator je poslodavac, dostavljač je zaposlenik, a Wolt je platforma, kazao je direktor Wolta za Hrvatsku Marin Šušnjar prosvjednicima – iako Wolt određuje cijenu naknade za radnike, iako radnici nose odjeću i torbe na kojima piše Wolt, iako ih Wolt može “isključiti iz aplikacije”.
Vladi je, izgleda, takvo tumačenje po volji. Platformski rad regulirat će odredbe Zakona o radu koje stupaju na snagu 1. siječnja 2024. godine – prije nego je zakonodavni okvir donesen na razini Europske unije. Europska komisija je u prosincu 2021. izašla s prijedlogom direktive za poboljšanje radnih uvjeta platformskih radnika. Direktiva, međutim, ne poznaje pojam posrednika pa je Hrvatska predložila da se uvrsti kako bi se uvažile specifičnosti država članica, iznoseći pritom podatak da se 80% platformskog rada u Hrvatskoj odvija preko posrednika. Ispunjenje radničkih zahtjeva agregatore bi, pak, isključilo iz jednadžbe. Prosvjednici od Vlade traže da omogući kolektivno pregovaranje s platformama o osnovnim uvjetima rada te direktno zapošljavanje na platformi ili samozapošljavanje putem obrta.
Problemi koje sa sobom nosi platformski rad specifični su, ali i dalje su samo dio šireg problema: previše ljudi u Hrvatskoj nema sigurnost koju nosi ugovor na neodređeno i po toj se nesigurnosti Hrvatska ističe među zemljama Europske unije.
Koliko točno radnika i radnica muče spomenuti problemi, zapravo ne znamo. Kako je Faktografu rečeno, država u ovom trenutku ne zna broj platformskih radnika, ne zna koliko digitalnih platformi djeluje u Hrvatskoj, a ne zna ni broj firmi posrednika. Prema podacima Eurofounda, Europske zaklade za poboljšanje životnih i radnih uvjeta iz 2020. godine, u Hrvatskoj je 10,7% radne snage barem jednom iskusilo platformski rad.
Prema procjenama Europske komisije, do 2025. godine bit će 43 milijuna platformskih radnika i radnica u Europskoj uniji. Iako predstavlja sve češći oblik zaposlenja, platformski rad samo je jedan od nesigurnih oblika rada. Anketni podaci Europske unije o radnoj snazi, usklađeni s metodologijom Eurostata, govore o privremenoj zaposlenosti, zajedničkom pojmu za različite oblike privremenih oblika rada koji radnike i radnice stavljaju u podređen položaj u odnosu na poslodavca. Preko njih, sigurnost domaćeg radništva možemo promatrati u odnosu na ostale zemlje Europske unije. Hrvatska od 2014. godine, kada je donesen Zakon o radu koji je bio na snazi do prvog dana ove godine, kontinuirano bilježi stopu rasta privremene zaposlenosti veću od prosjeka EU-a.
U poglavlju “Prekarizacija rada u Hrvatskoj”, koje je objavljeno 2022. godine kao dio publikacije “Raditi na određeno” Saveza samostalnih sindikata Hrvatske i Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, autorica Jelena Ostojić navodi: “privremeno zapošljavanje u zemljama Europske unije jedan je od ključnih pokazatelja stanja na tržištima rada jer mnoga istraživanja pokazuju da upravo u opreci privremene i stalne zaposlenosti leži jedna od najraširenijih nejednakosti u polju rada”.
Prema udjelu kratkotrajnog privremenog rada, ističe Ostojić, Hrvatska prednjači pred drugim zemljama Unije, a kratko trajanje privremenih poslova, u kombinaciji s izrazito malim udjelom tranzicija u ugovore na neodređeno, privremeni rad čine dodatno nesigurnim. Dijelom je razlog sezonski rad, dijelom usmjerenost na uslužne djelatnosti kao posljedica gašenja proizvodnje, a uslužni rad slabije je plaćen i podrazumijeva kratkotrajnije poslove. Dijelom je razlog i činjenica da radno zakonodavstvo od 2014. omogućava obnavljanje kratkotrajnih ugovora na određeno.
Treba napomenuti da pojam privremene zaposlenosti ne uključuje kategoriju samozaposlenih, iako ta kategorija često služi tome da se dio troškova rada i rizika poslovanja prebaci s poslodavca na radnike. U tom smislu predstavlja rasadnik za takozvano prikriveno zapošljavanje, pogotovo u kontekstu platformskog rada. Jedan od zahtijeva pobunjenih platformskih radnika je upravo da im se omogući samozapošljavanje; možda bi zahtjev trebao uključivati i bolju regulaciju u smjeru iskorijenjivanja prikrivenog zapošljavanja.
Ostojić piše da novi nestandardni oblici rada, kao što je platformski, imaju funkciju snižavanja cijene rada. Vrijeme je pokazalo da svaki novi Zakon o radu smanjuje zakonsku zaštitu radnika i radnica u Hrvatskoj te otupljuje sindikalnu oštricu. U Hrvatskoj se radi u nesigurnijim uvjetima rada, na kraće ugovore o radu, nego što je prosjek Europske unije, pokazuju podaci do 2020. godine. U obzir treba uzeti i ekonomsku krizu potaknutu pandemijom Covida-19, koju Vlada navodi kao jedan od razloga za donošenje novog Zakona o radu koji je na snagu stupio s početkom ove godine, kao i rat u Ukrajini.
Opisana nesigurnost dodatno se produbljuje kada u priču uđu takozvani strani radnici. Kad bi paketi hrane progovorili, od aplikacije do stola svjedočili bi o rasističkim ispadima koje doživljavaju, primjerice, platformski radnici iz Indije, a koje digitalne platforme sve više zapošljavaju u svjetlu ukidanja kvotnog sustava za izdavanje radnih dozvola 2021. godine.
Razvoj digitalnog komuniciranja tako je u Hrvatsku doveo globalizacijske efekte kakve smo zadnjih godina uglavnom promatrali na daljinu, u medijskim izvještajima iz razvijenijih zemalja. Tehnološki napredak stvorio je velik broj novih, slabo plaćenih poslova u uslužnom sektoru prije nego što ga je regulacija uspjela sustići. Takvi poslovi nisu privlačni domaćim radnicima, posebno u uvjetima relativno niske nezaposlenosti facilitirane egzodusom radno sposobnog stanovništva u bogatije države EU-a, pa se popunjavaju uvozom stranih radnika iz siromašnijih zemalja. Kako su takvi radnici često tamnoputi, društvo vidno postaje multikulturalnije. Konzervativna manjina posljedično razvija otpor prema integraciji novopridošlih članova društva te se kao eufemizam za ovaj šovinistički refleks razvija politički narativ o “imigrantima koji nam oduzimaju radna mjesta”, dodatno otežavajući egzistenciju ljudima koji su proputovali pola svijeta da bi radili poslove koje domaći radnici uglavnom smatraju nepoželjnima.
Na koncu, treba razbiti iluzije o tome da radnici ove vrste poslova rade jer žele fleksibilnost, jer im taj oblik rada omogućava da “rade kad god žele”, da “sami slažu svoj raspored”, kako, na primjer, Wolt navodi u oglasu za posao. Podaci Eurostata govore da je nemogućnost pronalaska stalnog posla glavni razlog za privremenu zaposlenost – prema tom pokazatelju 2019. godine od Hrvatske je bio gori samo Cipar. Drugim riječima, gotovo nitko ne želi biti privremeno zaposlen.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
