U subotnjem izdanju Jutarnjeg lista, u sklopu podliska Magazin, objavljen je članak o Faktografu. Tekst naslovljen “Objektivni provjerivači činjenica ili pristrani politički aktivisti?” potpisuje Đino Kolega.
Kolegin članak sadrži niz netočnih i manipulativnih tvrdnji, kojima ćemo se pozabaviti u nastavku. Najprije je, međutim, potrebno adresirati centralnu tezu koju Kolega iznosi putem stranica Jutarnjeg lista: da je Faktograf ljevičarski pristran.
Ne postoje “lijeve” i “desne” činjenice
Najprije, malo konteksta: sa sličnim se optužbama za pristranost medijske organizacije posvećene fact-checkingu suočavaju i u inozemstvu (1, 2, 3). U simplificiranoj binarnoj ideološkoj podjeli na “lijevo” i “desno” (za kakvom Kolega opetovano poseže u svom članku), takve optužbe najučestalije dolaze s političke desnice.
Faktograf se i sam nalazio na meti neutemeljenih napada viđenijih desnih političara: Hrvoja Zekanovića, Zlatka Hasanbegovića, Nikole Grmoje, Nina Raspudića i Miroslava Škore.
Srž ovakvih napada je klasično izvrtanje teza (tj. retorički instrument prikladnog kolokvijalnog naziva “pila naopako”), a glasi otprilike ovako: fact-checkeri su pristrani jer razotkrivaju laži desničara, ali ne i ljevičara.
Istovremeno, rezultati različitih istraživanja više su puta pokazali da politički akteri koji u javnosti nastupaju iz “desnih” pozicija naprosto učestalije u javni prostor iznose netočne tvrdnje, nego što to čine “ljevičari” (1, 2, 3). Drugim riječima, ako fact-checkeri češće razotkrivaju neistine koje u javni prostor iznose “desničari”, to je uzrokovano fenomenološkim obrascem u kojem jedna strana političke debate ima nonšalantniji odnos prema činjenicama (administracija bivšeg američkog predsjednika Trumpa – utjelovljenje ere post-istine – za svoje je laži čak skovala sintagmu “alternativne činjenice”).
Kolega svoju tezu tako podvlači tvrdnjom da u Faktografovom “finalnom godišnjem izvještaju” političari desnice mahom dobivaju “ocjene nedovoljan”, a lijevi političari “ocjene odličan”.
Za početak, Faktograf nikad nije objavio nikakav “godišnji izvještaj”. Točno je da je Faktograf u svojim počecima ocjenjivao točnost tvrdnji izjava političara na skali od 1 do 5, međutim od te smo prakse odustali još 2019. (potaknuti istraživanjem koje je pokazalo da čitatelji takve ocjene često smatraju pretjeranom simplifikacijom).
Đino Kolega se zapravo referira na članak iz 2018. godine, prigodno nastao povodom Faktografovog trećeg rođendana. U tom smo članku uprosječili naših dotadašnjih 418 ocjena točnosti tvrdnji političara, a očekivano se pokazalo da smo najčešće ocjenjivali točnost tvrdnji najviših dužnosnika. Listu su predvodili Andrej Plenković, Kolinda Grabar Kitarović, Tomislav Karamarko, Zoran Milanović i Božo Petrov. Dakle, iz tadašnje vizure, osobe koje su obavljale dužnosti premijera, predsjednice RH, predsjednika Sabora i potpredsjednika Vlade (a svi izuzev Grabar Kitarović usto su bili i predsjednici svojih stranaka).
Kolega, međutim, bira manipulativno tumačiti prezentirane podatke pa kad govori o “ljevičarima” ili “desničarima” koje je Faktograf označio “odličnima” ili “nedovoljnima” zapravo probire političare čije smo tvrdnje ocjenjivali jednom ili dvaput, iako je i u samom članku (koji Kolega naziva “izvještajem”) naznačeno da se temeljem tako malog uzorka ocjenjivanih izjava ne mogu donositi baš nikakvi zaključci.
Kolega usto i ignorira sve provjere činjenične točnosti tvrdnji političara koje je Faktograf objavio nakon tog prigodničarskog teksta iz listopada 2018. godine. Konkretno, od tada smo objavili dodatnih 167 ocjena točnosti tvrdnji političara pa bi evidencija Faktografovog rada vjerojatno izgledala nešto drugačije da joj se pribroje i ti podaci.
Postoji, dodajmo i to, razlog zbog kojeg Faktograf ne objavljuje redovite izvještaje u kojima bi temeljem svojih tekstova kvantificirali koliko su netočnih tvrdnji u javnost iznijeli pripadnici različitih političkih opcija. Arhiva naših tekstova nije evidencija svih netočnih tvrdnji koje su kružile javnim prostorom u zadnjih pet i pol godina, koliko Faktograf postoji. Bilo bi nam vrlo drago kad bismo imali kapaciteta da u svom radu obradimo baš sve netočne, neutemeljene i manipulativne tvrdnje u javnom diskursu, ali takav obim posla ne bi bile u stanju ispratiti ni višestruko veće redakcije od naše (posebno kad se uzme u obzir da je činjenična provjera čak i evidentno netočnih tvrdnji često dugotrajan posao).
Tekstovi u kojima smo ocjenjivali točnost tvrdnji političara stoga se mogu promatrati samo kao odraz javnog diskursa u trenutku u kojem su nastali. Redom se radilo o tvrdnjama koje su privlačile pozornost šire javnosti, prvenstveno kroz objave u medijima. Veći fokus pritom je bio na dužnosnicima i zastupnicima vladajuće stranke, a s obzirom na njihovu poziciju političke moći.
Ili puno kraće rečeno: Kolegina teza o Faktografovoj pristranosti utemeljena je u manipulaciji, baš kao i ostatak njegovog članka u Jutarnjem listu.
Netočno citiranje Faktografovih tekstova
Tako Đino Kolega piše da je Faktograf političare iz lokalne platforme “Zagreb je naš!” (srodne nacionalnoj političkoj platformi “Možemo!”) opisivao kao “neokaljane aktiviste koji će znanje i kompetenciju staviti u službu gradnje boljeg Zagreba”. Međutim, to nije ono što piše u tekstu u kojem smo 2017. analizirali neočekivani uspjeh platforme “Zagreb je naš!” na lokalnim izborima. Evo što u njemu doista piše:
Ovaj rezultat utoliko je veći ako ga se ne shvati “tek” kao iznenađenje lokalnih izbora, već kao udaranje temelja na kojima će izniknuti nova hrvatska politička opcija. Platforma “Zagreb je naš!” uspjela se predstaviti svojim sugrađanima kao skupina neokaljanih, mahom mladih aktivista spremnih i voljnih da svoje znanje i kompetencije stave u službu izgradnje boljeg Zagreba. I tako zapravo ispisali formulu za popunjavanje političkog prostora na ljevici, koji zadnjih godina – otkad politički pismeniji dio biračke populacije SDP više ne smatra lijevom strankom – zjapi neiskorišten.
Nismo ih, dakle, nekritički hvalili kako nam to podvaljuje Kolega, već konstatirali da je to imidž kakav su predstavili biračima i usput točno predvidjeli njihove buduće političke uspjehe ako takav imidž uspiju održati i opravdati. Naprednija je to razina političke analize od one za koju je Đino Kolega sposoban, budući da se u svom tekstu pita:
Uostalom, odakle hladnim arbitrima ideja da bi se prostor na ljevici uopće morao ili trebao popuniti? Zbog čega?.
Najkraći odgovor na ova Kolegina pitanja bi glasio da tako politika funkcionira; društvene skupine koje se u političkom prostoru osjećaju podzastupljeno teže ostvarivanju kvalitetnije reprezentativnosti. Ili, nešto jednostavnije rečeno: kad se SDP pomakne prema centru, jača konkurencija na ljevici (Laburisti, ORaH, Možemo); kad se HDZ pomakne prema centru, snažnije se aktivira konkurencija s desnice (nekad HSP, danas Domovinski pokret, Suverenisti i Most). Ako Kolegu zanimaju detaljnije analize političkih trendova u hrvatskom i međunarodnom kontekstu, možemo ga uputiti npr. ovdje ili ovdje.
Kolega dalje u Jutarnjem listu piše ovako:
U tekstu “Zelena ljevica i liberalni centar nisu srodne političke opcije” kolege s Faktografa su se, uvjetno rečeno, svojski pretrgli da pobiju izjavu Katarine Peović o nacionalizaciji štednje koja premašuje iznose od 700.000 kuna.
Opet, to nije ono što piše u tekstu na koji se Kolega referira, u što se bilo tko može uvjeriti klikom na ovaj link. U tekstu je prenesen pun kontekst tadašnjeg javnog sukoba između članova koalicija zelene ljevice i centra, što znači da su točno citirane sve tvrdnje Katarine Peović o temi nacionalizacije štednje, uključujući i njene (a ne Faktografove) naknadne tvrdnje da je pogrešno interpretirana.
Kolega se dotiče i Faktografovog teksta o zelenim politikama u predizbornim programima hrvatskih stranaka, koji smo objavili pred parlamentarne izbore 2020. godine. Iako se radi o vrlo detaljnoj komparativnoj analizi, Kolega se na argumente iznesene u tekstu uopće ne osvrće, već ga samo (falsificirajući pritom još jedan citat) isprazno etiketira kao dodatni primjer Faktografove navodne pristranosti i “otvorenog političkog aktivizma”.
Perfidna neprofesionalnost Đina Kolege
Uvodni dio Koleginog teksta još je perfidniji. U njemu manje iznosi konstatacije, a više postavlja pitanja. Izražava zanimanje za točne mehanizme financiranja Faktografa (iako se o njima može prilično detaljno informirati upravo na Faktografu), a poseže i za omiljenim alatom ekstremno desnih populista pa u cijelu priču upliće i Georgea Sorosa.
Na Kolegina pitanja ćemo odgovoriti u nastavku teksta, ali tek nakon što utvrdimo da bi novinarski profesionalac željene odgovore valjda trebao pribaviti sam, postavivši svoja pitanja ljudima o kojima piše. Kolega je imao priliku to napraviti, štoviše javio se izvršnoj urednici Faktografa Ani Brakus putem Facebook Messengera. Bilo je to još u listopadu 2020. godine, a imao je samo jedno pitanje: jesu li podaci u Faktografovom impressumu točni. Rečeno mu je da jesu, a evo i predmetne prepiske (Đino Kolega na Facebooku nema profil pod stvarnim imenom, već se predstavlja kao “Đoli Manoli”):
Kolega je, dakle, imao priliku redakciju Faktografa pitati što god želi, odgovore bi dobio. Međutim, odgovori ga nisu zapravo zanimali, jer se ne bi uklapali u njegov unaprijed pripremljeni narativ o Faktografu. Ipak, u interesu pune transparentnosti, ovdje ćemo mu isporučiti odgovore na pitanja koja je Đino Kolega – a kolega je, kao što vidimo, samo po prezimenu, ne i po novinarskoj profesiji – propustio postaviti Faktografu te ih umjesto toga servirao čitateljima Jutarnjeg lista u manipulativnom i dezinformirajućem kontekstu.
Jedini izdavač Faktografa danas je Gong. On je vlasnik dvije tvrtke kćeri GRIF usluge d.o.o. i GES savjetovanja d.o.o., a Faktograf se, navode, jednim dijelom financira iz prihoda GRIF-a, a drugim od projektnih natječaja Gonga. Ovdje situacija postaje pomalo nejasna.
Pa da razjasnimo Kolegi nejasnu mu situaciju. Točno je prepoznao da neprofitna organizacija Gong ima dvije tvrtke kćeri. Gong se kao neprofitna organizacija financira putem projektnih natječaja, a administrira i projektna sredstva dodijeljena za razvoj aktivnosti Faktografa, a koja uglavnom dolaze od inozemnih zaklada i stranih ambasada u Hrvatskoj. Sve to piše i na Faktografovim stranicama.
Gongove tvrtke kćeri na tržištu obavljaju gospodarske djelatnosti. Konkretno, GRIF obavlja djelatnost računovodstva neprofitnih organizacija, a usput služi i kao pravno tijelo putem kojeg se administrativno odvija Faktografova suradnja s Facebookom, u sklopu njihovog međunarodnog partnerstva s nezavisnim fact-checkerima. Jednostavnije rečeno: donacije koje Faktograf privlači temeljem prijava na natječaje administrira Gong, dok se sredstva koja Faktograf uprihoduje temeljem partnerstva s Facebookom administriraju kroz Gongovu tvrtku kćer GRIF.
Naši donatori, kao i potrošnja novca, transparentno se evidentiraju na Faktografovim stranicama. Soroseva zaklada Otvoreno društvo nije među Faktografovim donatorima. Ako se u budućnosti ukaže prilika da Otvoreno društvo financijski potpomogne Faktografov rad, tu ćemo priliku drage volje iskoristiti. Međutim, do sada to nije bio slučaj, usprkos Koleginim pokušajima da iskonstruira poveznicu između Faktografa i Sorosa:
Gong, to valjda nije nikakva tajna, djelomično financira Otvoreno društvo George Soros [sic]. Te su financije, pretpostavlja se, zaslužili projektima pri Sorosevim natječajima na osnovu kojih su dobili novac i zašto ih, konačno, ne bi dobili ako je projekte privatna zaklada ocijenila kao kvalitetne? Je li suludo pomisliti da je, s obzirom da se rad Faktografa dijelom financira od Gonga, kako sami navode, dio Sorosevog novca posljedično sletio i u blagajnu Faktografa?
Dakle, da odgovorimo i na ova Kolegina pitanja. Ne, nije suludo pomisliti da se Faktograf dijelom financira i Sorosevim novcem. Ne bi bilo suludo ni postaviti Faktografu pitanje je li to doista tako. Suludo je, međutim, inzistirati na toj tezi nakon što smo je više puta opovrgavali.
Da ga je doista zanimao odgovor, Đino Kolega je istu stvar mogao slobodno pitati i Gong. Kako je odlučio da to neće učiniti, mi smo zamolili Gongovu izvršnu direktoricu Orianu Ivković Novokmet da pojasni koji se dio Gongovih aktivnosti zapravo financira sredstvima Otvorenog društva.
“Gong je trenutno sunositelj samo jednog projekta – Time for Good Education – koji je financiran od strane Open Society Initiative for Europe. Iz našeg dijela budžeta projekta financirano je istraživanje političke pismenosti maturanata, koje su popratili svi hrvatski mediji uključujući i Jutarnji list. Sredstvima zaklade Open Society nije financiran rad Faktografa. U najvećoj mjeri Gong se financira europskim sredstvima, kroz projekte osvojene na natječajima, a među značajnijim donatorima je i National Endowment for Democracy (NED). U prošlosti, udio sredstava zaklade Otvoreno društvo u našem budžetu nikad nije prelazio 30 posto. Financijski izvještaji Gonga javno su dostupni, a istu dobru praksu ima i redakcija Faktografa, koja navodi cjelovit popis svojih donatora i izvora financiranja. Gong jest izdavač Faktografa, ali ga ne uređuje, to čini uredništvo i oni, kao i cijela redakcija, imaju našu punu podršku”, kaže Ivković Novokmet.
Problem s antisemitizmom
Kolegi predstavlja problem i to što je Faktograf u više navrata pisao o antisemitskim korijenima teorija zavjere o Sorosu. Međutim, Đino Kolega ne shvaća da time nismo izražavali svoje mišljenje, već iznosili činjenicu da se radi o problemu na koji javno upozoravaju židovske organizacije u Hrvatskoj i svijetu.
Kolega u svom tekstu to, međutim, tumači kao Faktografov “gard” te insinuira da ispravnim i činjenično utemeljenim kontekstualiziranjem zavjereničkih teza o Sorosu kao “gospodaru lutaka” Faktograf zapravo prikriva financijske veze sa Sorosevom zakladom. Čak zaključuje da bi “psiholozi trebali procijeniti” je li riječ o “zdravoj reakciji”.
Činjenica da u ovom dijelu teksta poseže za klevetničkim ad hominem napadom otkriva što Kolegu zapravo žulja. Radi se, naime, o autoru koji ima prijašnje iskustvo s Faktografom, tj. ima osobni razlog da nas mrzi.
U ljeto 2018. je Đino Kolega u Jutarnjem listu objavio propagandni pamflet o životu u Švedskoj, u kojem je lažno tvrdio da muslimanski izbjeglice kojima Švedska pruža azil devastiraju švedsko društvo, odnosno da se Šveđani suočavaju sa zabrinjavajućim porastom stopa nasilnog kriminala. U tom tekstu Kolega falsificira podatke, iznosi niz činjeničnih netočnosti i podvaljuje čitateljima Jutarnjeg lista notornog švedskog neonacističkog političara, lažno ga predstavljajući kao građanskog aktivista.
Faktograf je i tada razotkrio Kolegine laži i manipulacije, nakon čega je reagirao i švedski ambasador u Hrvatskoj, a Kolega je osramoćen i diskreditiran pred čitavom zainteresiranom javnošću. Ovaj eklatantni sukob interesa Đino Kolega, naravno, nije deklarirao u članku u kojem falsifikatima i manipulacijama pokušava diskreditirati Faktograf.
Zaključno je bitno istaknuti još samo jednu stvar: upravo je aktualna kampanja pred lokalne izbore pokazala zbog čega je važno antisemitske narative, u koje spadaju i teorije zavjere o Sorosu, sasjeći u korijenu. Sve tri političke opcije koje u kampanji posežu za taktikom demoniziranja Sorosa imaju vlastite probleme s neonacističkim ekstremistima: Miroslav Škoro (Domovinski pokret) snimio je pa povukao spot sa zagrebačkim reperom koji veliča nacizam, mediji su razotkrili neonacista na izbornoj listi Mosta, a jedno od glavnih lica kampanje Suverenista i njihovih partnera u Zagrebu je Frano Čirko, poznat po veličanju nacizma i ustaštva.
Pitanja za Jutarnji list
Sad kad smo Koleginu neprofesionalnost razotkrili do kraja, povest ćemo se za njegovim primjerom pa i sami postaviti nekoliko pitanja. Primjerice, zbog čega je Jutarnji list uopće odlučio objaviti činjenično neutemeljen i evidentno neprofesionalan tekst o Faktografu?
Nemoguće je da su u Jutarnjem zaboravili na sramotu koju im je Kolega priuštio diskreditiranim tekstom o Švedskoj. Shodno tome, morali su biti svjesni da Kolega teško može isporučiti profesionalan i činjenično utemeljen tekst o radu Faktografa.
Kako je moguće da nitko od urednika u Jutarnjem nije Kolegu upozorio barem na bazična pravila novinarske profesije, koja diktiraju da se subjektima članka pitanja postave prije, a ne nakon njegove objave? I još važnije, zbog čega je tekst koji je očigledno pripreman za objavu prije šest mjeseci (kako je i sam Kolega napisao u poruci kojom se javio izvršnoj urednici Faktografa) objavljen tek sad?
Ako je zadnjih šest mjeseci Kolegin tekst stajao “na ledu”, zbog čega je to tako? Možda zato što nije zadovoljavao profesionalne novinarske standarde pa stoga nije bio ni dostojan objave? Ako je to slučaj, što se u međuvremenu promijenilo? Čime je Kolegin tekst baš sada postao vrijedan objavljivanja?
Jutarnji list odgovore na ova pitanja nije dužan Faktografu, ali trebao bi ih podastrijeti svojim čitateljima jer se u njima vjerojatno krije i odgovor na ključno pitanje čitave ove priče: zbog čega jedan navodno ozbiljan i kredibilan medij uopće otvara prostor za širenje neutemeljenih i opasnih teorija zavjere, koje inače propagiraju tek ekstremna desnica i njeni “medijski” sateliti?
Što je iduće? Hoćemo li na stranicama Jutarnjeg lista uskoro doznati i da Zemlja nije okrugla, a svijetom upravljaju ljudi gušteri?
